Čovjek i njegovo ime...

Šahovska igra je starija od mnogih zemalja i posjeduje mudrost starih civilizacija. Sva ljudska plemenitost koja je postojala u drevnim kulturama našla je na šahovskoj tabli prostor za čovjekovo pokajanje prije nego učini grehove drugim ljudima i narodima. Drevna budistička filozofija koja je bila svjedok rođenja šaha na jugoistoku Indije krajem V vijeka osuđuje i smatra zločinom sve ratove, nasilja, ljudske žrtve i materijalna razaranja kakvom god cilju vodili i kako god se pokušali opravdati. Na šahovskoj tabli postrojena je formacija prvobitne indijske vojske, sa topovima, konjicom i slonovima (na ruskom jeziku je “slon” i danas ime za lovca) ali tom armijom komanduje čovjek koji rat pretvara u mir i stvara duhovnu ljepotu “umjetničkom primjenom nauke o logici” (M. Botvinik). Razliku između rata i mira lijepo je opisao Herodot čitav milenijum prije rođenja drevne igre: “Mir je doba u kojem sinovi sahranjuju očeve a rat doba u kojem očevi sahranjuju sinove”.

Šahovska grančica mira brzo je osvojila arapski svijet gdje je dobila pristalice u najvišim slojevima društva. Mnogo kasnije Evropa i Amerika su shvatile da je šah važna karika u balansiranju čovjekovog duha i tijela. Na takvim načelima, uporna idejna inicijativa Pjer de Kubertena urodila je plodom i u Parizu je 1894. godine formiran Međunarodni olimpijski komitet (MOK) a 30 godina kasnije u francuskoj prijestonici osnovana je i Svjetska šahovska federacija FIDE.

U to vrijeme Crna Gora je prolazila kroz mučne periode ratova i borbe za opstanak. Iako je XIX vijek bio pun dramatičnih dešavanja, naredni XX pokazao se najgorim od svih vjekova, kad je čovjek “umirao poput psa bez ikakvog razloga” (Hemingvej). Mnogi šahisti, čak i najveći među njima - Aleksandar Aljehin doživjeli su tragičnu sudbinu kao taoci ludila u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Crna Gora je prošla kroz slične traume i iskušenja ali je u njoj bilo dovoljno snage i hrabrosti da se odupre svakom zlu i naumu. Čak i taj surovi životni ambijent nije spriječio drevnu igru da prelazi naše stare granice, pa su pomorski kapetani iz Dubrovnika i Boke donosili vrijedne garniture od ebonovine sa plovidbi po svjetskim morima.

Naši ljudi vole i razumiju šah. To nije slučajno jer zdrav rezon i borben duh dugo su ih usmjeravali balkanskim raskršćima. Šahovsku misaonost u Crnoj Gori razgorio je iz iskre u kamenu Petar II Petrović u igri koja mu je davala predah od silnih vladarskih briga i bolesti. Šahovske figure su nenadano postale njegove brojanice, kao da je u njima tražio ideje za izlaz iz teške životne pozicije svog naroda. U drugoj polovini XIX vijeka šahovska tradicija u Crnoj Gori se nastavlja i nalazi svoje mjesto u “Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru” (autor dr Valtazar Bogišić). Tu se šah pominje među igrama “koje krijepe tijelo i um ljucki”, čemu se nema što dodati ni danas. Mnoge ugledne ličnosti su igrale šah a poseban trag iz tog perioda ostavio je francuski ljekar Žan Fovrije koji je dugo boravio na cetinjskom dvoru.

Dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka odvijale su se brojne aktivnosti u Podgorici, Nikšiću, Cetinju i drugim gradovima, što je uslovilo osnivanje šahovskih klubova i organizovanje takmičenja. Taj period su obilježile četiri veoma zanimljive ličnosti. Prvi je majstor Vasilije Tomović (rođen u Mateševu) matematičar i filozof, koji se istakao sjajnim igrama na nekoliko jugoslovenskih šampionata. Lijep utisak ostavila su tri “izvanjca”: profesor Boris Markov i oficiri Viktor Zaljevski i Vjekoslav Logar. Ovaj posljednji je došao na Cetinje 1938. godine. Nažalost taj crnobijeli talas šahovskog entuzijazma presjekao je Drugi svjetski rat.

Krajem 1945. godine šahovski život na Cetinju obnavlja Svetozar Gligorić, koji je ratne godine proveo u Crnoj Gori. Njemu se pridružuje Božidar Kažić, koji će biti prvi republički prvak (1946) pa njih dvojica oživljavaju rad Š.K. Cetinje, među čijim je osnivačima bio i poznati slikar Milo Milunović.

Jači zamah razvoja šaha u Crnoj Gori počinje sredinom XX vijeka. Rađa se nova generacija crnogorskih šahista i ona će stvoriti častan moralno - sportski ambijent koji će dugo krasiti šahovska takmičenja. Šampionat Crne Gore 1951. godine u Titogradu promovisao je mladog prvaka Momčila Moma Ćetkovića koji će, zajedno sa svojim kolegama, najaviti duh novog vremena u šahovskom životu naše Republike. U narednih petnaest godina on će još četiri puta pobjedjivati na šampionatu i osvojiti simpatije publike i poštovalaca šaha. U tom periodu stasalo je nekoliko ličnosti koje su duhom i intelektom obogatile šahovsku pozornicu. Prvi i jedini igrač koji će kasnije krenuti profesionalnim stazama bio je Dragoljub Minić, budući velemajstor. Pokušao je da napravi karijeru u Beogradu ali je bolju ponudu dobio iz Zagreba i tamo će ostati do kraja života. Ostali igrači amaterski su se bavili šahom jer redovni posao i porodični život nijesu tolerisali profesionalna odricanja. Iznimku je učinio opet samo jedan iz te generacije - dr Milan Vukčević. Otišao je poslom u Ameriku (Klivlend) i proslavio se kao velemajstor šahovske kompozicije.

Uz M. Ćetkovića crnogorski vrh tada su činili: dr Ljubo Živković koji je 1980. osvojio titulu intermajstora, profesori Maksim Lutovac i Momčilo Vuković (svi iz Bara), Đorđije Đurović i Milan Bajović (Nikšić), zatim darovita trojka: inženjer Vlado Vukčević, dr Slobodan Radonjić i dr Božidar Bojović (Titograd) ali je njihov igrački angažman bio kratkog vijeka. Iz te generacije trajno vjeran šahu ostao je Vladimir Lukšić, uspješan turnirski igrač i pisac vrijednih šahovskih monografija.

U takvom društvu bilo je veoma teško osvojiti šampionsku titulu, a kamoli pet puta ponoviti taj uspjeh. To je upravo pošlo za rukom Momu Ćetkoviću, s tim što će poslednji trijumf ostvariti 1966. godine u Kotoru, gradu gdje mu je sudbina pripremila novi dom u koji će se uskoro preseliti iz Titograda. Na tom šampionatu igrao je Momov brat Božidar i obojica su postali primjer za fer-plej. Igrali su za šahovsku ljepotu, što je posebno imponovalo u njihovim međusobnim susretima.

Braća su bili ljudi pravne struke. Momo je bio šef opštinske pravne službe u Titogradu i čovjek koji je slijedio zakon kao šahovska pravila po kojima se igralo. Najbolje možemo shvatiti zašto su toliko bili cijenjeni čuvari pravde i propisa kad sagledamo moralno - pravni ambijent u kome živimo danas.

Krajem šezdesetih godina Momo je, iz porodičnih razloga, promijenio mjesto boravka. Stigao je u Kotor i zaposlio se u Elektrodistribuciji. Znajući da je mnogo cijenio Aljehina i igrao njegovim stilom, pitao sam se da li mu je tragični duh tog genija donio i životne bure koje su ga primorale da napusti grad koji je volio i za istoimeni klub odigrao najljepše partije. Srećom, Momo je stvorio novu porodicu i dobio dva sina, doktore medicine i veterine, Andriju i Relju, koji su danas ugledni građani Kotora. A trojica unuka radovaće se kad budu slušali priče o svom đedu.

Nekad vrlo daroviti šahista Antun Vih, koji je dobar dio života posvetio radu ili bolje reći rješavanju problema u Šahovskom klubu Kotor, imao je samo najljepše riječi za Moma Ćetkovića sa kojim je često provodio jutarnje sate uz kafu na obali mora. Tačno je opisao Momovo shvatanje šaha uz zaključak da je njegov moto bila ljepota igre a ne važnost rezultata. U starijim godinama prestao je da igra ali ipak nije mogao da se odrekne šaha. Redovno je posjećivao klub, donoseći neku zanimljivu studiju ili problem sa matiranjem. Posebno je volio susrete s najmlađim šahistima kojima je prenosio svoje bogato iskustvo i davao korisne savjete.

U decembru prošle godine Šahovski savez Crne Gore priredio je u Baru malu svečanost na kojoj je glavni laureat trebalo da bude Momčilo Ćetković. Ja sam pozvao dragog prijatelja Moma i pitao ga da li mu zdravlje dopušta da tog dana bude prisutan u Baru. Odgovorio je: “Rado ću doći ako se budem osjećao kao danas. Nijesam najbolje ali sam bolje nego što ću biti sjutra. Volio bih da dođem jer ko zna da li ću ponovo imati tu priliku”. Momo nije došao ali je Savez upriličio posjetu njegovom domu u Kotoru i uručio mu skromna priznanja kao zahvalnost za višedecenijski doprinos razvoju crnogorskog šaha.

Nedavno je Momčilo Ćetković ispraćen na podgoričkom groblju. Pored najbliže rodbine i prijatelja, manji broj šahista, uglavnom starije generacije, došao je da se oprosti od čovjeka i intelektualca koji je igrao šahovsku poeziju i volio da recituje velike pjesnike. Jednom davno je, u filozofskoj raspravi, duhovito rekao “Ništa nije vječno sem vječni šah”. Skromno i tiho, kao što je živio, otišao je na vječni počinak i ostavio za sobom ime višestrukog šampiona i istinskog šahovskog poete.

( Božidar Ivanović )