Zaboravljeni mostovi arhimandrita Mihaila
Izgradnju mosta Grlo započeo je nakon što je prodao svoju kuću na Cetinju, 1899. godine, a na Sjevernici 1903.
Neometena ljudskim stopama i točkovima kola, trava je već decenijama osvojila gazište mosta Grlo.
Nekad izgleda kao da nije ljudskih ruku djelo, već hir prirode pretočen u kamen. Nekad svjedoči o nastojanju čovjeka da rijeci pokaže da nije moćnija od nastojanja da obale spoji. “Pola ure hoda”, sjeverno od manastira Morača, stopljen sa okomitim kamenim stijenam s obje strane, ušuškan u vegetaciju i zaborav, nekadašnji ponos moračkog kraja i jedan od tri mosta koji narod zove “kaluđerski”, još je veličanstven. Rijetki su oni kojima je sada potreban, a još je manje onih koji svrate da napune oči jednostavnošću njegove ljepote, koja traje već 122 godine.
Gradio ga je arhimandrit Mihailo Dožić, kako kaže lokali hroničar i publicista Branislav Jeknić, “svojim novcem dobijenim od prodaje kuće na Cetinju”.
O tome govori i vremenom iskrzana tabla na mostu: “Most je sagradio Mihailo Dožić - Medenica, arhimandrit manastira Morače, za dušu svojih roditelja, Mijata i Velike”.
”Izgradnju mosta Grlo, započeo je nakon što je prodao svoju kuću na Cetinju, 1899. godine. Od dobijenog novca, iste godine, počela je izgradnja mosta, a naredne godine je završen. Nema podataka ko je bio projektant i glavni maragun. Vjerovatno, neko od državnih inžinjera pod ugovorom”, priča Jeknić za “Vijesti”.
Ostalo je zapamćeno da je u izgradnji mosta veliki doprinos dao ministar vojni Ilija Plamenac, “koji je odobrio potrebni prah (barut) i miću”. Eskploziv je korišten da bi se u kamenoj stijeni napravilo ležište za stope budućeg mosta.
”Ima jedan luk, parapetnu ogradu, a niveleta mosta je sa dvosmjernim padom. Načinjen je po planu mostova preko kojih idu kola. Most je od kamena i sveden na jedno oko; širina mu je tolika da mogu kola lako proći. Rastojanje od jedne do druge noge iznosi 12 metara, a cjelokupna dužina mu je 19 metara”, pisalo je u štampi početkom 20. vijeka o Dožićevom mostu.
Oko 75 metara stijene moralo je biti posječeno da se položi temelj mostu. Jeknić kaže da je nakon što je izgrađen, a to vrijeme i potvrđuje, opisivan kao “vječit”. Taj epitet zaslužio je zbog prirodnih vertiklanih zodova koji se s obje strane dižu vertikalno, a i zbog činjenice da i kad je najveći vodostaj, nivo vode ne prelazi njihovu polovinu.
”Izgradnja mosta je, piše u arhiskoj građi iz tog vremena, koštala 2.200 fiorina. U radovima je učestvovalo i lokalno stanovništvo sa po tri dnevnice. Naročito je veliki njegov značaj za razvoj buduće razvoj putne infrastukture. Istovremeno sa radovi na mostu, počela je i izgradnja puta od Manastira do mosta Grlo. Naredne godine izgrađen je sličan put, od mosta do sela Raško i Miska uz Bijele Stijene”, opisuje Jeknić značaj jednog od tri “kaluđerska mosta”
Vojnici Moračkog bataljona 1902. godine su gradili više puteva po Morači, a najvažniji je bio put od mosta Grlo do Polja Dragovića. Jeknić kaže da ga je projektovao državni inžinjer sa Cetinja Stevo Prlja - Ljubotinjanin. Putni pravac je išao od Bara, Raičevine, Petrove Ravni, krajem Vinogradina do mosta na rijeci Sjevernici i dalje uz Štavanj prema Podgorici. Putevi su, podsjeća, “rađeni kulukom ili obaveznim radom, a država je obezbjeđivala alat i - barut za miniranje”.
Podigao i most na Sjevernici
Nije arhimadrit Dožić stao na gradnji jednog mosta. U finansiranje novog neimarskog i, za to vrijeme, vrijednog poduhvata, upustio se dvije godine kasnije. Izgradio je 1903. godine most na Sjevernici.
”Podignut je kao svođeni kameni most, dužina mosta je 25, širina 2,20 metara. Ima dva svodna luka, otvor jednog luka nad vodom je devet, a drugog tri metra. Lukovi, stub, čeone strane, parapetna ograda zidani su od kamena, lijepo klesanim blokovima, koji su vezani krečnim malterom”, opisuje Jeknić most na Sjevernici.
Na čeonom zidu mosta, sa lijeve strane, na kamenoj ploči piše: “Ovi most, sagradi Mihailo Dožić Medenica, arhimandrit za uspomenu dolaska viteškog gospodara knjaza Nikole sa uzvišenim sinovima prestolonasljednikom Danilom i knjazom Dimitrijem u Manastir Moraču 1901. god. 22. avgusta. Sagrađen 1903. godine”.
”Oba mosta, u dokumentima u vrijeme knjaževine i kraljevine Crne Gore, pominju se jedino kao ‘mostovi arhimandrita Dožića’, a tek u novije vrijeme dobijaju i naziv ‘kaluđerski’. Izgradnjom Jadranske magistrale, naziv mosta Grlo je preuzeo most Gazela, koji je sagrađen nekoliko stotina metara uzvodno. Stari most je pao u zaborav. Većina današnjih stanovnika Kolašina i Morače nikada nije prošla njime. Čini mi se da je neopravdano zaboravljen, jer zbog svoje istorije, izgleda, mjesta na kome je sagrađen, kao i same blizine manastira Morače, mogao bi biti pravi biser u turističkoj ponudi Kolašina”, kaže Jeknić.
Arhimandrit Dožić, trošeći svoj novac da olaška život u kraju iz kojeg je potekao, kao da je dijelio mudrost riječi, koje je Ivo Andrić napisao decenijama kasnije.
”Od svega što čovjek podiže i gradi, povinujući se vitalnom instinktu, po mom mišljenju, nema ništa bolje i vrednije od mostova”, napisao je nobelovac.
Količina novca i brige posvećena kamenim ljepotanima s početka prošlog vijeka, svjedoči o sadašnjoj neodgovornosti i nepoštovanju sjećanja na građevine i na ljude, koji su bili daleko ispred svog vremena.
Služitelj oltara, vojskovođa, dobrotvor…
U istrorijskoj literaturi arhimandrita Dožića opisuju kao čovjeka koji je “zadužio svoju otadžbinu, ne samo kao služitelj oltara, ne samo kao junak i vojskovođa, nego i kao narodni dobrotvor”. Davao je svoj novac za popravku manastira Dobrilovina i obnavljanje male crkve svetoga arhiđakona Stevana u manastiru moračkom.
”Rodio se u Vrujcima u Morači, 1848. godine, od oca barjaktara Mijata Dožića i majke Velike. Kršteno ime mu je Milovan. Po svršetku ondašnjih škola, neko vrijeme je proveo u Cetinjskom manastiru, gdje se spremao za monaški čin i tu ga je mitropolit Ilarion Roganović rukopoložio za jeromonaha 24. decembra 1866. godine. U kaluđerstvu je dobio ime Mihailo”, podsjeća Jeknić na biografske detalje.
Bio je i nastojitelj manastira Dobrilovina. Službu božju, piše u dokumentima, “morao je služiti s puškom u pojasu”. Ostao je u tom manastiru sve do 1879. godine, kada je postavljen za “nastojitelja manastira moračkog”. Arhimandrit je od 1904. godine, poznat kao jedan od osnivača i prvi predsjednik “Moračke čitaonice” koja je osnovana naredne godine.
Knjaz Nikola dodijelio mu je Obilića medalju, III stepen Danilova ordena i mnoga druga odličja. Njegova prsa, podsjeća Jeknić, krasio je i orden Svetog Save III stepena i Svete Ane IV stepena.
Umro je 9. juna 1911. godine, a sahranjen je kod oltara Svetouspenske crkve manastira Morača.
( Dragana Šćepanović )