Kroz Šestane i Krajinu do Valdanosa

Malo stvarno putujem. Moja “putovanja” su većinom jednodnevni izleti po okolini. Najčešće bar hodam, odnosno se pentram po manjim i većim visovima. Ponekad se, jednostavno, vozam od mjesta do mjesta. Situacija diktira izbor. No, neka mjesta se mogu obići samo na taj način. Obično su to sporedni i loši putevi, ali mnogo volim da otkrivam nova mjesta. Obilazak Skadarskog jezera, od Virpazara, preko Ostrosa, do Vladimira i dalje, spada u jedan od mojih omiljenih izleta. Iako je put prilično zapušten, uvijek rado prođem ovuda.

Početak ove “vozačke ture” je Virpazar. To mjesto je u prošlosti imalo daleko veći značaj nego danas. Početkom ovog vijeka je skoro pa palo u zaborav. Srećom, tokom proteklih godina, Virpazar je, čini mi se izbjegao sudbinu mnogih manjih mjesta koja su otišla u istoriju. Štaviše, čini mi se da se Virpazar prilično dobro drži. Poslednjih godina nikad nisam navratila a da tamo nisam zatekla turiste.

Stajanje u Virpazaru je ritual. Mora se napravi hiljaditi snimak čamaca parkiranih iza konobe Badanj odakle se vidi i tvrđava Besac.

Preko mostića se vidi spomenik posvećen početku ustanka crnogorskog naroda protiv okupatora u II svjetskom ratu, koji se zbio upravo na ovom mjesu.

Posle mosta desno, postoje dva puta. Mi smo produžili gornjim. Ovaj put smo preskočili obilazak renoviranog utvrđenja Besac, jer smo ga obišli više puta u raznim fazama izgrađenosti. U svakom slučaju, ko ga nije obišao, trebao bi. Koliko zbog utvrđenja, toliko zbog pogleda koji se sa njega pruža na Skadarsko jezero.

Vidikovac na velikoj krivini prema Godinju nismo htjeli da prođemo bez zaustavljanja. Već je tu bio jedan džip sa turistima iz Poljske, ali se i mi nekako ugurasmo. Morala sam da ovjekovječim zeleno Skadarsko jezero koje se, usljed rekordno malo padavina dobrim dijelom pretvorilo u livadu. Rijetko viđen prizor.

Selo Godinje se ne propušta. Koliko god puta ovuda da prođemo, navratimo. Radujem se što vidim da se selo budi, napreduje. Na vidiku su novi ugostiteljski sadržaji koji su već privukli turiste.

Još više sam se obradovala započetim građevinskim radovima na rekonstrukciji Dvora Balšića.

Nastavili smo prema Seocima i dalje. Skretanje za Krnjice smo ovaj put samo okrznuli okom. Krnjice su ljepše iz daljine. Imaju sjajan potencijal, ali još uvijek nisu mjesto koje se može preporučiti turistima. Valjda će doći i to vrijeme. Put je veoma oštećen i sa obje strane obrastao rastinjem kojem niko ne brani da raste i sužava ionako uzak put. Toliko bi se trebalo i moglo, ali o tome niko ne vodi računa. Saobraćaj je srećom rijedak jer svako mimoilaženje predstavlja test spretnosti za vozače. Sva mjesta pored kojih se prolazi u ovom dijelu su pamtila daleko bolja vremena. U selu Đuravci se nekad nalazila osmorazredna osnovna škola u kojoj su školovanje nastavljali i oni koji su u svojim selima imali samo škole za četvorogodišnju nastavu. Bila je to značajna školska ustanova. Baš me interesuje koliko danas đaka ima u toj školi. Ja nikad tuda nisam vidjela ni jedno đače. Putokazi pokazuju skretanja za Marstijepoviće, pa za Karanikiće. Tu smo stali. Kroz grane se uočavao neki zvonik koji je privukao našu pažnju. Spustili smo se strmo naniže i našli pred zvonikom koga smo osmotrili sa puta.

Djelovao je stariji od crkve koju smo tek tada vidjeli preko puta. Saputa se, od rastinja, crkva nije uočavala. Pored zvonika se nalazi stari bunar, spomenik…Nije bilo nikoga da nam nešto kaže o svemu ovome. Šestani su prilično opustjeli. Kasnije sam saznala da su doprinos za izgradnju crkve dali i Zadarski Arbanasi koji vode porijeklo upravo iz Šestana.

Malo poslije Karanikića ponovo se ugleda Skadarsko jezero. Put je visoko iznad njega i vidik se pruža nadaleko. Obavezno stajanje je na vidikovcu iznad Murića. Srećom, smeće koje je često “krasilo” ovo mjesto, nije bilo tu. Murići sa ostrvom Beška koje se nalazi preko puta njega privlačan su prizor za sve koji ovuda prolaze.

Još ljepše plaža Murići izgleda izbliza. To je najljepša i najuređenija plaža na našem dijelu Skadarskog jezera. Sve više je posjećuju i strani turisti. Da je put bolji, vjerujem da bi ih bilo i više.

Nastavljajući put, prošli smo pored mjesta na kojem smo proljetos pokušavali da čujemo ljubavni zov sove ušare. Nismo imali sreće, ali je to bilo jedno veoma zanimljivo i neobično iskustvo.

Nedugo poslije lokacije gdje smo pravili “čeku” sovama, sa desne strane skreće se ka selu Livari. Ne bismo išli desno od puta jer nam je bila zanimljivija jezerska strana, da nam pažnju nije privukao natpis “Bunari”. Idući nedugo putem naišli smo na njih. Nismo znali šta nas čeka pa smo bili prijatno iznenađeni sa 10 neobičnih bunara. Iznad svakog bunara je polukružno bio ozidan mali zid i na svakom je stajalo prezime porodice kojoj bunar pripada. Na pozidi iznad bunara je pisalo “Renovirano 2016″.

Vratili smo se na glavni put. Na ovom dijelu rute vidi se najrazuđeniji dio Skadarskog jezera. Brojna ostrva i uvale prijete da ušinuću vrata pri neprekidnom pokušaju da se što bolje osmotri jezero koje se nalazi duboko ispod puta. No, tokom ove vožnje jezero se naizmjenično gubi i pojavljuje, pa ubrzo prepušta mjesto šumi najvećih kestenova koje sam ja u životu vidjela. Šuma se nalazi s gornje strane puta u mjestu Gornja Briska odakle planinarske markacije vode sve do vrha Rumije. Prije neku godinu smo bili krenuli tim putem, ali smo se demoralisali kada smo sa prvog uzvišenja vidjeli koliko još puno ima da se pentra. Stabla kestenova su više nego impresivna i nekako mi se čini da nikad nijedno drvo na fotografiji ne djeluje toliko moćno kao što izgleda uživo. Malo dalje se prolazi kroz selo Koštajnica koje je ime, pretpostavljam, dobilo po ogromnom broju stabala koštana (kestenova) koja prave veliki drvored kroz selo. Samo ta stabla nisu ni približno velika kao ova.

Jedno selo, s donje strane puta, koje kao da je sraslo sa okolinom, uvijek privuče moju pažnju. Nikako nisam uspijevala da otkrijem kako se zove. Ovoga puta sam pažljivo pratila putokaze i uočila sam jedan na kome piše Dragovići i koji se, pretpostavih, odnosi na ovo selo. Nadam se da ovaj put nisam omašila.

Ostros je bio značajan centar (Skadarske) Krajine. On je to i dalje, samo ni približno moćan kao nekad. Prvo smo naišli na nekadašnji pogon za preradu ljekovitog bilja. Veličina pogona govori o tome kako su ovdje i ljudi sa sela mogli svojim radom da dobro zarade i žive. I živjelo je u tom periodu ovdje puno više stanovnika o čemu svjedoči veličina osnovne škole na koju smo ubrzo naišli. Vjerujem da njeni kapaciteti danas uveliko nadmašuju broj đaka koje ima. Škola se zove Skenderbeg, a ispred nje se nalazi više nego zanimljiva bista junaka po kome škola nosi ime.

Tu se završava spisak zanimljivih stvari koje se mogu vidjeti u Ostrosu. U centru mjesta 3-4 lokala, dva sjedišta političkih partija. Jedno u zgradi koja je odavno napuštena i totalno zapuštena. Valjda je samo prostorija za stranku renovirana. Malo naprijed se nalazi napušteni izvanredni objekat restorana Rumija koji je sigurno nadao mnogo boljim vremenima.

Malo naprijed nam je pažnju privukla tabla na kojoj je pisalo Manastir Prečista Krajinska XI-XV vijek. Skrenuli smo s puta lijevo, prateći putokaz. Ostaci manastira se nalaze u blizini. Vidi se pokušaj restauracije. No, čini mi se da se, za sad, i taj pokušaj zaboravio.

Malo dalje, opet nam je pažnju privukla tabla sa natpisom “Bunari Boljevića”. I opet skretanje desno. Nismo se mnogo mislili. Put je bio uzan i prilično razuđen, sa brojnim sporednim putevima. Dobismo instrukcije da ne napuštamo glavni put i da ćemo stići do cilja. Trebalo nam je nešto više od par kilometara. Ovi bunari su nas još više oduševili jer nisu renovirani, a veoma se dobro drže. Kasnije pročitah da ih ima 12. Priznajem, ja sam prebrojala 10. Mora da su mi se dva bila negdje sakrila. Pretpostavlja se da su bunari veoma stari, da su izgrađeni poslije 1001. godine, kada je sagrađen čuveni bunar pored manastira Prečista Krajinska, a koji je, po predanju, Vladimir napravio za Kosaru. I za ovih 12 bunara iz sela Boljevića postoji legenda (neki tvrde da nije legenda već istinita priča). Naime, momak je tražio djevojku, ali od njega je traženo da se istakne u nečemu da bi zavrijedio njenu ruku. On je htio da iskopa bunar kao Vladimirov, koji je dubok 12 metara. No, dalje od 10 nije uspijevao. Onda se, u svojoj muci, dosjetio da iskopa 12 bunara. Njegov trud je nagrađen rukom djevojke, a 12 bunara su postali vlasništvo porodica njihovo 12 djece, koliko su tokom dugog i srećnog braka izrodili. Oko bunara se nalaze stabla stoljetnih kestenova. Naš sagovornik nam reče da nigdje vazduh nije čist kao u njihovoj blizini. Da li zbog bunara ili zbog kestenova, tek mi odavno nismo bili nečim tako oduševljeni.

Posle Ostrosa, ponovo u vidnom polju imamo Skadarsko jezero. Odavde se vidik pruža do obala Albanije. Na najljepšem mjestu, na prevoju Stegvaš, pravi se vidikovac. Projekat se nalazi na bilbordu iza prevoja. Ne uočih neku sličnost sa do sad napravljenim. Mada, bolje išta, nego ništa.

Na ovom mjestu se nalazi repetitor, a granica sa Albanijom je na grebenu Rumije koji se nalazi s desne strane od vidikovca. Tuda vodi i planinarska staza do Taraboša. Piše na tabli da je cilj na 7,2 km. To je jedna od tura koje mi se nalaze na spisku želja i planova.

Na ovom mjestu se pozdravljamo sa jezerom, a u nizini vidimo sasvim drugu sliku. Zeleni se plodno polje, dok se u daljini uočavaju i Bojana i Šasko jezero. Idući ovim putem često smo nailazili na neobične situacije. Jedna od njih je bila kad su svatovi, vraćajući se iz crkve išli ulicom dok ih je pratio dron. Prvi put smo tad vidjeli mogućnosti primjene drona u ovakve svrhe. Sad je to, vjerovatno, nešto što se podrazumijeva.

Takođe smo ovuda imali rijetku priliku da naiđemo na magarca kako šeta ulicom i znatiželjno nas zagleduje. Pošto sam veliki ljubitelj ovih životinja, i pošto su ovi uvijek dobro uhranjeni i njegovani, uvijek bih se radovala susretu s njima.

Iz Vladimira se skreće ka Svaču i Šaskom jezeru, ali mi smo nastavili pravo jer smo tamo išli zimus. Put za Ulcinj i Bar se razdvaja u selu Krute. Obično produžavamo prema Baru, ali smo toga dana planirali da obiđemo i uvalu Valdanos. Da se slučajno i iznenada nađete na putu od Kruta ka Ulcinju, nikad ne bi čak ni pretpostavili gdje ste. Oko vas je tako reći planinski ambijent. No, to ne traje dugo, ali je vrlo neobično. Kada smo se spustili u nizinu, nismo skretali ka Ulcinju, već smo se odmah produžilika Valdanosu. Od glavnog puta do uvale ima otprilike 3 kilometra. Vidikovac sa kojeg se pruža divan pogled na uvalu je pretvoren u deponiju i to je jedna od naših crnih turističkih i ekoloških tačaka kojih nema malo uzduž i popijeko naše ekološke turističke zemlje.

Pogled na Valdanos je na tren uspio da stiša moj bijes zbog naše nekulture i nesposobnosti nadležnih da eliminišu ove crne tačake. Iz blizine je uvala još ljepša. Uložen je određeni trud da se spremno dočeka sezona. Nadam se da će se isplatiti.

Pri povratku smo zastali da se divimo maslinama po kojima je ovaj kraj naše zemlje poznat, u pozitivnom i negativnom kontekstu. Pozitivno je što masline postoje. Masline su dar prirode u svakom pogledu. Kroz masline je priroda ispoljila svoj umjetnički talenat na najoriginalniji način. O negativnoj strani, drugom prilikom.

Izvor: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )