Knjiga o vješticama nije isto što i studija o čaranju

1. Tekst nije studija o čaranju. Tekst je pričica o romanu - živom klanom nedoklanom, živom pečenom nedopečenom. Tekst je samo tekst o nekoliko, i sa nekoliko, atipično muških i tipično ženskih, likova koji se smucaju tekstom. Dakle, što bi rekli stari Latini, koji su o vješticama znali malo više od ostalog evropskog svijeta, dictum factum.

2. Bilo bi dobro kad bi svaka priča o romanu počinjala ideologijom, estetskom ili onom drugom, primitivnijom. Međutim, kako to biva u svijetu koji smišlja ime za novog Boga, priča o današnjem romanu počinje od ništa. Od nule tiraža. Od duple nule prođe. Od mrtvorođenčeta nagrade koju će zavrijediti izdavačka kuća. Od češkanja gubavog mjesta koje se batrga između imanja i nemanja - pompeznog intelekta i grozote opšteg mjesta. Djeca Gonkura, Nobela, Pulicera i Bukera nemoguća su bez četiri rečenice u časopisima koji se zabavljaju geostrateškim čarima.

3. Svaki ozbiljan roman, ako ne želi da bude kakvo kmezavo i petparačko smeće, a takvih je ini broj, mora početi buđenjem. Moranje takvog početka je suštinska stvar. Međutim, buđenje romana se najčešće prenebregava, jer se smatra, iskreno, da je baš to zaostavština tradicije - i da je, kao takva, tradicionalna stvar samo nešto na šta ne valja trošiti ni pišljivog boba. Tako se buđenje romana najčešće bagateliše, ili, od strane onih koji još uvijek promišljaju o fenomenu pisanja, dovodi u pitanje. Oni, koji ne promišljaju o pisanju, to moranje ne komentarišu, jer, kažu, kako je sve to stvar ličnog ukusa i kako je njima, sasvim dobro, i ovako.

4. Kako se roman probudi, kako mu se otvore oči, kako prodiše nakon buđenja, kako mu se zacakle krmeljine u probuđenim očima, takva će mu, izgleda, biti i priča. Zato ga pri buđenju ne treba drmusati. Ne treba ga polivati hladnom vodom (ni toplom, ni vodom uopšte). Ne treba mu trubiti na uho - kao da je iznenada počeo rat. Ni piskavim glasom mu se ne treba brecati. Roman se ne smije naglo buditi. Nikako naglo.

5. Romanopisac, imenom Obren, probudio je roman tako što mu je stavio lonac na glavu i kutlačom udarao po loncu! Zamislite, kakvo je to bilo buđenje! Roman se je, jadnik, izbezumio. Toliko se izbezumio da je u pidžami istrčao napolje i bos odjurio ka Vukovića barakama! Od šoka, koji je kao sasvim očekivan došao poslije romanesknog čangrljanja, Obren je stao kao ukopan - sa loncem u lijevoj, a kutlačom u desnoj ruci. Kada su, oslobodilački, utrčali da vide o kakvom se čudu radi (među ovima koji utrčavaju nalazim se i ja, sa crvenom kravatom), Obren je ponavljao (veoma zapanjeno): “Uteče roman! Uteče roman!” Četiri viđenija čovjeka (Vuk, Boško, Stevan i Smajo), u gojzericama i sa mrežama za odbjegle pse, kao i tri policajca na konjima (P1, P2, P3), tražili su odbjegli roman punih devet dana. Ne bi ga našli, toliko se jadnik bio šćućurio, da gospa Vlasta nije čula kako nešto, do tada nečuvenim načinom, uporno muca i mumolji. Pozvala je policiju, a policija je pozvala ona tri policajca na konjima, a oni su pozvali ona četiri viđena čovjeka, te je sve sedmoro, otišlo, u dvorište gospa Vlaste da bi tamo vidjeli, kad se ništa drugo nije moglo, to što muca i mumolji. Šta je to moglo njih, manje-više sedmoro, do da posvjedoči romanu koga je nesreći romanopisac, onako, nespretno probudio.

6. Pričala su tri konjička policajca i četiri viđenija čovjeka u gojzericama, srčući slatku kafu i grickajući kolačiće u koje idu samo dva jaja, da tužniji prizor u svojim životima nijesu vidjeli - a vidjeli su toliko toga.

7. Raščupan, u pocijepanoj pidžami, s okrvavljenim stopalima, i bradom od devet dana, razgoračenih očiju, pomodrelih šaka, stiskajući glavu, zgučen u šipragu šipurka, cvilio je roman nesrećnog romanopisca Obrena. Džaba je bilo i šestomjesečno liječenje u bolnici za stravljene romane u Varadinu, džaba i skupo plaćani doktori iz Pešte i Moskve - Obrenov roman je morao kraj svog života sačekati u ustanovi za mentalno oštećene romane. Doktor Pahor, čiji je pacijent bio narečeni roman (koji, uzgred budi rečeno, nije imao ni radni naslov, pa ga je medicinsko osoblje od milošte zvalo Smoki) imao je želju da svoju mladu stažistkinju nagovori na specijalističku temu u kojoj bi do tančina opisala ovaj slučaj. Ali se stažistkinja nije dala ni taći, tvrdeći da slučaj zvani “Obrenov roman” nije u fokusu njene dalje medicinske prakse, i da je takvi, dakle, slučajevi sa romanima koji samo jecaju i cmizdre, ne zanimaju. Doktor Pahor joj je tada predložio večeru u dvoje, na šta je ona pristala, uz osmijeh koje imaju stažistkinje kada ih mentor pozove na večeru u dvoje.

8. Obrena sam i ja sretao, od slučaja do slučaja. Bili su to kratki i neprijatni susreti dva čovjeka - svjedoka iste scene; koja se, naravno, mogla izbjeći da je romanopisac znao ono što svaki ozbiljniji pisac zna.

9. Zato kažem da roman treba buditi polako. Najbolje je, ko ga ima, a imaju ga svi ozbiljni romanopisci, roman probuditi raščešljanim paunovim perom. Nikako perom ptice rugalice. To nikako! Ja sam jednom, nevješto, roman probudio perom ptice rugalje pa mi se poslije nakačio jedan stihoklepac sa svojim stihoklepom. To je, ipak, scena koja se ne zaboravlja.

10. Roman mora imati melodiju, a za melodiju, kako vrače kažu, najbolje je raščešljano paunovo pero. Samo pero, raščešljano, paunovo.

( Radoman Čečović )