London i njegovi Sloveni...

Roman “Gvozdena zavesa” Vesne Goldsvorti je ljubavna priča o djevojci iz neimenovane zemlje istočnog bloka i pjesniku iz Velike Britanije. Oštrom vrcavošću i nježnom preciznošću Vesna Goldsvorti opisuje neuspjehe porodice i države. Radnja romana se odvija oko prebjega Milene, privilegovane “crvene princeze”, iz jedne od zemalja “istočno od linije koja vodi od Ščećina na Baltiku do Trsta na Jadranu”, osamdesetih godina prošlog vijeka. Taj čin izazvan je ljubavlju začetom u socijalističkom okruženju.

Ali ovoj ljubavi prelazak iz neograničenog luksuza i ograničene slobode, u život u ograničenom bogatstvu i neograničenoj slobodi, mijenja sudbinu. Hladni rat odražava se u svemu; od različitosti država i politike do pojedinaca i njihovih privatnih života. “Gvozdena zavesa” je divan, savršeno zamišljen roman - pun prekrasnih spletki i uvrnutih spoznaja o ljudskoj nevolji i njenim jedinstvenim razapetostima. Roman je nedavno objavila Geopoetika u prevodu Nataše Tučev.

Vesna (Bjelogrlić) Goldsvorti je rođena u Beogradu 1961. godine. Diplomirala je na beogradskom Filološkom fakultetu, a od 1986. živi u Velikoj Britaniji, gdje je doktorirala i gdje danas radi kao redovni profesor engleske književnosti i kreativnog pisanja na univerzitetima u Ekseteru i Istočnoj Angliji. Autor je studije “Izmišljanje Ruritanije”, memoarsko-autobiografske knjige “Černobiljske jagode”, zbirke pjesama “Solunski anđeo” i romana “Gorski” i “Gospodin Ka”. Njene knjige prevedene su na dvadesetak svjetskih jezika i stekle su status bestselera u nizu evropskih zemalja.

“Solunski anđeo”, dobitnik nagrade “Robert Krošou”, bio je knjiga godine londonskog Tajmsa. “Černobiljske jagode” su serijalizovane u Tajmsu i na Bi-Bi-Siju, a roman “Gorski”, takođe serijalizovan na Bi-Bi-Siju, bio je u užem izboru za književnu nagradu Bejlis. Izabran je za knjigu godine britanskog knjižarskog lanca Voterstouns i za specijalnu preporuku za čitanje njujorškog Tajmsa.

Kako je zapravo nastao roman “Gvozdena zavjesa”?

- Dugo sam planirala trilogiju romana o Londonu i njegovim doseljenicima sa slovenskog Istoka. Tu je prisutno nekoliko talasa emigracije. Želja mi je bila da prvi roman bude inspirisan Londonom neposredno poslije Drugog svjetskog rata, drugi vremenom hladnog rata, a treći savremenim momentom u kome su se ukrstili bogati Ruski oligarsi sa stotinama hiljada sankilota iz novih članica Evropske zajednice. Taj savremeni napisala sam prvo: to je “Gorski”.

Drugi roman, “Gospodin Ka”, vratio se u svijet apatrida koji je opisao Crnjanski, ali kroz priču o sinu Ane Karenjine. Inspiraciju sam našla u ličnom poznanstvu sa Patrikom Skipvitom koji je igrao Sergeja Karenjina u filmu sa Vivijen Li, snimanom baš 1947. godine. Iza britanskog imena krije se sin ruske princeze Sofije Dolgoruki: stvarnost je često nevjerovatnija od romana.

”Gvozdena zavjesa” je na neki način najličniji roman u vraćanju na osamdesete, ali više nijesam htjela da se bavim ni Rusima, ni Balkanom, ni samom sobom, već nekim širim dihotomijama između Istoka i Zapada. Vidjela sam da pad Berlinskog zida nije kraj istorije, kako je to pisao Fukujama, da je u toku nova perestrojka, stvaranje nove ravnoteže snaga.

U posveti romana “Gvozdena zavjesa” napisali ste: “mojim prijateljima koji su, kao i ja, odrasli istočno od te linije od Štetina na Baltiku do Trsta na Jadranu”. Šta je zapravo značilo odrastati tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka?

- Tek u Londonu stekla sam mnogo prijatelja iz zemalja bivšeg Komekona. Iako sam navela Čerčilovu definiciju Gvozdene zavjese, znamo da se njen dio oko Trsta poslije 1948. sasvim istanjio, gotovo nestao. Rođena sam 1961. godine. To je jedna od najsrećnijih generacija bivše Jugoslavije. Nije da nije bilo političkih sjenki - sjećam se dobro tenzija sa početka sedamdesetih - ali putovala sam i na istok i na zapad, sa porodicom sedamdesetih, a sa društvom interrejlom osamdesetih, od Osla do Lisabona. To bi sve mojim vršnjacima u sovjetskom bloku bilo neizvodljivo.

Dobro se sjećam kula osmatračnica i žica koje smo viđali na drugoj obali Dunava kada smo išli na izlet na Đerdap, priča o Rumunima koji su se davili u ledenoj rijeci u pokušaju da pobjegnu iz zemlje. Međutim svjesna sam i da smo mi u Jugoslaviji okretali leđa Istoku, pravili se da nismo tamo, zaboravljali da iz Zapadne perspektive ne izgledamo mnogo drugačije od sovjetskih satelita. Da ne pominjem da nijesam ni sanjala da će Berlinski zid pasti upravo na nas, da će se kolo sreće okrenuti.

Svi vaši romani “Gorski”, “Gospodin Ka” i “Gvozdena zavesa” gravitiraju ka Rusima i Rusiji. Ima li neki poseban razlog za to?

- To je djelimično tačno, jer mi je primarna tema slovenski i istočnoeveropski London. U “Gvozdenoj zavesi” nema Rusa. Bezimena zemlja u kojoj se odigrava prvi dio romana je mozaik, istočnoevropska Ruritanija. Roman “Gospodin Ka” pripovijeda francuska Jevrejka: tu su svi, uključujući i Ruse, pa i same Engleze, kao ona trava koja se kotrlja, bez korijena i bez domovine, bačeni na ostrvo ratnim vihorom.

U “Gorskom” Rusi jesu u centru radnje, ali je narator Srbin a jedna od glavnih junakinja Bugarka. “Gorski” hvata jedan specifičan momenat u prvoj deceniji ovog vijeka koji je sada već prošlost. O ruskim milijarderima pisale su sve novine, London su zvali Londongrad i Moskva na Temzi, a pritom su siromašni istočnoeveropski doseljenici u Londonu bili mnogo vidniji od te šačice bogatih.

U jednom trenutku je bukvalno deset procenata cjelokupnog stanovništva Litvanije radilo na Ostrvu, šesto hiljada Poljaka, stotine hiljada Bugara, Rumuna. Oni su iz korijena izmijenili život Engleza. Sa jedne strane jeftina radna snaga, a sa druge grcanje svih socijalnih službi pod tolikim pridošlicama: učionice gdje je maksimum bio dvadesetak đaka odjednom primaju četrdeset a pola ne govori engleski.

Radnja romana odvija se od 1981. do 1990. godine, dok gvozdena zavjesa - zajedno sa sovjetskim uvjerenjima - slabi i pada. Opisali ste rigidnost državnog sistema i potrebu mlade osobe da iziđe iz tog kruga, kome se na kraju ipak vraća... Zašto ste baš takvu ulogu namijenili vašoj junakinji?

- Milena - to ime koje može biti bugarsko ili češko koliko i naše - izabrano je zbog sličnosti sa imenom Medeja. Dugo sam željela da pišem o svom Londonu osamdesetih, koga se živo sjećam, a nijesam našla potku sve dok nijesam počela da razmišljam o toj najčuvenijoj varvarskoj princezi i grčkom mitu o Argonautima i Zlatnom runu.

Ta ideja žene sa Istoka koja prati muža na zapad, samo da bi tamo bila prevarena i ostavljena, bila mi je zgodna potka. Odmah mi je bilo jasno da ne želim da pišem o čedomorstvu kao kod Medeje, već o različitom shvatanju sudbine i slobode. Milena je način da uporedim Istok i Zapad, ali ne u okvirima prihvaćenih stereotipa, već se ti stereotipi iz korijena preispituju.

Vaša junakinja Milena kaže: “Iskusila sam bedne kapitalističke hotele sa četiri pa čak i sa pet zvezdica, tela zbijena kao sardine oko bazena i u spa centrima, njihov neveseli trud da sačuvaju mesto na plaži tako što će ga pokriti peškirom ili dušekom na naduvavanje... Na zapadu bih morala da budem milijarder da bih uživala u ovakvom spoju luksuza i samoće”. Taj spoj luksuza i samoće na jezeru Antaj bio je privilegija samo članovima politibiroa i njihovim porodicama. U čemu se sve ogledao luksuz u bivšem Sovjetskom Savezu?

- Ne radi se o sovjetskoj republici, već o bezimenom sovjetskom satelitu, o zemlji Varšavskog ugovora, ali u kontekstu ovog pitanja to nije neka razlika. Moto prvog dela “Gvozdene zavjese” dolazi iz “Nove klase” Milovana Đilasa. To je kapitalna analiza raslojavanja komunističkog društva, koja se često nađe na listama najvažnijih knjiga dvadesetog vijeka. U društvima realno postojećeg socijalizma radilo se o privilegijama a ne o bogatstvu.

Onda se nije prisvajalo za sebe kao što se prisvaja pa i krade u periodu tranzicije i vraćanja na kapitalizam, ali to ne znači da se nije uživalo. Recimo Tito nije lično posjedovao mnogo, nije koliko znam imao račune u švajcarskim bankama ili vile u Monte Karlu, ali je živio stilom za koji bi bile potrebne milijarde. Koristim Tita za primjer jer svi znamo vile i dvorce od Ohrida do Bleda, ali drugi istočnoevropski lideri i krugovi oko njih nijesu bili mnogo skromniji. To je Milenin život.

”Finansijski centar grada proždire svoju djecu sa istim apetitom kao i revolucija”, veli na jednom mestu vaša junakinja za Englesku. Pa da li je zaista tako?

- Taj trenutak kada pada Gvozdena zavjesa na istoku je istovremeno trenutak Margarete Tačer, Gvozdene dame, vrijeme kada londonski Siti postaje finansijski centar svijeta. Ovo mi je bio pomalo vickast način da se kaže da oba sistema imaju svoje fanatike i vjernike. Ti japiji, mladi bankari koje sam ja upoznavala osamdesetih, polagali su svoje najbolje godine na oltaru Mamona, radili po sedamdeset sati nedeljno, za neku ljepšu budućnost. Za njih je novac bog, pohlepa vrhunsko dobro. Ali niko nikoga ne primorava da radi u Sitiju.

Kažite nam kakvu ulogu u romanu ima roman “Orlando” Virdžinije Vulf?

- “Gvozdenu zavjesu” obilježava čitav niz intertekstualnih referenci, kako istočnih tako i zapadnih, od poezije Jejtsa i Eliota do Ivana Lalića i Blage Dimitrove. One nude ključ za čitanje romana. “Orlando” je roman o aristokratskom pjesniku koji, mijenjajući pol, prolazi kroz čitavu istoriju Engleske. U jednom trenutku zaljubljuje se u divlju rusku princezu, Sašu. Eto jednog ključa. Mojoj crvenoj princezi Mileni knjiga u biblioteci Britanskog savjeta koristi za slanje tajnih poruka pjesniku u koga se zaljubila.

Milena Urbanski odlazi sa istoka za zapad zbog ljubavi, baš kao što ste i vi otišli svojevremeno. Ima li nekakvih preklapanja između Milenine i Vaše priče?

- Preklapanje je čisto vremensko, sredina osamdesetih, jedno živo sjećanje na epohu, posebno na London. Milena se nastanjuje baš u kraju u kome sam ja stanovala. Za pisanje “Gospodina Ka” trebalo mi je mnogo istorijskog istraživanja, kao doktorat bez fusnota. Ovdje sam sebi olakšala zadatak. Međutim naše životne priče nemaju ničega zajedničkog. Ja nijesam crvena princeza, moj muž nije pjesnik.

Može li se Gvozdena zavjesa čitati kao knjiga o potrazi za srećom i o sudaru dva ideološki različita sveta?

- Upravo tako! Deklaracija nezavisnosti Sjedinjenih država garantuje svakom pravo na život, slobodu i potragu za srećom (a ne sreću) i to je individualno pravo. Na istoku smo kolektivno koračali u svjetliju budućnost. Ideja individualnog i kolektivnog sukobljava se i u viđenjima sudbine i slobodne volje, još od starih Grka i Medeje naovamo.

Za roman “Gvozdena zavjesa” dobili ste nagradu koja nosi ime Mome Kapora. Članovi žirija su pronašli sličnosti sa vašom Ruritanijom i Kaporovom republikom Kozilijom iz romana “Zoe” i da su oba romani o ljubavi, o istoku i zapadu, o epohi te ode velikom gradu (Njujorku odnosno Londonu). Kakav je vaš komentar na ova zapažanja?

- Nijesam znala da nagrada “Momo Kapor” ni postoji dok mi nije javljeno da sam je dobila, ali sam joj se mnogo obradovala. Momo je pisac moje mladosti: čitala sam sve njegove romane do trenutka kada sam otišla za Englesku, voljela način na koji on povezuje istok i zapad, na koji se ležerno kreće između dva svijeta. Vidjela sam u Beogradu da se njegove knjige i dan danas mnogo čitaju i to me uopšte ne iznenađuje. “Zoe” se sjećam po princezi koja mi je ličila na Jelisavetu Karađorđević, a žiri me je podsjetio na zemlju Koziliju pa sam shvatila da moram da se vratim tom romanu.

Sa Momom me veže i jedna zanimljiva porodična priča. Moja baka Zorka je iz Nikšića, a njena porodica se poslije Prvog svjetskog rata preselila u Bajmok, na sjeveru Bačke. Djed Petar mi je iz Lipnika, iz Hercegovine. On se istovremeno, a bio je četrnaest godina stariji od bake, preselio u Beograd. Družio se sa Mominim stricem Mirkom koji se naselio u Bajmoku, a Mirko ga je upoznao sa Zorkom. Moma nijesam poznavala, ali ga je moj tata sretao u šetnjama po Adi Ciganliji, i to provodadžisanje bila im je omiljena tema za šalu.

Prošle godine ste primljeni u britansko Kraljevsko književno društvo. To je velika čast za nekog ko nije rođeni Britanac, zar ne?

- Ogromna čast i za rođene Britance. Društvo postoji od 1821. godine i ja sam se u članstvo potpisala perom Lorda Bajrona. To je najbliže što Britanija za svoje književnike ima Akademiji nauka, probranije od Udruženja književnika gdje takođe nije lako ući. Članovi Kraljevskog društva se biraju tajnim glasanjem, ima ih relativno malo, a pretpostavka je da su to vodeća imena savremene britanske književnosti.

Jedan od pisaca koji su radili recenziju mog drugog romana, “Gospodina Ka”, rekao je da spadam među najbriljantnije stiliste savremenog engleskog jezika. Ja sam to shvatila kao oduševljenje činjenicom da se neko kome je engleski treći jezik uopšte usudi da piše tim starinskim rječnikom (roman sam pisala engleskim iz 1947. godine), a kada sam u izveštajima o ulasku u Kraljevsko društvo vidjela slične opise i mojih ostalih knjiga, uključujući i zbirku poezije, osjetila sam jedan neizmjeran ponos. Kako je čitav proces tajni, ne znam ni ko me je predložio ni ko je za mene glasao, ali mi je dan kada sam primila tu vijest bio najsrećniji dan prošle godine.

Naš prvi razgovor za štampu bio je prije skoro 20 godina i to o knjizi “Izmišljanje Ruritanije - Imperijalizam mašte”. Kakvu je recepciju ova knjiga imala u minulim godinama?

- “Izmišljanje Ruritanije” originalno je objavio Yale University Press prije dvadeset i četiri godine a istraživanja sam počela prije više od trideset. Trebalo je pročitati bukvalno na stotine knjiga u kojima se Balkan prikazuje kao “divlji istok” Evrope, odgledati isto toliko filmova, grupisati cijele porodice stereotipa - od vampira do orijent ekspresa. Vašington Post, koji je studiji dao naslovnu stranicu svog književnog dodatka, napisao je da sam proučila više materijala nego čitav jedan odsjek nekog fakulteta.

U međuvremenu knjiga je ušla u univerzitetsku lektiru, prodaje se, ne zastarijeva. Na žalost ni stereotipi ne zastarijevaju, samo se metaforički Balkan pomjera. Sad imamo Zapadni Balkan kao termin za tu veliku čekaonicu za ulazak u Evropu, gdje je i sam pridjev “Zapadni” nekakva utješna nagrada.

( Vujica Ognjenović )