Maksim Vujačić - kulturna institucija i puls Nikšića
Novinar, pjesnik, autor kratkih priča, drama i dva romana, producent dugometražnih i dokumentarnih filmova ove godine obilježava 45 godina rada
Maksim Vujačić je tu ukoliko vam treba sagovornik o nikšićkim kafanama, bunarima, oriđinalima, o ljudima koji su obilježili grad pod Trebjesom, ali i o gradu koji budan spava.
Tu je i ukoliko želite saznati nešto više o Vitu Nikoliću, ali i o znamenitim Nikšićanima koji su gradu N podarili svoje znamenje.
Za njega kažu da je hroničar grada koji već decenijama “opipava” njegov puls, vješto sabira sve njegove damare. Ali, Maksim Vujačić je mnogo više od toga - on je novinar, pjesnik, autor kratkih priča i drama, napisao je dva romana, producent je dugometražnih i dokumentarnih filmova.
Ove godine obilježava 45 godina stvaralaštva, ali nekako tiho, neprimjetno, jer navikao je da promoviše druge, da priča o drugima, zaboravljajući sebe. Tako je bilo i ovog aprilskog jutra kada je novinarka “Vijesti” odlučila da pribilježi crtice njegovog života.
Taman počne da priča o sebi i onda “skrene s putanje”, pa nastavi pričajući o Vitu, Božu Koprivici, Slobodanu Nikčeviću, Voju Staniću...
”Priznajem - malo sam se ogriješio prema sebi. Nijesam imao ni vremena ni želje da radim na samopromociji. Ne možeš promovisati druge i samog sebe, pa sam odlučio da promovišem druge, da pričam o gradu”.
Za njega, ne bez razloga, kažu da je kulturna institucija jer ono što rade institucije kulture, radi jedan čovjek, i to uporno, predano i studiozno. Sa ponosom ističe da je potomak starih Trebješana.
”Došli su ovdje krajem 14. vijeka, a moja porodica je ovdje od 15. vijeka. Imao sam porodičnu i plemensku obavezu da od zaborava otrgnem sve te ljude, događaje, sav taj život ovoga grada”.
PRIGRLIO ČOVJEKA I GRAD
Sebe naziva Brodelovim sljedbenikom jer se, poput ovog francuskog istoričara, bavio i bavi svakodnevicom ljudi, vremena, grada, života.
Ratnu i političku istoriju ostavio je drugima, a za sebe je toplo i ljudski “prigrlio” čovjeka i ovaj grad.
”Svako može da ode u arhiv i biblioteku, da nađe podatke i pribilježi ih. Ono što smatram mojim najvećim doprinosom je što sam za 45 godina rada razgovarao sa jedno 500 Nikšićana, koji su sada pokojni, o ovom gradu, što sam pribilježio ono što do tada nije objavljeno, što sam sačuvao od zaborava ono čime se naučnici nijesu bavili. Jedno 10-15 godina radio sam biografske portrete znamenitih ljudi i šteta je što to nije sve skinuto sa kaseta. Nema budućnosti ako ne valorizuješ ono najbolje iz prošlosti”.
A on je sačuvao život Nikšića. Međutim, iako ga drugi uglavnom doživljavaju kao novinara i hroničara, on sebe smatra piscem.
Nesuđeni učitelj u šali kaže da je sasvim slučajno postao novinar, a da je u poeziji zalutao.
”Studirao sam u Beogradu književnost. To mi je neka vokacija. Prekinuo sam studije da bih otišao u vojsku, a kada sam se vratio došao sam u Nikšić i zaposlio se u Nikšićke novine. Završio sam razrednu nastavu i učitelj sam koji nikada nije uzeo dnevnik, niti održao predavanje, osim onog obaveznog. Mislim da sam prije svega pisac, a da sam sasvim slučajno postao novinar. Novinarsku karijeru započeo sam u ‘Reporteru’ gdje sam radio reportaže o sportu. Prvih pet godina radio sam kao sportski novinar za više redakcija. Onda su od mene tražili da radim kulturnu stranicu i o sportu”.
Radni vijek proveo je kao novinar i urednik u Nikšićkim novinama, Radio Nikšiću i Televiziji Nikšić. Čuvena je bila njegova radio emisija “Svijet umjetnosti” koju je uređivao deset godina i kroz koju je “prodefilovalo” na stotine umjetnika iz Crne Gore, Jugoslavije, ali i Evrope i svijeta, uz koju su se vaspitavale generacije studenata, ali i svih onih koji su željeli da umjetnost bude njihov prodor u svijet.
”Za 45 godina nema šta nijesam radio u kulturi Nikšića. Urednik sam bio u četiri izdavačke kuće proze i poezije, 25 godina sam urednik programa Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića, sam sam, za osam dana, napisao monografiju ‘Zahumlja’. Otvorio sam brojne izložbe, pisao recenzije. Drago mi je što moje knjige mnogi koriste kao stručnu pomoć pri pisanju diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. Što mi je posebno drago, jedan je u Beogradu doktorirao iz kafenologije i koristio je moju knjigu o nikšićkim kafanama”.
AMANET I KROV NAD GLAVOM
Samostalni je izdavač, biblioteku “Arhiv uspomena” osnovao je 1995. godine i u sklopu nje objavio 60 knjiga - 30 svojih i isto toliko drugih. Drugi izdavači objavili su još pet njegovih knjiga. Sarađivao je sa velikim brojem glasila u Jugoslaviji, ali sa još većim brojem ljudi.
Dobitnik je nagrade Oslobođenja Nikšića, “Zaloga” - nagrade Književne zajednice “Vladimir Mijušković”, kao i Društva crnogorskih novinara za poseban doprinos razvoju novinarstva... Od 2016. godine je penzioner i pristojan krov nad glavom dobio je tek u penzionerskim danima. Međutim, nije mu taj stan niko poklonio, već ga sam otplaćuje pa mu od, ionako bijedne penzije, za život ostane svega 135 eura. Ali, o tome ne želi da priča.
Potpisnici ovih redova je ostavio u amanet da o tome piše jednoga dana kada ga više ne bude. Strah ga je samo da sa njegovim odlaskom ne ode i posljednji hroničar ovoga grada.
”Čovjek kada napuni 73 godine neme više vremena za želje, a i nema pravo na njih”, umjesto pozdrava reče čovjek koji je odavno postao kulturna institucija grada.
Od kulturne metropole do provincije i duhovne pustoši
Najznačajniji period koji sam obradio su najbolje godine ovog grada - od 1945. do 1962. godine, kaže Vujačić.
”Bile su to zlatne godine Jugoslavije, ali i zlatne godine Nikšića. Tada je stopa rasta bila veća nego na Zapadu, prirodni priraštaj 37 odsto, najveći na Balkanu. Nikšić je bio kulturna metropola ne samo Crne Gore. Danas nažalost imamo duboku provinciju, duhovnu pustoš i odlazak mladih”, sa bolom konstatuje Vujačić. Iako je čitavog života pisao i piše o Nikšiću, kada bi mogao da vrati vrijeme unazad priznaje da bi i on bio jedan od onih koji su napustili grad boema.
”Ponovo bih pisao o Nikšiću, ali možda sa udaljenosti od šezdesetak kilometara. Mislim da bih mnogo veći doprinos dao da sam bio u Podgorici. Veći doprinos crnogorskoj kultuti i umjetnosti. Možda me onda umjesto opštinskih ne bi zaobišle ni republičke nagrade, pa bi i moj život, u svakom pogledu, bio drugačiji. Ko god je otišao iz Nikšića napravio je nešto šire”.
Nikšić ima ljude po kojima je postao besmrtan
Teško je pobrojati Vujačićeve sagovornike, kao i one zbog kojih je ponosan što su se našli u njegovoj bilježnici.
”Tu su Trivo Inđić kada mi je pričao o kulturi Roma, moj profesor Nikola Milošević, zatim razgovori sa Miodragom Bulatovićem, Đorđem Balaševićem, Mišom Kovačem, Ratkom Božović, Vojom Stanićem, možda najvećim imenom koje je Nikšić iznjedrio. Ima jedan čovjek koga ne zaslužuju ni Balkan ni Evropa. On je danas najjače pero iako piše zadnih godina jer ga je trebalo natjerati da piše. Zaslužio je da dobije Njegoševu i Trinaestojulsku nagradu. To je Božo Koprivica”.
Žao mu je, kaže, što nije uradio intervjue sa Nikšićanima koji su živjeli u Sarajevu, ali i sa Veljkom Bulajićem, Vidom Ognjenović, Miljanom Miljanićem, Svetislavom Basarom...
Jednog čovjeka posebno mora da izdvoji.
”Dr Slobodan Nikčević me učio svemu i dosta toga me naučio, ali me nije naučio godpodstvu jer se čovjek s tim rađa. Ne uči se gospodstvo. Neke manire možeš da stekneš, ali ne i gospodstvo. A Slobo je bio veliki gospodin, humanista, veliki čovjek”.
Vitov biograf po želji pjesnika
Po želji Vita Nikolića, Maksim Vujačić je postao njegov biograf. Objavio je deset knjiga o Vitu, sabrao sve njegove objavljene i neobjavljene pjesme, anagdote, pisma, ali i sva njegova bolovanja i drumovanja. Žao mu je, kaže, što neće uspjeti da sabere sve Nikolićeve reportaže. Bila bi to pozamašna knjiga.
”Vito je najveći pisac reportaža. Od 1995. godine Miro Nikolić i ja obilježavamo godišnjicu Vitove smrti i rođenja. Ovoga puta to ćemo uraditi promocijom drame ‘Stanica Nikšić’ kada ćemo 27. aprila obilježiti 88 godina od Vitovog rođenja. Glavni junak drame je pjesnik, odnosno Vito. Žao mi je i što nikako iz ‘bunkera’ da izvadimo dokumentarni film o Vitu ‘U trag zaboravu’ koji je uradila rediteljka Maja Janjušević po mojoj knjizi ‘Zatočenik žute gošće’, a koji sam ja producirao. Za postprodukciju nedostaje deset hiljada eura”.
Dragan Majer mu “ustupio” mjesto
Vujačić se tri decenije bavi pisanjem poezije koju je objavljivao pod pseudonimom Dragan Majer. Tek je prije tri godine zbirkom poezije “Vjetar vremena” Dragan Majer “ustupio” mjesto Vujačiću.
”Ne smatram se pjesnikom. Ipak je to pitanje sluha, a ovo je antipoezija. Pisao sam pod pseudonimom jer su tada taj rečnik i vrsta poezije bili neprimjereni za crnogorsku sredinu. Zato sam kao Dragan Majer objavljivao van Crne Gore. Nije ovo crnogorsko društvo zrelo za tu vrstu poezije. Ako je to poezija”, sa osmijehom kaže Vujačić.
( Svetlana Mandić )