Putin krči put za napad na Moldaviju?

Druga faza ruske invazije na Ukrajinu je u toku. Sada djeluje da je cilj rata uspostavljanje pune kontrole nad Donbasom i južnom Ukrajinom. Ukoliko u tome uspiju, to bi značilo okupaciju oko jedne trećine Ukrajine, odsijecanje zemlje od njenih crnomorskih luka, uključujući i Odesu.

Ukoliko budu u potpunosti ostvareni ovi ciljevi pokreću duboko zabrinjavajuću mogućnost ruskog napada na Moldaviju i njen odmetnuti region Pridnjestrovlje. Stoga, druga faza Putinovog rata mogla bi da podrazumijeva još ozbiljnije posljedice.

Ruska spoljna politike prema njenim susjedima usko je povezana sa dugogodišnjom težnjom Vladimira Putuna da pretvori Rusiju u veliku silu poput one kakav je bio Sovjetski Savez, čiji raspad on smatra geopolitičkom katastrofom.

Budući da ne može da obnovi Sovjetski Savez, Rusiji su potrebni prijateljski politički režimi u susjednim zemljama, ili makar režimi na koje može da utiče i spriječi ih da uđu u zapadnu orbitu EU i NATO-a.

Duže vrijeme, jedan od glavnih ruskih instrumenata takvog uticaja bile su takozvane “de-fakto države” u bivšim republikama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. One uključuju Abhaziju i Južnu Osetiju u Gruziji, Pridnjestrovlje u Moldaviji i - od 2014 - samoproglašene narodne republike Donjeck (DPR) i Lugansk (LPR) u regionu Donbas. Da bi vratila kontrolu nad ovim odmetnutim regionima i njihovim državama Moskva traži da se prizna legitimitet tamošnjih marionetskih režima. Na taj način Kremlj bi dobio dugoročni uticaj nad spoljnopolitičkim odlukama ovih država. To nikada nije bilo prihvatljivo.

Moldavija nema ni blizu odbrambene kapacitete kakve ima Ukrajina, uprkos tome što ima "sporazum o saradnji" koji uključuje snabdijevanje trupa NATO mirovne misije na Kosovu od 2014.

Međutim to ne umanjuje teritorijalnu vrijednost tih oblasti. Priznavanjem Abhazije i Južne Osetije 2008. godine, aneksijom Krima 2014, i priznavanjem DPR i LPR 2022, Rusija je makar djelimično ostvarila cilj povraćaja zavisne zone uticaja izvan svojih granica. Ta strategija je sada očigledna i na osnovu novih poteza Rusije u Ukrajini, uključujući i najavu “referenduma o nezavisnosti” u ključnom južnom gradu Hersonu 27. aprila 2022.

Cilj Moskve da okupira cijelu južnu Ukrajinu je logičan zaključak ove strategije. Ipak, to odražava koliko su se stvari promijenile u odnosu na prvobitne ruske težnje. Od ultimatuma za bezuslovnu predaju Kijeva u februaru 2022, do zahtjeva da Ukrajina prizna nezavisnost DPR i LPR i aneksiju Krima u martu, sada djeluje da je dogovor o ruskim uslovima sve manje vjerovatan.

Odredište Pridnjestrovlje?

Ukoliko bude uspješna, otimačina teritorije koju sada Kremlj sprovodi takođe bi stvorila prolaz do Pridnjestrovlja - jedne od ranih de fakto država pod ruskom kontrolom - što je već djelovalo moguće nakon aneksije Krima 2014.

U Pridnjestrovju nema puno entuzijazma po pitanju uplitanja u rusku agresiju protiv Ukrajine. Međutim, takođe je ograničena sposobnost opiranja ambicijama Moskve ukoliko ruske trupe budu napredovale do njih. U tom slučaju Moldavija bi bila još izloženija ruskoj agresiji, imajući u vidu činjenicu da nema ni blizu odbrambene kapacitete kakve ima Ukrajina, uprkos tome što ima “sporazum o saradnji” sa alijansom koji uključuje snabdijevanje trupa NATO mirovne misije na Kosovu od 2014.

Štaviše imajući u vidu značajnu etničku rusku i rusofonu zajednicu, Kremlj bi se vjerovatno na sav glas pozvao na “genocid” opravdavajući vojnu agresiju protiv Moldavije a mogao bi se osloniti na proruske tvrdolinijaše da proguraju “referendum o nezavisnosti”.

Stoga, neovisno od realnih kapaciteta, Kremlj ima jasne ciljeve da ostvari svoje ciljeve iz druge faze u osvajanju većeg dijela ukrajinske teritorije i da učvrsti svoje i pozicije svojih marioneta duž cijele obale Crnog mora.

Posljedice ruskog uspjeha bile bi izuzetno štetne za Ukrajinu. Kontrola centralne vlade u Kijevu bila bi ograničena na jednu zatvorenu, ekonomsku uništenu teritoriju. Veliki naseljeni centri, uključujući prijestonicu Kijev, vjerovatno bi bile na dohvatu ruske artiljerije i projektila, a linije fronta bi ostale u nestabilnim zonama konflikta slabog intenziteta. U međuvremenu, veliki broj ukrajinskih građana bio bi povrgnut ruskom okupacionom režimu koji je svoje lice pokazao u mjestima poput Buče.

Zadržati pritisak na Putina

Ovakve računice jasno pokazuju da će Ukrajina nastaviti da čini sve što je u njenoj moći da odbrani ove teritorije. Zapad će morati da nastavi podržava te napore, i moraće da čini više i brže kako bi strategija proaktivnog obuzdavanja - sprečavanje prelivanja rata na susjedne zemlje i postepeno smanjivanje kapacitete Moskve da se bori i drži pod kontrolom teritoriju u Ukrajini - i dalje djelovala.

Zapadni program sankcija treba da bude proširen - naročito kada su u pitanju ruska nafta i gas. Snabdijevanje vojnom opremom treba da bude pojačano kako bi se omogućilo Ukrajini da se odupre i vremenom odbije ruske agresore. To ima svoj rizik i za Ukrajinu i njene zapadne partnere. Rusija će vjerovatno dodatno pojačati napade iz vazduha i proširiti spisak meta, naročito duž Crnog mora, što je pokazao i nedavni raketni napad na Odesu.

Pooštravanje režima sankcija će nauditi i Zapadu. Međutim, alternative su gore. Ne samo za Ukrajinu, nego takođe i za Moldaviju. Ruski uspjeh duž linija proklamovanih ciljeva takozvane druge faze agresije na Ukrajinu takođe će učiniti vjerovatnijim direktni sukob između NATO-a i Rusije. Skoro je sigurno da bi to ohrabrilo Putina da pokuša da silom ostvari ono što nije dobio kada je predložio novi sporazum NATO-Rusija u decembru 2021: povlačenje NATO snaga sa teritorija svih 14 država koje su ušle u vojni savez od kraja Hladnog rata.

Zaustavljanje Putina u Ukrajini je jedini realan način da se izbjegne tragedija još većih razmjera i širenje konflikta na neku drugu zemlju. Što prije Zapad to shvati i bude djelovao u skladu sa tim, veća je vjerovatnoća da će efikasno zaustaviti Rusiju i očuvati mogućnost budućeg mira i stabilnosti u Ukrajini i šire.

conversation.com

Prevod: N. Bogetić

( Stefan Volf, Tatjana Maljarenko )