Privatni životi reflektuju politički trenutak

Mladoj pozorišnoj rediteljki iz Srbije Jovani Tomić mnogi predviđaju velike i značajne predstave, a neke od njih se već i igraju. Potvrda njenom talentu, profesionalizmu, pozorišnom stilu i jeziku je, između ostalog, nagrada “Bojan Stupica”, najznačajnije priznanje koju Udruženje dramskih umetnika Srbije dodjeljuje za režiju. Nagrada joj je uručena u februaru, a odluku je donio eminentni žiri koji su činile njene kolege Egon Savin (predsjednik), Kokan Mladenović i Boris Liješević.

O njenom radu, ipak, najviše govore postavljene predstave. Tako je komad “Moj muž”, nastao na osnovu istoimene zbirke priča Rumene Bužarovske, postavljen na sceni Studio Jugoslovenskog dramskog pozorišta i za nepunih godinu dana života bilježi veliki uspjeh. Predstava je sinoć izvedena 50. put, a najavljena su i gostujuća igranja na Festivalu malih scena u Rijeci.

Tomić je gostovala i u Crnoj Gori gdje je na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta postavila predstavu “Djeca sunca” po tekstu Maksima Gorkog, a koja budi veliko interesovanje publike pokazujući rediteljkin potencijal, suptilni angažman i sluh za trenutak, ali i emociju. Predstava “Djeca sunca” večeras će biti izvedena u CNP-u u 20 časova, a o svemu tome Tomić govori za “Vijesti” i ne krije oduševljenje prijemom u Crnogorskom narodnom pozorištu.

Na scenu CNP-a ste postavili predstavu “Djeca sunca” koja je i večeras na repertoaru. Kakve utiske nosite iz te institucije? Ako bismo državu gledali kroz pozorište, šta biste Vi rekli o tome koji se problemi izdvajaju u Crnoj Gori?

Što se tiče rada u CNP-u ja sam (bila) baš prijatno iznenađena. Mi kao autorski tim kada odlazimo u velika nacionalna pozorišta tome uvijek pristupamo sa dozom straha zato što velike institucionalne kuće imaju mnogobrojne i drugačije, sistemske probleme u odnosu na manja pozorišta. Zato smo se baš prijatno iznenadili koliko je u Crnogorskom narodnom pozorištu sve bilo funkcionalno i što se tiče organizacije i tehničke razrade predstave, da je bukvalno situacija na svim nivoima bila dobra, a atmosfera pozitivna. Toliko sam prijatno iznenađena da svima na sva usta hvalim vaše pozorište. Rijetkost je da jedna tako velika kuća tako dobro funkcioniše.

Što se tiče Crne Gore, zbog rada nijesam imala puno prilike da izlazim iz pozorišnog konteksta, ali na polju kulture su uvijek isti problemi i rekla bih da nema razlike između Srbije i Crne Gore. Razgovarala sam i sa glumcima i došla do zaključka da su problemi uglavnom isti, a ja bih izdvojila jedan, a to je mali prostor za mlade ljude i mlade umjetnike da rade i da budu viđeni. To je problem regiona sa kojim se suočavamo svi mi nakon što završimo fakultete i upravo to je izvor naših najvećih strahova, pitanje da li ćemo raditi u struci za koju smo se školovali.

Kakav je projekat “Djeca sunca” s obzirom na to da ste i Vi i drugi članovi ekipe više puta isticali zadovoljstvo i procesom i rezultatom?

Da, ja sam povodom “Djece sunca” govorila da je bio u pitanju jedan specifičan projekat koji je bio veoma zahtjevan. U pitanju je jedna velika podjela i koncept je bio takav da su glumci imali dvostruki zadatak, a to je da su se pored građenja svojih likova dosta bavili i tijelima i nekom vrstom dominantnog scenskog pokreta koji je diktirao jezik predstave. Sa tako jednom kompletnom strukturom desilo se nešto što mislim da svaki reditelj priželjkuje i čemu se nada, a to je plodonosan proces, funkcionisanje svih učesnika kao jednog organizma, a i glumci su zajedno sa autorskim timom bili autori predstave, što znači da je i njima taj materijal i zadatak bio inspirativan. Takvi procesi su rijetki i značajni i istovremeno daju nadu u budućnost. Mi svi podrazumijevamo da je svaki pozorišni proces a priori kreativan, ali zapravo nije. Ovakvi projekti su zapravo rijetki i pravi su dragulji i za karijeru reditelja i za cjelokupan tim koji je radio na njoj.

Glumci se usaglašavaju da je u pitanju jedna od onih predstava koje pozivaju na razmišljanje, propitivanje, preispitivanje i slično. Čini mi se da je takvih predstava sve manje i da primat preuzima pozorište spektakla flertujući sa kičom. Šta biste Vi rekli o tome, ali i o pitanjima koja se postavljaju kroz ovu predstavu?

Moj pristup pozorištu je takav da ne volim da donosim neke zaključke. Mislim da danas u eri kada su nam dostupni svi mogući mediji i kada smo preopterećeni zaključcima i činjenicama koje su same po sebi upitne, mislim da pozorište ima tu moć da otvara pitanja i povuče nas u razmišljanja prije nego da nas uvlači u neku didaktiku. Svakako, ja mislim da treba da postoji sve - i pozorište spektakla i didaktika u pozorištu i sve ostalo, iako to nije neki moj afinitet, ali svakako treba da postoji.

Tekst Maksima Gorkog je slojevit i donosi jak politički koncept koji je podjednako aktuelan i danas. Radnja i likovi su smješteni u trenutku epidemije, u originalnom kontekstu to je kolera, a mi pravimo paralelu sa pandemijom iz koje smo skoro pa izašli, a možda i nijesmo... Dakle, to je neki snažan i specifičan politički i istorijski trenutak koji i te kako uslovljava život likova u drami, ali nam je podjednako bio važan i emotivni poligon, to jest odnosi između likova. Privatni životi neminovno reflektuju politički trenutak i onda to što se dešava među likovima u predstavi biva podjednako agresivno kao i politički trenutak koji oni pokušavaju da prežive, tako da smo, između ostalih, postavili i pitanje kako to međusobni ljudski odnosi mogu da funkcionišu u nekim relacijama posesivnosti, posjedovanja i slično... Ako živimo u kapitalizmu gdje je sve stvar akumulacije kapitala, posjedovanja i pojedinac je glavni i najvažniji, onda se sve to reflektuje i na emotivne odnose, pa tako ljudi pod izgovorom ljubavi pokušavaju zapravo da posjeduju jedni druge i pretvaraju svoje “voljene” u svoje vlasništvo. Bavili smo se i tim fenomenom i poredili širi društveni kontekst sa onim mikro najintimnijim. Tako smo zajedno tražili odgovore na pitanje kako dalje u ovom trenutku koji je stvarno apsurdno surov i nehuman za pojedinca, pa samim tim i za grupu, a onda je neminovno da smo i mi takvi jedni prema drugima.

Kako se Vi osjećate kao pojedinac i mlada osoba u današnjem trenutku koji je donekle sličan onom trenutku u predstavi, sa svim globalnim i lokalnim okolnostima, političkim dešavanjima, raznim krizama, bilo ekološkim ili ekonomskim i slično?

Osjećam se isto kao i likovi u predstavi. (smijeh) Stvarno je apsurdno. Toliko srljamo i definitivno sistem u kojem živimo ne funkcioniše i stvarno se postavlja pitanje šta nam preostaje? Apsurd je prava riječ. Moja slika svijeta je da se svijet oko nas urušava i da smo mi u trenutku Armagedona, a i dalje pokušavamo da pronađemo smisao, možda prije svega u ljubavi, a to je i ta atmosfera koju smo gradili u predstavi “Djeca sunca”. Djeluje kao da smo malo glupi, jer je nevjerovatno da i dalje pokušavamo, grebemo i koprcamo se ne bismo li dali smisao, ali sa druge strane šta nam drugo preostaje. Apsurdno je, tužno i smiješno, ali nemamo šta drugo da radimo.

Iako je relativno skoro postavljena, pozorišna predstava “Moj muž” doživjela je veliku popularnost kojoj uz brojne nagrade i gostovanja svjedoči i jubilarno 50. igranje koje najavljuje i dug predstojeći život. Šta to znači za mladu rediteljku poput Vas?

Predstava se igra oko godinu dana, premijera je bila prošlog maja, tako da je baš nekako velika sreća i zadovoljstvo što je za to kratko vrijeme predstava i puno putovala i osvojila brojne nagrade na različitim festivalima i što je popularna. Predstava je i prije same premijere privukla pažnju zbog velike popularnosti knjige Rumene Bužarovske, pa smo zbog toga imali i malu tremu, jer smo željeli da Rumena bude zadovoljna i da joj se dopadne naš prikaz. Jeste velika sreća i veliki vjetar u leđa za mladog reditelja kada predstava živi, kada putuje, gostuje, gleda se, jer se tako otvara širi prostor za komunikaciju i sa kolegama i uopšteno. Jednostavno, vidljivost mog rada je veća.

Koliko se razlikuje proces rada, adaptacije i postavljanja komada kao što je savremeni tekst Rumene Bužarovske i sa druge strane klasika Maksima Gorkog?

Svaki proces se razlikuje u zavisnosti od sadržaja, ali ja to ne bih dijelila na moderno i klasično. Pitanje je teme, spram toga i rediteljskog pristupa i tretmana cjeline. Svaki proces zahtijeva podjednaku količinu rada i truda.

Predstava se bazira na istoimenoj zbirci priča Rumene Bužarovske. Kakav je koncept komada?

Mi smo adaptirali pet priča i priče su originalno u formi monologa, kao ispovijesti jedne žene, a mi smo ih postavili tako da uvijek postoji jedna žena koja priča priču i druga žena koja sluša. Igraju dvije glumice koje naizmjenično, u zavisnosti od scene do scene, mijenjaju uloge.

Da li umijemo da budemo u toj ulozi slušaoca, bilo kao učesnik razgovora, kao publika neke predstave ili kao dio ciljne grupe kojoj se upućuju neke (in)direktne poruke?

Mislim da ne umijemo da slušamo, ali ne zbog toga što nas ne zanima, već zato što smo konstantno pod stresom i stepen anksioznosti kod svakog od nas je nadrealno visok, pa tako nemamo fokus, strpljenje niti vrijeme da se posvetimo drugoj osobi. Između ostalog, u predstavi “Moj muž” smo se bavili i time i mislim da je to jedan veliki problem. Takođe, moj osjećaj generalno je da ne treba povlađivati anksioznosti.

Pored toga, mislim i da je tretman vremena u pozorištu veoma problematičan zato što često imamo problem sa ritmom unutar predstava, sa njihovim trajanjem, a sve zato što je pozorište dosta anahrono sadašnjem trenutku i generalno ne ide u korak sa vremenom. Razlog tome je što su procesi u pozorištu, bilo koji procesi, veoma spori i vrijeme u pozorištu kao da je stalo na više nivoa. Zato mi se čini da je veoma teško ići u korak sa vremenom kada se bavite pozorištem i mislim da je to možda nešto što odbija publiku.

Da li bi to trebalo promijeniti?

Trebalo bi to promijeniti, ali sistemski problemi u pozorištu su kao i u našim državama i cjelokupnom regionu. Dakle, toliko je nagomilanih problema da jedno uslovljava drugo da je jednostavno nemoguće fokusirati se i liječiti jednu stvar, već je sve pitanje sistemskih promjena koje treba sprovesti, a mi smo zaglavljeni u sistemu koji ne funkcioniše u cjelini, na nivou države, a situacija u pozorištu samo je refleksija toga.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li na nečemu trenutno radite?

Sada mi slijedi jedna veća pauza, zato što tokom prethodne dvije godine nijesam imala nijedan dan pauze. Nakon toga slijedi mi projekat u Ateljeu 212 u Beogradu gdje ću raditi savremeni britanski tekst. Pored toga, pozivam sve da dođu i pogledaju “Djecu sunca” u Crnoj Gori.

( Jelena Kontić )