Sloboda medija podrazumijeva da se napiše istina

Sloboda medija je pojam kojim se najčešće koriste političari. Ponekad da bi se dodvorili novinarima kojima se tepa da su sedma sila, a češće da bi raspravom o ovoj temi izvršili pritisak na suprotni politički tabor. Time su prvi koji su devalvirali raspravu o temi koja je predstavlja samu srž demokracije. Kad su me kolege iz Vijesti zamolile da napišem nešto o slobodi medija s hrvatskog stajališta, nisam ih mogao odbiti, iako se duboko u sebi protivim prigodničarskim ustancima u borbi za opća dobra. Već je i to oblik devalvacije, no svjestan sam da će se ona dogoditi s mojih par redaka ili bez njih.

Naime, prigodno, uz svjetski Dan slobode medija izaći će globalne statistike najuglednijih globalnih i europskih novinarskih strukovnih udruga. Nije da me ne zanima kako će u tome proći Hrvatska, ali sam prema ovoj statistici veoma kritičan. Recimo, prošle, pandemijske godine, prema statistici Reportera bez granica, cijeli je svijet napravio primjetan korak unazad što se tiče slobode medija. Hrvatska je lani prošla dobro i s 59. mjesta skočila na 56, što joj je najbolji plasman još od 2013. Statistika kaže da je u Europskoj uniji gora jedino Mađarska, Poljska i Bugarska. Od Hrvatske su medijski slobodnije Papua Nova Gvineja, Botsvana, Burkina Faso, Gana, Namibija, Surinam… sve jedni sretniji i bolji od drugih. A opet, nije da se Hrvatska nema čime ponositi jer ista ta statistika kaže da za njom po medijskim slobodama daleko zaostaju Grčka, Hong Kong, Izrael, a da ne spominjemo tužni Singapur. Ako je vjerovati statistici naših kolega iz Reportera bez granica, novinari su u Singapuru toliko nesretni i neslobodni da bi dali lijevu ruku i pride bocu soja-sosa kad bi im netko dopustio da se makar na 30 sekundi jave, recimo, u TV dnevnik RTCG. Jer po slobodi medija, Crna Gora je taman na pola puta između Hrvatske i Singapura. Nema nam druge nego naš zajednički rejting u medijskim slobodama trampiti za pola njihovog kreditnog rejtinga. Čini mi se, kad bi dostigli pola njihovog BDP-a, nitko više slobodu medija ne bi ni spomenuo.

Sloboda je, naime, filozofski pojam. Kad sam počeo kao mladi sportski novinar raditi u Dubrovačkom vjesniku, sloboda je bila napisati da su naši gosti iz Dragačeva u prijateljskoj utakmici protiv GOŠK-Juga igrali kao trube. Proglašen sam nacionalistom, a meni se taj inače istinit naslov učinio kao dobar vic. Nakon par godina bio sam slobodan učiniti točno ono što mi je glavni pregovarač JNA, kapetan Sofronije Jeremić, kao novinaru zabranio u okupiranom Cavtatu. Kasnije mi je sloboda bila otići u ratni Mostar, proći ravno kroz linije razdvaja i napraviti reportaže s obje strane podijeljenog grada. Sloboda mi je bila pisati o bespravnoj građevini jednog hrvatskog generala, zbog čega smo fotograf i ja na Lopudu dobili batine. Kako je to bilo vrijeme u kojem je hrvatsko pravosuđe bilo još puno lošije nego danas, generalovi batinaši oslobođeni su jer je postupak otišao u zastaru. Nama je satisfakcija bila što smo godinama kasnije upisani u Bijelu knjigu Hrvatskog novinarskog društva i što nas je, s ostalim žrtvama našeg pravosuđa, godinama kasnije primio predsjednik Republike.

Ako je novinarska sloboda uvrijediti političara na vlasti, onda smo mi tu slobodu izgubili. Ne zato što je to nedopustivo, nego zato što se oni međusobno toliko vrijeđaju da su novinari ostali bez teksta. Naravno, političari u Hrvatskoj i dalje nastoje izvršiti nedopušten utjecaj na medije poput najnovijeg incidenta splitskog dogradonačelnika koji je tražio uklanjanje jednog teksta u Slobodnoj Dalmaciji ili će se redakciji „krvi napiti“. Taj će slučaj iskriviti statističku sliku o slobodi medija u Hrvatskoj jer ovaj lokalni političar, bivši žestoki aktivist i oporbenjak koji se predstavljao kao sušta suprotnost HDZ-u, jest pokušao utjecati na medij (pa kasnije i na pravosuđe), ali je zbog toga na koncu pala gradska vlast i Split ide u nove izbore. Vrijeđanje i omalovažavanje novinara od strane političara na visokim dužnostima također nije rijetkost, ali kad takvu uvredu, primjerice, iznesu premijer Plenković ili predsjednik Milanović, onda se na to ponekad, ovisno o kontekstu, može gledati i kao na medalju na reveru. Nije baš svaka uvreda ili prijetnja udar na slobodu medija jer moćniku kojemu je neki tekst poremetio nečasne planove ili je novinarski uhvaćen u nekom deliktu, do izvjesne ljudske mjere možemo ostaviti i pravo da se ljuti. Jer sloboda medija podrazumijeva napisati istinu i po cijenu određenog vlastitog rizika, a sve što bi nakon toga uslijedilo spada u kršenje tih sloboda. Stvari su oko slobode medija postale puno složenije i sofisticiranije od cenzure ili premlaćivanja.

Naime, novinari danas većinom rade u tržišnim uvjetima. Njihove medijske kuće zarađuju isključivo od prodaje oglasa u radijskom i TV programu (s izuzetkom Hrvatske radio-televizije), a u tiskanim medijima još i od rapidno opadajuće prodaje novina. Njihove prihode decimirala je najprije ekonomska kriza. Drugi udarac bio je pojava vijesti na društvenim mrežama, te google i facebook oglašavanje, a onda se na sve to nadovezala i pandemija. Već tu je dio europskih medijskih kuća ostao bez 80 posto prihoda. Globalna kriza uslijed ruske agresije na Ukrajinu donijela im je čitanost; veći doseg u javnosti, ali će se ekonomske posljedice ove ludosti svakako preliti i na medije. Nije to samo hrvatski specifikum - od početka globalne ekonomske krize veliki je broj novinara i urednika ostao bez posla. Oni koji su, za sada, preostali, boje se za egzistenciju i prinuđeni su raditi više, ali za iste ili čak niže plaće. Taj globalni trend doveo je do stagnacije profesionalnog standarda, autocenzure i ugleda novinarske profesije, no unatoč tome, slobodni i neovisni mediji imaju važnu ulogu koju društveni mediji nikad neće biti u stanju preuzeti.

Prigodne statistike i novinarska zapomaganja neće pomoći da se problem riješi. Neće nam pomoći ni to što novinari krivicu često svaljuju na vlasnike medija, optužujući ih istodobno za nepoštivanje radnih prava i podlijeganje ekonomskim pritiscima. Slobodu medija u Hrvatskoj danas više ugrožava ekonomska (ne)moć nego politika koju smo kao prijetnju doživljavali ’90-ih godina. Oglašivači, marketinške i PR-agencije, te banke koje medije kreditiraju stvarni su centri medijske moći ne samo u Hrvatskoj.

Ono po čemu Hrvatska jest specifična i po čemu je apsolutni prvak Europe jesu SLAPP tužbe protiv novinara. SLAP tužbe su strateške tužbe usmjerene protiv medija, odnosno, protiv javnog djelovanja u kojima se ne radi o tome da neka osoba želi zaštititi svoje pravo i interes nego je to tužba koja je sama sebi svrha. U Hrvatskoj je trenutno aktivna 951 takva tužba s odštetnim zahtjevima od ukupno deset milijuna eura. To bi bilo puno čak i za Singapur. U pravnu hajku protiv novinara često se uključuju i suci koji novinare tuže zbog kritika ili javnih medijskih osvrta na procese u kojima su sudili. A sudac u ulozi tužitelja kod svojih kolega uvijek ima prednost u odnosu na novinara.

Osim zakonske regulative, u Hrvatskoj postoje i dva strukovna regulatorna tijela - Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva (jednog od najstarijih strukovnih društava u regiji, osnovano 1910. godine) i Hrvatsko vijeće za medije (koje su zajednički pokrenuli HND i nakladnici). Velike dnevne novinske redakcije imaju i redakcijske statute po kojima, primjerice, Skupština novinara bira glavnog urednika kojeg predloži vlasnik. Hanza Media, jedina velika novinska kuća koja je još u hrvatskom vlasništvu, svoje novinare obvezuje i Etičkim kodeksom.

Autor je direktor razvoja lokalnih i specijaliziranih izdanja Slobodne Dalmacije

( Jadran Kapor )