Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih - danas i u ovakvoj Bosni i Hercegovini - gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem - Dobro je dok se ne puca! - i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina - pazi sad - bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u BiH slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od strane državnih zvaničnika. E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe - lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju - mi, kojima je posao prepoznavati devijacije - povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem - da bi nas ućutkali?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima.

Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću - uz izvinjenje čitateljima - ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista, bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će - kako sada stvari stoje - prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

Autorka je glavna i odgovorna urednica Oslobođenja

( Vildana Selimbegović )