Robovi su ostali robovi i u novom poretku

Praznik rada i naslov novog filma scenariste i reditelja Mladena Đorđevića čije je snimanje nedavno završeno - “Prvi maj”.

Kroz priču o grupi radnika nedavno zatvorene fabrike film govori o potencijalu za pobunu koja postoji u ljudima. Radnici, u borbi za lično dostojanstvo, u novom filmu reditelja specifičnog i originalnog stila, izraza i značajnog opusa, spremni su da pribjegnu i natprirodnom.

”Ovim filmom želim da izrazim lični pogled na veoma bolnu temu tranzicije iz socijalističkog u kapitalističko društvo, ali iz, čini mi se, svježeg ugla, kombinujući angažovani socio-politički realizam sa elementima psihološkog trilera”, kazao je Đorđević koji u razgovoru za “Vijesti” više govori i svemu tome.

Glavne uloge tumače Tamara Krcunović, Leon Lučev, crnogorski glumac Momo Pićurić i glumica Lidija Kordić, kao i Ivan Đorđević, Mirsad Tuka, Silvija Križan, Tomislav Trifunović, Olivera Viktorović i Stefan Sterev. Iz Filmskog centra Crne Gore ranije su saopštili da su zapažene uloge u ovom ostvarenju dobili i mladi crnogorski glumci Jelena Đukić i Omar Bajramspahić, da je kao pomoćnik režije angažovan Đorđe Vojvodić i Ivan Marinović ispred producentske kuće “Adriatic Western”.

Nesumnjivo, zbog svoje tematike, ali i drugačijeg pristupa oko kojeg su se okupile produkcije sa Balkana, “Prvi maj” će prodrmati ljude, a Đorđević njime poručuje da snaga čovjeka leži u nama samima.

Danas je Prvi maj - praznik rada, a to je i naziv Vašeg novog filma. Za sami početak, pretpostavljam da pamtite ranije proslave, ali i doživljaje vezane za ovaj datum. Ima li povoda za slavlje ove godine, koliko se sve promijenilo?

Radnička klasa je uništena, tako da nekog posebnog povoda za slavlje nema. Problem Zapada je rast standarda srednje klase. Posljedica toga je da ljudi sve više odbijaju da se late fizičkog rada. Zato se industrija seli tamo gdje je jeftinija radna snaga. Naravno, razlog propasti radničke klase kod nas je drugi. Mi smo imali tragičnu situaciju da su radnici bili nemoćni pred nacionalnim razlozima raspada Jugoslavije. Veze između radnika u okviru struke i uopšte su nažalost bile nemoćne pred nacionalnom povezanošću i zanosom.

Film govori o radnicima jedne zatvorene fabrike koji u borbi za dostojanstvo dosežu i neprirodno. Da li je čovjek svjestan svoje snage i uticaja? Koliko radnika, bivših radnika, ljudi koji se bore za dostojanstvo, egzistenciju, ili su tu borbu izgubili, na sličan način “dočekuju” ovogodišnji Prvi maj?

”Prvi maj” je film o potencijalu za pobunu, o snazi koja je u svima nama, ali koje uglavnom nismo svjesni. Mislim da je moć koju ima pojedinac gotovo neograničena. Čovjek je zapravo sposoban da čini čuda. Da bismo tu moć otkrili, moramo da se zagledamo u sebe, da je pronađemo. Međutim, živimo u vremenu kada nas ciljano bombarduju informacijama, stvarajući nam iluziju obaviještenosti i samim tim slobode, a zapravo nas time odvraćaju od toga da pogled usmjerimo ka unutra, gdje leži odgovor na sva pitanja.

Moji junaci su radnici fabrike koja je namjerno uništena u kriminalnoj privatizaciji. Gurnuti su na rub društva, odbačeni od države i crkve, prepušteni sebi samima. Tako skrajnuti, satjerani u ćošak, prinuđeni su da spas i utjehu traže na drugoj strani, u onostranom, natprirodnom, očekujući pomoć i spas. Ti očajnici prelaze na mračnu stranu, nadajući se svjetlosti na kraju tunela. Sve je naravno ispričano u gorkohumornom ključu.

Gdje je danas taj potencijal za pobunu, da li je vidljiv i u kojim sferama? Takođe, vjerujete li da u većini slučajeva samo pobune mogu donijeti promjene i da li se one obično dese kada dođe do tačke ključanja ili pobuna može da se dogodi, nekada i posmatra, drugačije?

Kao što rekoh, pravu promjenu može donijeti samo unutarnja promjena. Često su te revolucije zapravo samo fasadna promjena lišena suštine, način da nosilac kapitala preživi u novom vremenu. Evo primjera: pobune robova, po mom mišljenju, nisu se dešavale u korist robova, već je to bio način da se unaprijedi proizvodnja u korist kapitaliste. Robovska radna snaga je vremenom postala nefunkcionalna, robovi su postali neefikasno sredstvo za rad, pa su namjerno zavedeni idejom slobode, kako bi se pobunili i uništili taj prevaziđeni, robovski rad. Mašine su zamijenile robove kao sredstvo proizvodnje, ali robovi su ostali robovi i u novom poretku. Znači to “oslobađanje” najčešće nije u interesu običnih ljudi.

Često se revolucije dešavaju kako bi novi centri moći preuzeli konce upravljanja od centara moći koji silaze sa scene. Ali, ponavljam, rob ostaje rob, samo prelazi u novi poredak/sistem. Kako bi bio poslušan i koristan, kroz obrazovni sistem i medije mu se daje iluzija da je slobodan, da se kobajagi nešto pita.

Još nešto, mislim da rob ne postaje svjestan ideje slobode sam od sebe. Neko mora da ga “inficira” tom idejom. A tom idejom ga inficira neki centar moći kome je to u interesu.

Ponekad se pitam da li je ideja apsolutne slobode zaista svojstvena čovjeku. Možda čovjek voli i porobljavanje i oslobađanje kao naizmjenične procese. Možda je to složena priroda čoveka. Čovjek se boji gubitka identiteta ako nestanu granice slobode (ako je preslobodan), kao i ako bude u poziciji da bude previše zarobljen, ugnjetavan. Bazične ljudske djelatnosti, na primjer seks i ples, pokazuju da čovjek voli i zarobljavanje i oslobađanje. Uostalom, nemate osjećaj zadovoljstva oslobađanja ako prije toga niste prošli kroz fazu zarobljavanja, to jest potiskivanja.

Snimanje je nedavno završeno i film je sada u postprodukciji. Da li se nešto promijenilo u međuvremenu i možete li nam otkriti još nešto o čemu film govori i o čemu ste Vi željeli da (pro)govorite, a s obzirom na to da ste i za ovaj, kao i za nekoliko svojih prethodnih filmova, i scenarista i reditelj?

U živote mojih junaka ulazi misteriozni Mija... On ih upoznaje sa prizivanjem mrtvih. Sa prizivanja mrtvih prelaze na satanske rituale, koje praktikuju da bi se osvetili lokalnim moćnicima koje krive za svoju propast. Počinju da vjeruju da im Đavo pomaže.

Tokom filma preći će dug put na kraju koga će shvatiti da snaga nije ni u Bogu ni u Đavolu, već u njima samima.

Često pričamo o skoro pa nestalom srednjem staležu stanovništva, ali i lošem životnom standardu radničke klase. Da li su i koliko, prema Vašem mišljenju, izražene te klasne razlike danas i odnosi među njima, da li je kapitalizam doprinio tome i koliko se Vaš film dotiče tih stvari? Kako to promijeniti?

Svjedoci smo da, na globalnom nivou, jedan malobrojan sloj ljudi, nosilaca najkrupnijeg kapitala, neprestano uvećava svoje bogatstvo na račun siromašnih. Pogledajmo kakve su posljedice pandemije koronavirusa - bogati su još bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Kapitalizam proističe iz jedne psihopatološke težnje za gomilanjem bogatstava kako bi se riješili razni kompleksi i frustracije. Vodeći ljudi u tome su ljudi kojima je, po mom mišljenju, uskraćena ljubav u djetinjstvu i koji bogatstvom pokušavaju to da nadoknade, nesposobni da uspostave neposredan odnos sa prirodom na koju su kivni. Očigledno je da je kapitalizam destruktivan po prirodu, a i da razara međuljudske odnose. Krupnom kapitalu u tome pomažu ideologije, religije, filozofski sistemi, pa i umjetnici. Većina umjetnika su najobičnije sluge.

Gdje je tu pojedinac i koliko je teško jednoj individui boriti se za svoja prava, a sa druge strane koliko ta jedna individua može promijeniti, bilo sebe, okolinu, društvo, samostalno ili kao pokretač - pokretač energije, možda i pobune, mase, promjena?

Mislim da je za rušenje spoljnih okova potrebno najprije rušenje unutarnjih okova. Bez unutrašnjeg oslobađanja nema ni spoljnjeg. Samo tako oslobođen pojedinac može da krene u oslobađanje klase ili nacije kojoj pripada. Ali to mora da radi kroz kolektiv, zajednicu, jer je čovjek društveno biće. Konačno oslobađanje čovjek ne može da postigne bez drugog čoveka. Međutim, interes potrošačkog društva je da udalji ljude jedne od drugih i da tako razjedinjeni postanu lakši plen.

Još od svog prvog filma pokazujete interesovanje, pa i angažman za marginalizovane grupe i pojedince, a djeluje i da je ponovo u fokusu takozvani mali i običan čovjek u kojem se mnogi mogu pronaći, iako ga najčešće zaboravljamo i/ili uništavamo. Kazali ste ranije da ovim filmom želite da izrazite i lični pogled na bolnu temu tranzicije iz socijalističkog u kapitalističko društvo. Priča, makar takav okvir, djeluje potpuno realno, pa s obzirom na to da li i ovaj Vaš film nudi živu priču za koju se ne može reći “to je samo film”?

Autsajderi me privlače još od “Made in Serbia” (2005), preko “Života i smrti porno bande” (2009), priče “Saša” iz omnibusa “Jednaki” (2014), “Sumraka u bečkom haustoru” (2020), pa sve do “Prvog maja” koji će izaći sljedeće godine. Volim da one koji su gurnuti na društvenu marginu stavljam u neobične, apsurdne, tragikomične situacije. U mojim filmovima glavni junak je grupa. Te moje grupe očajnika su zamjena za porodicu u vremenu kada je porodica u krizi.

Svoju zamisao želite postići tako što ćete je publici predstaviti iz svježeg ugla, a otkrili ste da ćete to uraditi kombinovanjem angažovanog socio-političkog realizma sa elementima psihološkog trilera. Može li se kazati da je upravo naš socio-politički realizam jedan psihološki triler? S obzirom na to da se film pripremao već neko vrijeme, kakav je bio proces nastajanja prvo u Vama samima, pa onda i tokom svih narednih faza i u krajnjem, kakav je bio proces snimanja, pa i saradnje sa crnogorskim dijelom ekipe?

Kao što je poznato, filmovi sa ovih prostora su se već bavili temom tranzicije. Ja sam htio da dam jedan svjež pogled na tu i dalje aktuelnu temu. Mislim da sam to postigao ukrštanjem socio-politički angažovanog filma sa žanrom trilera i psihološkog horora, mada tu ima i crne komedije. Može se reći i da je ovo film osvete, jer u to “Prvi maj” definitivno prerasta na kraju, kada se glavni akteri svete korumpiranim vlastodršcima.

Rad na scenariiju i sakupljanje sredstava, uključujući pripreme snimanja, trajali su 4-5 godina. Iza tog procesa stoje moja producentska kuća Banda i Sense production Milana Stojanovića. Autorska, glumačka i tehnička ekipa su veoma jake, ljudi su tokom ovog dugotrajnog procesa bili veoma predani, strpljivi, vjerovali su u ovaj film. I samo snimanje je bilo naporno. Razvuklo se na godinu dana, snimali smo u nekoliko faza. Scenario je dosta kompleksan, pratimo više dramaturških linija koje su izukrštane. Ima dosta grupnih scena koje su komplikovane za realizaciju. Rad sa naturščicima koje koristim u svim mojim filmovima je dodatno usložnjavao realizaciju. Ali naturščici su dragocjeni, donose jednu autentičnu energiju na film koju većina profesionalnih glumaca nisu u stanju da prenesu.

Film je rađen u koprodukciji Srbije, Grčke, Bugarske, Crne Gore i Rumunije, uz podršku panevropskog fonda Euroimage i grčke televizije. Crnogorski koproducent je producentska kuća Ivana Marinovića. Glumci iz Crne Gore Lidija Kordić, Jelena V. Đukić i Omar Bajramspahić, koje ranije nisam imao u radaru, a koji su mi pravo osvježenje i mislim da će imati ozbiljne karijere.

Koliko je ta saradnja važna za filmsku industriju i da li je moguće proširiti je i na druga polja, posebno kada su u pitanju bliske države?

Posebno sam ponosan što je ovo zapravo balkanski film. Djelo balkanske koalicije. (osmijeh) U njegovom stvaranju su se udružile države Balkana kako bismo napravili film o problemu koji nas još uvijek sve zajedno muči. Ali, mislim da će Prvi maj imati uspješnu komunikaciju i sa gledaocima sa Zapada. Mnogi su tamo, zbog ekonomske krize, proživjeli iskustvo gubitka posla, nemaštinu... Industrija se seli u Aziju, a nekada veliki industrijski gradovi u Americi postaju gradovi duhova.

Vaš prvijenac “Život i smrt porno bande”, kao i dokumentarac “Made in Serbia”, i danas se karakterišu kao provokativni. Šta znači za Vas kao autora, ali i gledaoca, kada se neko filmsko ostvarenje tako opisuje i da li je ta provokacija, bilo publike, kritike, kolega, društva, neophodna u trenutku u kojem živimo ili je samo previše toga označeno kao “tabu”? Očekujete li slične etikete i za “Prvi maj” možda?

Volim da gledaoca pomjerim iz udobne pozicije. Današnji gledalac je uspavan, anesteziran velikom količinom informacija kojom je bombardovan preko medija. Zato je teško doprijeti do njega. Ipak, mislim da će Prvi maj prodrmati ljude.

Imate li očekivanja od ovog ostvarenja i kad publika može očekivati da bude dostupan za gledanje?

Montaža je u završnoj fazi. Film će biti premijerno prikazan tokom sljedeće godine, a poslije nas očekuje i tvelevizijska premijera mini serije koju smo sastavili od bogatog materjala.

Da li biste nešto dodali, možda poručili čitaocima?

Zapamtite, snaga je u nama! (osmijeh)

Uz art house, Crna Gora treba da ima i repertoarske filmove

Kako vidite crnogorsku, ali i regionalnu kinematografiju u posljednje vrijeme i šta mislite, u kom pravcu bi trebalo da se kreće? Šta je potrebno poboljšati, prema Vašem mišljenju?

Crnogorska kinematografija je veoma interesantna. Imamo više vrlo zanimljivih mladih art house reditelja. Ovom prilikom ću samo da pomenem one posljednje čije filmove sam gledao tokom sezone jesen-zima 2021/2022, a to su Dušan Kasalica i Ivan Bakrač sa svojim dugometražnim igranim prvijencima. Ivan Marinović, koji je koproducent Prvog maja, uskoro počinje snimanje svog drugog igranog filma. Kao i Ivan Salatić…

Međutim, mislim je potrebno da crnogorska kinematografija, pored tih art house filmova, ima i repertoarske filmove.

Najbolji primjer je Živko Nikolić za koga smatram da je jedan od nekoliko najznačajnijih autora bivše Jugoslavije. On je u svojim filmovima spajao art house i bioskopski senzibilitet, pozdravljen od najšire publike.

Evropa mora da se oslobodi

Kako vidite umjetnost i kulturu danas, da li te komponente čovjekovog života u sebi nose potencijal za pobunu? Kako društvo, a kako kompletan sistem, tretiraju umjetnost i kulturu u našim društvima?

Umjetnost i kultura u našim društvima nemaju veliki značaj. To je slučaj i u Evropi. Filmovi nemaju društveni značaj koji su imali recimo sedamdesetih godina. Američki film dominira u evropskim bioskopima, a ne evropski. Evropski filmovi ne mogu više da izazovu društvenu promjenu, nametnu stil ponašanja, mode... Evropski film je sveden na suvoparan fondovsko festivalski film gdje nema puno prave inovacije već je uglavnom riječ o copy/paste senzibilitetu. Suviše je prisutan taj birokratski duh u kulturi na Zapadu. Ne samo Srbija, nego i Evropa mora da se oslobodi.

( Jelena Kontić )