Zub vremena odolijeva zaboravu

Crnogorski akademski slikar Goran Ćetković je na svoj, likovni način, i filozof i pjesnik, zapisao je likovni kritičar iz Srbije, Dejan Đorić ističući da je Ćetković jedan od najdarovitijih predstavnika, uslovno rečeno, novog crnogorskog fantastičnog slikarstva, priznatog i u zemlji i svijetu.

Đorić to piše u tekstu “Likovni paroksizmi Gorana Ćetkovića” uoči izložbe slika “Zub vremena” kojom će se renomirani i prepoznatljivi umjetnik iz Bara predstaviti u Beogradu. Izložba slika Gorana Ćetkovića “Zub vremena” biće otvorena šestog maja u galeriji “Lucida” u Beogradu u 18 časova. Nakon Ćetkovićevih izložbi u Baru, Podgorici, Zagrebu i drugdje, “Zub vremena” će, kaže on, konačno biti predstavljen i u Beogradu, a to je ujedno i njegova 34. samostalna izložba. U razgovoru za “Vijesti” tim povodom, Ćetković otkriva da već planira i jubilarnu 35. izložbu u okviru koje bi predstavio i svoj novi ciklus slika “Slijepi putnik” za koji vjeruje da je vrhunac njegovog dosadašnjeg stvaralaštva i koji dokazuje da je umjetnik u kontinuiranom usponu.

“Duh dinarskog čoveka preširok je i predubok da bi se smjestio u realističko, svakodnevno, utilitarno ili initimističko, traži epsko, mitsko, duhovno široko, iracionalno, vizionarsko i ekstatično. Zato je Ćetkovićevo slikarstvo kao krik, vapaj, lament nad ne samo ovim vremenom, o kome ezoterik i Nobelovac Vilijam Batler Jejts pjeva: ‘Stvari se ruše, centar ne drži više, anarhija je provalila svijetom’. Ćetković posmatrača vraća u granična stanja, glava je samo povod, kao najmističniji dio tijela...”, piše Đorić.

On dodaje da Ćetković u svoja djela smjelo unosi i estetiku ružnog, a sa željom da slikarstvo vrati na duhovne izvore, u dosluhu je sa jaucima Edvarda Munka.

”Goran Ćetković u svijetu posustalom od besmisla, koji se duhovno koči i umrtvljuje, riče kao lav u pustinji, njegovi likovni urlici paraju tišinu potrošačkog, utilitarnog svijeta planetarne žabokrečine i možda, kako bi vladika Nikolaj Velimirović rekao, vapiju ka Bogu... Ćetković nije samo slikar sadašnjeg usuda, već svekolikog ljudskog, inače bi njegovo slikarstvo bilo kratkog dometa. On se ne obraća samo ovovremenom biću, ugroženoj ljudskosti, već i prošlom, svakom čovjeku, od prvog do posljednjeg, toliko ima snage na njegovim slikama. Na njima je, međutim, sve samo u skladu sa onim što je izrekao Nebojša Pajkić: ‘Od Adama sve je pad’”, zaključuje Dejan Đorić, a Goran Ćetković nastavlja razgovor za “Vijesti”.

Postavka “Zub vremena” specifična je i izdvaja se po mnogo čemu na našoj likovnoj sceni. Da li upečatljivi radovi poput ovih odolijevaju “zubu vremena”? Koliko radova predstavljate iz tog ciklusa i imate li neka očekivanja?

Iako ovaj ciklus broji oko 40 radova, na ovoj izložbi ću se predstaviti sa 12 slika velikog formata. Ni jedan od ovih radova nije ranije izlagan pred beogradskom publikom, tako da zbog toga dodatno od izložbe očekujem da izazove ogromnu medijsku pažnju kao i veliko interesovanje likovne publike i kritike. Zub vremena nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovaj ciklus ukazuje na prolaznost ljudskog života, međutim sa druge strane, interesovanje za slike iz ovog ciklusa je sve veće, tako da Zub vremena odolijeva zaboravu.

I sami naziv ciklusa korespondira sa relativitetom vremena, pa kako vrijeme i protok vremena utiče na Vaša djela, ovaj ciklus, ali i nove radove i cikluse koji su u nastajanju?

”Zub vremena” u potpunosti korespondira sa relativitetom vremena. Prolaznost života, odnosno vremena, žestoko utiče na moje stvaralaštvo. Za mene je slikarstvo jedan vid filozofije. Filozofirati znači razmišljati o životu i naravno smrti. U svemu tome od izuzetnog značaja je i emocija. Ako smo svjesni prolaznosti života, a svakako jesmo, onda tê svoje misli i osjećanja manifestujemo na platno. I sve to je i te kako prisutno na slici, kao i u životu... Svaki moj ciklus, sadašnji, prošli i svaki budući, u potpunosti korespondira jedan sa drugim, a tema prolaznosti života, kao i otuđenosti današnjeg čovjeka, je dominantna u mom slikarstvu.

Svaki Vaš rad je stilski prepoznatljiv, bez obzira na raznolikost motiva i različitost koju ciklusi nose. Koliko Vam je to bitno? Takođe, dešava li se nekada da istovremeno nastaju slike iz raznih ciklusa, drugačije tematike i pristupa, i kako to utiče na Vas kao stvaraoca?

Za svakog umjetnika je bitna originalnost. Tu je presudan rad i naravno karakter umjetnika. Svako moje djelo je prepoznatljivo. Nastaje u jednom dahu sa autentičnim rukopisom. I naravno, moje slikarstvo se oslanja na emociju. Poznato je da stvaram po ciklusima. Kada dođe do zasićenja na jednoj tematici onda pređem na drugu. I zahvaljujući tome moj rad dobija na svježini i kvalitetu. A svaki ciklus u potpunosti korespondira jedan sa drugim bez obzira na tematiku.

Imate li neku posebnu inspiraciju? Djeluje da je to možda čovjek, njegova psihološka stanja, nekada i zavičaj, priroda-pejzaži, žene i žensko tijelo... Ili pak stvarate sa određenim ciljevima, promišljanjima izazivajući ideje i inspiraciju, a ne da čekate na njih?

Moja preokupacija još od akademskih dana je figurativno slikarstvo. Nepresušan izvor moje inspiracije je prvenstveno čovjek, njegov karakter, psihološka stanja i svakako njegova otuđenost u savremenom svijetu. Čovjeka najčešće slikam u formi portreta ali i figure. Pejzaži, kao da su djelovi sa ovih slika i njima se širi zvuk sjete i nostalgije. Motivi zavičaja, crnogorskog krša, vode i neba, upućuju na posebnu emociju...

Sa druge strane nastaje i ciklus “Drvo života” u kojem na poseban način tretiram ženu kao centralni motiv. Ona je boginja majka. Uzvišena, u formi akta, sa blago sakrivenom erotikom. Njena figura je svedena i pojednostavljena.

Poenta je u konstantnom radu. Ne čekam posebne trenutke inspiracije...

Ovo je Vaša 34. samostalna izložba. Zavidna brojka... Imate li u planu da 35. bude posebna, velika i sveobuhvatna, negdje u Crnoj Gori ili o tome još nijeste razmišljali?

Iskreno se nadam da ću u ovoj godini realizovati i svoju jubilarnu 35 samostalnu izložbu i to baš u Crnoj Gori.

Planiram da se predstavim sa najnovijom serijom slika i to ciklusom “Slijepi putnici”. Mislim da je ovaj ciklus vrhunac mog dosadašnjeg stvaralaštva. Pa ipak, 2018. godine sam to tvrdio za ciklus “Zub vremena”. Ono što me posebno raduje je kontinuitet kao i konstantni napredak u mom radu...

S obzirom na to da često izlažete vani, šta biste rekli kakva je publika kod nas, a kakva van Crne Gore; kakav je položaj umjetnika i koje su razlike u bilo kom kontekstu koje su na Vas ostavile najveći utisak?

Mislim da je svako predstavljanje umjetnika od izuzetne važnosti, bilo da izlaže u zemlji ili inostranstvu. Ponosan sam na mnoge moje izložbe. Kako u Baru, Podgorici, tako i na izložbe u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Novom Sadu, Cirihu... Ono na šta sam ponosan je i divna publika koja prati moje stvaralaštvo. Tome svjedoči i ogromna posjeta koja je zabilježena na svim mojim izložbama u Crnoj Gori i u inostranstvu.

Položaj umjetnika nije na zadovoljavajućem nivou kako kod nas tako ni u okruženju. Ja se u svom radu i aktivnostima najviše oslanjam na sebe. Vjerujem u to što radim. Likovna kritika izuzetno cijeni moj rad, kao i publika, i to je ono što me ispunjava.

Kao umjetnik, slikar, osjećate li turbulentnu političku situaciju kod nas, ali i na globalnom nivou? Utiče li to na Vas ili se pak distancirate od takvih događaja i vijesti?

Kao umjetnik saosjećam sa svom mukom koju nose aktuelna politička dešavanja kod nas i naravno u svijetu. Ne možemo biti hladni i ignorisati sve što se dešava, bilo da je negdje u svijetu ili u našem dvorištu. Naravno, kao umjetnik crpim inspiraciju i iz toga. “Zub vremena”, a naročito ciklus “Slijepi putnici”, šalju jasnu poruku i publici i svijetu. Poruka je i više nego jasna - kuda ide ovaj svijet!!!

Kako biste najavili izložbu u Beogradu i da li biste otkrili neke planove za dalje, možda? Na čemu trenutno radite?

Zub vremena u Beogradu.

Meni to sjajno zvuči, kao i mnogim ljubiteljima likovne umjetnosti, u tom gradu. U renomiranoj galeriji “Lucida” 6. maja u 18 časova biće otvorena moja 34. samostalna izložba koja će tamo biti postavljena do 27. maja. Očekujem veliki broj likovne publike na samom otvaranju izložbe, kao i tokom njenog trajanja.

Ono što imam u planu za naredni period je svakako realizacija određenih izložbi u zemlji i inostranstvu.

Trenutno, crtam na papiru...

Nepotrebne stvari koje ne bi trebalo da se dešavaju

Imali ste određene probleme pri produkciji i organizaciji postavke u Beogradu, i to sa adresa za to nadležnih institucija Crne Gore. Ipak, nakon što ste o tome obavijestili javnost putem društvenih mreža, sve je brzo riješeno. No, kakav je Vaš komentar na reakciju/e Ministarstva kulture i kompletnu situaciju?

Prije svega bih ponudio i bekraund toga. Dakle, da bih zaokružio jedan ciklus slika potrebne su mi minimum dvije godine velikog rada i odricanja. Poziv za samostalnu izložbu sam dobio od Savjeta privatne galerije “Lucida” u Beogradu i jednog od najznačajnijih srpskih likovnih kritičara Dejana Đorića.

Organizacija izložbe nije ni malo jednostavan posao. Treba opremiti slike, obezbijediti njihov transport do Beograda, zatim ide štampa kataloga i pozivnica, kao i mnoštvo drugih stvari.

Sve troškove organizacije snosim ja - autor projekta.

I onda nastaju problemi tamo gdje mislite da je to nezamislivo. Konkretno u mom slučaju nastaju problemi oko papira koji se dobijaju u Ministarstvu kulture. Bez tih papira ne možete ostvariti izvoz slika u drugu zemlju. Ta papirologija zadnjih deceniju se završavala za jedan dan - 1 dan. Ja sam predao potrebne papire mjesec dana prije otvaranja izložbe. Poslije 15 dana sam se obratio službi u ministarstvu i oni su rekli da ne mogu da daju garancije da će papiri biti završeni. Od tog trenutka mi je pomjereno tlo pod nogama. Odmah sam odreagovao putem društvenih mreža i nijesam htio da se mirim sa činjenicom da kompletan projekat može da propadne zbog neažurnosti pojedinaca u Ministarstvu kulture.

Međutim, sa mojim problemom je brzo postao upoznat i portparol ministarstva koji je brzo odreagovao tako su papiri, odnosno dozvola za izvoz slika, bili završeni po hitnom postupku.

Mislim da ove stvari ne smiju da se dešavaju. U svim zemljama okruženja ta dozvola se dobija elektronskim putem za sat vremena. Na kraju se sve završilo kako treba i ovom prilikom se zahvaljujem portparolu Ministarstva kulture.

To što moje slike putuju svijetom je neprocjenjiva vrijednost mog stvaralaštva

Vaše slike se nalaze u privatnim kolekcijama širom zemlje i inostranstva. Da li Vam je nekada teško odvojiti se od djela i dešava li se da kolekcionari naručuju iste slike/motive?

To što moje slike putuju svijetom je neprocjenjiva vrijednost mog stvaralaštva. I to me u potpunosti ispunjava. Naravno, nekada ostane i žal za nekom prodatom slikom, ali moja vodilja je da onaj ko ozbiljno stvara uvijek može i bolje...

Kakvo je kolekcionarstvo umjetničkih slika danas, šta ono podrazumijeva i kako galerije funkcionišu, prema Vašem mišljenju?

S galeristima rijetko sarađujem. Jedino kad su neke posebne prilike u pitanju, odnosno projekti od velikog značaja. U skladu sa našim prilikama, prodaja mojih slika je stalno u usponu. U pitanju su ljudi koji vole moje slikarstvo i koji kupuju iz čistog zadovoljstva.

( Jelena Kontić )