Hoće li jačanje NATO na istoku učiniti Evropu bezbjednijom?

Dok borba bjesni u Ukrajini, NATO saveznice duž istočnog oboda Alijanse kolektivno sprovode najznačajnije - i najbrže - vojno raspoređivanje u modernoj istoriji Evrope: stepen uzbune i pripravnosti nije ratni, ali je daleko od mira.

Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu gurnula je Evropu i NATO ponovo u scenario za koji su mislili da je dio prošlosti.

Boreći se za relevantnost nakon ponižavajućeg povlačenja iz Avganistana i pogođena podjelama između evropskih saveznika sa veoma različitim pogledima na buduću ulogu, Alijansa je za 2022. planirala resetovanje kako bi pratila okretanje SAD ka Aziji i prijetnji od Kine.

U roku od nekoliko nedjelja, umjesto toga je stvoren do sada nezabilježen stepen jedinstva u odgovoru prvobitnom protivniku: Moskvi.

Danas, istočna Evropa je militarizovanija nego bilo kada od vrhunca Hladnog rata. Nuklearne supersile se ponovo sučeljavaju preko širokog prostranstva između Baltičkog i Crnog mora.

Istovremeno, pocijepani su sporazumi o kontroli naoružanja iz ere Hladnog rata, a isto važi i za komunikacione kanale između Moskve i zapadnih prijestonica.

Ishod toga je kontinent sa više oružja i vojnika u stanju visoke pripravnosti nego u bilo kojem trenutku posljednjih decenija, ali bez zaštitnih ograda koje su pružale sigurnost tokom Hladnog rata: Evropa je vjerovatno manje bezbjedna danas nego u bilo kojem trenutku od 1945.

To pokreće pitanje da li je vojno nagomilavanje NATO-a učinilo Evropu bolje zaštićenom, ili samo intenziviralo ionako napetu situaciju.

Ruski predsjednik na to gleda kao na posljednji u nizu prijetećih koraka kojima opravdava napad na Kijev.

On je proteklih dana pojačao retoriku u vezi sa mogućim napadom na NATO članice - što je potez koji bi skoro sigurno aktivirao Član 5 o međusobnoj odbrani između članica Alijanse, i vjerovatno izazvao svjetski rat. On je optužio Alijansu za zastrašivanje i za posredno ratovanje protiv njega u Ukrajini preko milijardi dolara u zalihama oružja.

”Imamo sve oružje koje nam je potrebno za ovo”, rekao je prošle nedjelje, govoreći o potencijalnom odgovoru i aludirajući na najmoderniji ruski nuklearni raketni sistem.

”Niko drugi se ne može pohvaliti ovakvim oružjem, a ni mi se nećemo hvaliti. Ali ćemo ga upotrijebiti”.

NATO tvrdi da nema puno izbora u pogledu pojačavanja prisustva na istoku Evrope.

”Da li je bezbjednije? Pa, nećemo biti bezbjedniji ni ako to ne učinimo”, kazao je admiral Rob Bauer, predsjedavajući vojnog komitet NATO-a, najvišeg vojnog organa Alijanse.

”Ne biti snažan i kredibilan je opasnije nego biti snažan i kredibilan”, dodao je on. “Faktor odvraćanja je veoma važan”.

NATO odgovor na invaziju

Za manje od dvije nedjelje nakon Putinove invazije, NATO je poništio decenije konvencionalnog razmišljanja unutar Alijanse o vojnom pozicioniranju u Evropi i riziku da naljuti Moskvu - iako je Putin obećao da će uzvratiti na svaku prijetnju ruskoj bezbjednosti i u više navrata zaprijetio da će rasporediti nuklearno oružje.

Četrdeset hiljada vojnika u istočnoj Evropi je pod direktnom komandom NATO-a, što je deset puta više nego dan uoči Putinove invazije. Sada su u osam država smještene NATO borbene grupe - što je duplo više nego ranije. Snage za brza dejstva, koje imaju do 10 000 vojnika, aktivirane su u ime kolektivne odbrane prvi put u istoriji Alijanse.

”Okidač je bio ruski napad na Ukrajinu. Smrt i razaranje, i način na koji su operacije sprovedene”, kazao je Bauer.

”Evropska bezbjednost i odbrana su više evoluirale u posljednjih šest dana nego u posljednje dvije decenije”, kazala je 1. marta predsjednica Evropske komisije, Ursula fon der Lajen, suočena sa novom realnošću kontinenta.

U vrijeme pada Berlinskog zida, SAD su imale 200. 000 vojnika u zapadnoj Njemačkoj.

Danas, NATO države na istočnom boku, od Baltika na sjeveru, do Bugarske na Crnom moru, mogu se pohvaliti sa 330. 000 vojnika: nacionalne vojske su dobile pojačanja iz zapadne Evrope, SAD i Kanade. Pored kopnenih snaga, čak 130 NATO letjelica je u stanju visoke pripravnosti, a oko 150 ratnih brodova patrolira morima.

”Ranije je to bilo nezamislivo”, kazao je jedan visoki zvaničnik Alijanse opisujući promjenu u prisustvu NATO-a u istočnoj Evropi.

NATO oficiri opravdavaju vojno nagomilavanje kao neophodnu bezbjednosnu mjeru za jačanje njihove sposobnosti da brane Alijansu od razmjera ruskog ratovanja kakvo je zabilježeno protiv Ukrajine - i kao jačanje kapaciteta za odvraćanja u skladu sa percepcijom o tome koliko je Putin spreman da rizikuje.

”Uoči invazije bili smo u dilemi, i ljudi su govorili: ne, mi treba da nastavimo dijalog, treba da budemo oprezni sa vojnim pozicioniranjem, ne treba da guramo Putina da djeluje zbog nečega što mi radimo”, kazao je Bauer. “Međutim, štogod mi uradili, on će učiniti ono što želi: to je problem”.

NATO odgovor na invaziju u Ukrajini je zapravo spreman četiri godine kao niz unaprijed pripremljenih hitnih koraka koje su osmisli odbrambeni šefovi Alijanse za upravo ovakav scenario.

Nakon okončanja Hladnog rata, bezvoljni NATO je tražio svrhu dok je izgledalo da direktne prijetnje članicama jenjavaju. Alijansa je izašla iz svojih geografskih okvira kako bi intervenisala u konfliktima u Bosni, na Kosovu i u Avganistanu.

NATO je postao Alijansa “o ratovima po izboru”, kazao je Bauer. “I to smo radili 20 godina”.

Prva ruska invazija na Ukrajinu, u cilju aneksije Krima 2014, probudila je Alijansu iz te dremke.

”Krim nas je naučio da nijesmo mi ti koji određujemo vrijeme za konflikt, nego protivnik, neprijatelj”, kazao je Bauer.

”To je dovelo do polemike: da li sve što imamo u smislu strategije i planova zaista odgovara toj promjeni? Odgovor na to pitanje bio je u osnovi negativan”.

Nekoliko internih sporazuma, ozbiljnih naziva i žargonskih skraćenica, sastavljeni su, razmatrani i odobreni u periodu između 2018. i 2021, uključujući prvu novu NATO vojnu strategiju u posljednjih pet decenija i potpuno preispitivanje šta je potrebno za odvraćanje invazije modernizovanih ruskih oružanih snaga.

Kao rezultat toga, lideri 30 NATO članica na vanrednom onlajn samitu 25. februara trebalo je samo da se dogovore oko toga koji su od pet planova za odgovor neophodni. Dogovorili su se oko svih pet.

”Dok su rađeni nacrti za sve ovo, djelovalo je prilično dosadno i apstraktno. A onda smo ih izvukli krajem prošle godine, i to je bilo to: masovno povećanje prisustva snaga na istočnom obodu”, kazao je jedan visoki NATO zvaničnik.

Zvačnici Alijanse kažu da je dio vojnog jačanja realizovan samo potpunim opremanjem misija koje su ranije imale manjak osoblja. Vazdušne patrole koje zahtijevaju osam aviona ranije su vršila samo tri.

Većina zvaničnika NATO-a je saglasna da se najrevolucionarnija promjena Alijanse tiče koncepta. Države više nisu sputane osnivačkim aktom NATO-Rusija, dokumentom koji su 1997. potpisali vojni savez i Moskva i koji je, između ostalog, pozivao na smanjenje vojnih snaga i izbjegavanje novih raspoređivanja blizu teritorija potpisnica.

”Sporazum NATO-Rusija je i dalje na snazi. Ali njegov sadržaj neće kočiti ništa što moramo da uradimo”, kaže Bauer. Privatno, mnogi zvaničnici država članica kažu da ga smatraju mrtvim.

Opasnost od eskalacije

”NATO je postavio snage na naše granice”, rekao je Putin u govoru na Minhenskoj konferenciji 2007, za koji se sada vjeruje da je bio prekretnica u njegovim odnosima sa Zapadom i da je sahranio partnerstvo između Moskve i NATO. “Imamo pravo da pitamo: protiv koga je ta ekspanzija usmjerena?”.

Putin je tokom više od 22 godine na čelu Rusije stalno ponavljao oštre kritike na račun onoga što vidi kao neumoljivo širenje NATO na istok.

Od ponovnog ujedinjenja Njemačke i pada SSSR-a, 12 države se pridružilo Alijansi. Tri baltičke države su bile bivše sovjetske republike. Sedam su bile članice Varšavskog pakta predvođenog Moskvom. Istočni blok NATO je 1.100 km bliže Kremlju nego granica zapadne Njemačke 1989.

Kada je objavio invaziju na Ukrajinu u februaru, Putin se stalno vraćao na temu širenja NATO kao opravdanje.

”Fundamentalne prijetnje koje iz godine u godinu, korak po korak, grubo stvaraju neodgovorni političari sa zapada u odnosu na našu zemlju: mislim na širenje NATO bloka na istok, približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama”, rekao je Putin.

Bauer takvu retoriku odbacuje kao “besmislenu”.

”Mi odgovaramo na Putinove akcije. Mi to ne radimo zato što želimo da pokažemo eskalirajući stav. On napada Ukrajinu. On je u Bjelorusiji. On je napadio Gruziju. Mi nismo napali Rusiju, nijednom. Mi odgovaramo na te akcije”, kaže on.

Ruski zapadni vojni okrug, koji obuhvata teritorije koje se graniče sa Finskom, Baltikom, Bjelorusijom i Ukrajinom, plus eksklavu Kalinjingrad, ima najveće i najbolje opremljene snage u toj zemlji. Više od 300.000 vojnika pruža čitav spektar ratovanja, od tenkovskih divizija, specijalnih snaga i kopnenih raketnih bacača, pored pomorskih i vazduhoplovnih baza.

Kao rezultat poteza Kremlja posljednjih godina u cilju produbljivanja kontrole nad njenim saveznikom Bjelorusijom - gdje su ruske oružane snage zimus rasporedile desetine hiljada trupa - pojačano vojno prisustvo NATO i Rusije sada je bliže jedno drugom, bez obzira na krajnji ishod Putinove invazije na Ukrajinu.

NATO čvrsto odbija da podrži bilo kakvu direktnu intervenciju u Ukrajini, dok naglašava obećanje da će braniti “svaki pedalj” teritorije Alijanse od mogućeg prelivanja. Međutim, teško je ignorisati realnost da sredstva za izbjegavanje eskalacije - više trupa i više opreme - takođe povećavaju rizik da se to dogodi.

”Naravno, sve dok rat traje, postojaće rizik od eskalacije izvan Ukrajine”, rekao je prošlog mjeseca generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg. “A to je upravo ono na šta je NATO fokusiran, da spriječi tu eskalaciju ... povećanjem prisustva u istočnom dijelu Alijanse”.

”Opasnost od žarišta, od eskalacije je očigledno veća”, rekao je visoki vojni zvaničnik odbrane iz jedne velike članice NATO. “Biće potrebne godine ili decenije da nestane ovo što se desilo za nekoliko mjeseci. Stvari vrlo brzo počinju da postaju norma”.

Taj zvaničnik je dodao: “I to se dešava tokom vremenskog perioda u kojem je Putin sve stariji i sve više razmišlja o svom nasljeđu i vjerovatno, postaje sve manje predvidiv i sva manje stabilan u svojim mislima i postupcima”.

Nedovršeni posao

Sve je vjerovatnije da će na granici NATO i Rusije biti sve veća gužva i napetost. Finska i Švedska, koje su ranije izabrale labavo partnerstvo sa NATO umjesto članstva, raspravljaju o promjeni te dugogodišnje politike dok se podrška javnosti okreće ka kolektivnoj odbrani u svjetlu Putinove invazije na Ukrajinu.

Članstvo Finske bi dodalo više od 1.300 km granici NATO-Rusija, što bi više nego udvostručilo njenu sadašnju dužinu. Ako se doda Bjelorusija, dvije vojne sile bi se se dodirivale duž oko 3.750 km.

Moskva je upozorila da bi potez Finske ili Švedske da se pridruže NATO-u zahtijevao vojni odgovor i okončao “nenuklearni status Baltičkog mora”.

NATO kaže da je njegovo jačanje na istoku daleko od okončanja. Očekuje se da na samitu Alijanse u Madridu u junu odobri planove za nastavak jačanja tog boka.

Bauer kaže da mogući budući koraci uključuju rigidnije sisteme komande i kontrole, integrisane vazdušne i protivraketne odbrambene sisteme i veće raspoređivanje trupa od postojećih borbenih grupa. To bi bilo podržano znatnim rezervama municije, medicinske i protivraketne odbrane “kako bi se stvorio kapacitet da se stvari održe duže vrijeme”.

”Bez obzira na to da li se ovaj rat (u Ukrajini) završi za nekoliko nedjelja, mjeseci ili godina, on će imati dugoročne posljedice na našu bezbjednost, na način na koji NATO treba da odgovori i obezbijedi kontinuiranu kolektivnu odbranu i bezbjednost”, rekao je Stoltenberg.

Bauer kaže da je NATO i dalje posvećen naporima u cilju deeskalacije, ali da je Rusija prekinula sve kanale. On je pokušao da uspostavi komunikaciju sa suprotnom stranom - načelnikom ruskog generalštaba Valerijem Gerasimovim - prije invazije i pošto je počela - ali je odbijen.

I dok su borbena sposobnost - i reputacijski prestiž - ruskih oružanih snaga narušeni nakon više od dva mjeseca rata u Ukrajini, gdje je planirano brzo zauzimanje Kijeva propalo u gomili logističkih i strateških neuspjeha i operativnih nedostataka, Bauer kaže da NATO ne smije da se opusti.

”Rusi su povjerovali u sopstvene gluposti (o Ukrajini) ... Nadam se da se to neće desiti, ali bi trebalo pretpostaviti da bi se adekvatno pripremili (za napad na NATO)”, kaže Bauer.

”Ako ste prije mislili da su visoki tri metra, morate dobro paziti da ne kažete da su sada visoki pola metra. Mislim da ne bi bilo mudro potcijeniti ih”, zaključio je Bauer.

Priredile: A Šofranac, N. Bogetić

( “Fajnenšl tajms” )