Kako je bilo živjeti dva mjeseca u bunkeru Azovstala: Traženje svjetla u panici, buđ, hladnoća, vlaga...
"Da pobjegnete i budete pod mirnim, plavim nebom. Pogledajte kako je vedro i sučano. Mislim da ćemo svi dobiti opekotine od sunca jer nismo dobijali vitamin D", rekla je Tetjana pošto je provela prvu noć izvan bunkera
Tetjana Trocak je poslije dva mjeseca osjetila sunce na svojoj koži i vidjela nebo.
Prethodni period je provela u bunkeru čeličane Azovstal sa još nekoliko stotina civila koji su tamo zarobljeni.
Jedna grupa od 100 evakuisanih iz čeličane uspjela je da stigne u grad Zaporožje, koji kontrolišu ukrajinske snage. Tetjana je bila među njima, sa svojim psom Dejzi. Gledala je okolo u čudu.
"Da pobjegnete i budete pod mirnim, plavim nebom. Pogledajte kako je vedro i sučano. Mislim da ćemo svi dobiti opekotine od sunca jer nismo dobijali vitamin D", rekla je pošto je provela prvu noć izvan bunkera.
"Ali jako se brinem za civile i ranjene vojnike koji su tamo ostali".
Od 56 ljudi koji su ukupno bili sa njom u bunkeru, Tejtana kaže da zna da je samo njih 14 uspjelo da se do sada evakuiše.
Gradske vlasti Mariupolja kažu da je oko 200 civila i dalje u bunkerima Azovstala, među njima i 30-oro djece.
Kakav je bio život u Azovstalu?
Tetjana Trocak je radila u lokalnoj elektrani. Ispričala je da je njena porodica odlučila da se skloni u Azovstal pošto je granata pala blizu njihove kuće, odvalila im vrata i cijela kuća se tresla.
Pokupili su nekoliko ličnih stvari, posteljinu i premjestili se u podzemni bunker Azovstala. Hranu i vodu su dijelili sa drugim porodicama, a spavali su na improvizovanim krevetima od dasaka. Međutim, sve se jako brzo ubuđalo jer su podzemni bunkeri hladni i vlažni.
U martu se činilo da borbe i eksplozije dolaze sve bliže čeličani i grupa civila je počela da gubi nadu da će se uskoro vratiti kući.
"Kada je počelo žestoko granatiranje i udari blizu našeg skloništa, tresli smo se sjedjeći na krevetima", ispričala je Tetjana i podsjetila se kako su svi u panici tražili nekakav izvor svjetla u bunkerima jer struje nije bilo.
Tetjana je, dok je govorila o tome kako je njena porodica preživljavala u bunkeru, bila smirena. Ipak, počela je da plače kada je pričala kako je ukrajinskog vojnika zamolila da ubije njenog starog psa Džerija, koji je bio slijep i nije mogao da izdrži u bunkeru.
Vojnik je odveo psa negdje i vratio se u suzama, rekla je Tetjana.
Radio je bio njihova jedina veza sa svijetom i u aprilu su čuli da se govori o tome da se pomogne zarobljenim civilima u Mariupolju.
"I to nam je dalo malo snage, osjećali smo da ćemo uskoro izaći i da će sve biti gotovo", rekla je Trocak.
Ali, kada je došao dan za evakuaciju, nije bilo mjesta za sve. Porodica Tetjane Trocak je uspjela da prođe u prvom talasu jer njena majka ima astmu.
"Bilo nam je jako neprijatno što smo išli među prvima".
Grupa civila se probijala kroz ruševine čeličane, u pratnji ukrajinskih vojnika. Bilo je toliko šuta, da je šetnja do autobusa trajala dva i po sata, umjesto 15 minuta.
"Prolazeći pored čeličane, vidjeli smo da je sve u plamenu i crni dim. Ne daj Bože da bacaju granate na bunkere gdje su civilli", rekla je Trocak.
Tetjana i njena porodica sada borave u hotelu koji je prenamijenjen za smještaj evakuisanih. Ipak, ne žele dugo da budu tu i zauzimaju prostor onima koji će se evakuisati iz Mariupolja i stići do Zaporožja.
"Ovdje je mirno, hvala Bogu ne čuju se eksplozije. I nadam se da više nikada nećemo čuti te zvukove, možda samo vatromet ili grmljavinu", kaže Trocak.
( Glas Amerike, Reuters )