Virtuelni svijet izaziva isti nivo zavisnosti kao heroin

Prema nekim podacima gledajući u mobilni telefon, kompjuter, ili tablet dnevno provedemo čak osam sati. Istraživanja koje je radio „EU kids online“ pokazuje da učenici provode na internetu, u prosjeku, više od tri sata dnevno, najstariji i do četiri i po sata, dok dvije trećine njih vikendom provodi između četiri i sedam sati.

Internet nam je postao sredstvo za rad. Za vrijeme pandemije postao je mnogima jedini način rada, a i đacima je jedno vrijeme bio jedini način učenja, komuniciranja sa profesorima i drugovima. Međutim, pretjerani boravak u virtuelnom svojetu u jednom trenutku postaje ozbiljan problem koji zahtojeva lečenje.

Psihijatr dr Ivica Mladenović, za RTS je rekao da u principu većina ispitanika koji su pomenuti u nekoj od kategorija u istraživanju „Eu kids onlajn“ su pod rizikom da razviju zavisnost od interneta.

„Ako neko dijete provede više od dva sata onlajn, to je rizično vrijeme i to dete je pod rizikom, mada ne znači još uvijek da je zavisnik. S druge strane, da bi se govorilo o zavisnosti ili o zloupotrebi moraju da postoje neki drugi parametri. Istraživanje je pokazalo da 20 odsto njih zapostavlja neke osnovne životne potrebe i nažalost, upravo su to djeca koja dolaze na liječenje. To znači da propuštamo nekih 50 do 60 odsto dece koja bi mogla da dođu ranije na liječenje i koja bi imala mnogo bolje rezultate, s obzirom na to da ovi dolaze u završnoj fazi.

To jeste izuzetno veliki problem, ali se bojim da se rješenje ne nazire“, smatra dr Mladenović

Svjetska zdravstvena organizacija je usvojila samo dijagnozu zavisnosti od video-igara na internetu.

Više od dvije trećine djece ima profil na nekoj društvenoj mreži ili platformi za igranje video-igara, od toga više od 40 odsto njih ima između 9 i 10 godina, i više od 70 odsto 11 do 12, iako društvene mreže zvanično ne dozvoljavaju da njihovi korisnici imaju manje od 13 godina, pokazuju rezultati izstaživanja „Eu kids onlajn“.

Približno trećina ispitanih učenika ima probleme zbog toga što je predugo na internetu ili ulazi u sukobe sa porodicom ili prijateljima.

Nešto manje od polovine njih bezuspješno pokušava da provodi manje vremena na internetu i zapostavlja druženje i obaveze, loše se osjeća kada ne može da bude na internetu.

Gotovo petina zanemaruje osnovne biološke potrebe – potrebu za hranom, snom.

Dijagnoza ne postoji, terapija postoji

"Ako bi bile uvedene sve dijagnoze koje bi trebalo uvesti – zavisnost od društvenih mreža, zavisnost od pornografskih sadržaja preko interneta, zavisnost od kockanja preko interneta, koje doduše postoji u okviru druge dijagnostičke kategorije, zavisnost od kupovine preko interneta ... cifre bi bile poražavajuće, a ne bi bilo ni dovoljno stručnjaka koji bi mogli da liječe sve te ljude", kaže psihijatar.

„Mi imamo problem, imamo dijagnostičke kriterijume, bez obzira što nemamo dijagnozu, mi baratamo ciframa koje nam govore koliko djece, koliko odraslih ima taj problem“, napominje dr Mladenović.

Roditelji po definiciji prekasno primijete da njihovo dijete ima problem. Prepoznaju tek u onoj kategoriji kada djeca počnu da zanemaruju osnovne životne potrebe.

„Naš Institut za mentalno zdravlje ima jedinstvenu dnevnu bolnicu za zavisnike od 12 do 18 godina. Dovode onu djecu koja su već odustala i od školovanja. Ali da bi prepoznali na vrIjeme, roditelji bi morali da budu u kontaktu sa svojom decom“, ističe psihijatar.

Roditelji moraju da upoznaju svoje dijete da bi mogli da prepoznaju problem. Dijete mora da ima povjerenje u roditelja, i mora da postoji zdrava komunikacija, kao i da deca ne gledaju roditelje koji su non-stop sa telefonom u rukama.

„Odrasli su u još većem problemu i na kraju dolazimo do toga da smo svi u jednom začaranom krugu“, napominje dr Ivica Mladenović.

Kroz terapiju mora da prođe cijela porodica

U dnevnu bolnicu Instituta za mentalno zdravlje i bolesti zavisnosti u Beogradu nedjeljno u proseku dolazi jedno do dvoje dece. Međutim u terapeutski program uđe samo jedno dijete mjesečno, a 70 odsto ne ulazi u program zato što on zahtijeva da se uključe i roditelji.

„A onda to roditelji ili ne mogu ili ne žele i pomoć traže na raznim drugim stranama koje ne daju dobre rezultate. Tako da za nas ostaju najteži pacijenti, koji su napustili školovanje, oni koji su završili u urgentnom centru jer nisu jeli po par dana, ili nisu pili tečnost dan ili dva. I posle epi napada i svega toga, tek onda dolaze kod nas. To je poražavajuće i moramo da pokrenemo da djeca dolaze ranije“, naglašava droktor.

Terapija je zahtjevna, traje dva do tri mjeseca, i mora da dolazi cijela porodica. Najbolje funkcionišu svakodnevne posjete dnevnoj bolnici od 9 do 13 sati. Kako navodi doktor Mladenović, na Institutu se postižu rezultati od preko 70 odsto uspješno izliječenih pacijenata, što su izuzetno dobri rezultati.

„Inače, virtuelni prostor ima nivo adiktivnosti heroina. Ali nažalost, ja tu ne vidim rješenje. To je tako privlačan prostor da jednostavno ne postoji rešenje“, priznaje sagovornik RTS-a, dr Ivica Mladenović, psihijatar, načelnik Klinike za bolesti zavisnosti.

( Vijesti online )