"Monitor naše slobode": Kako se rađao emancipatorski pokret

Knjiga profesora Miodraga Perovića "Monitor naše slobode", koja uskoro izlazi iz štampe, donosi sliku jednog vremena kroz priču o tri decenije crnogorskog nezavisnog nedeljnika Monitor i ljudima koji su ga učinili mogućim.

Promocija knjige će se održati 14. maja u 17 časova na Sajmu knjiga u TC Delta City.

Odlomke iz knjige koja govori o rađanju emancipatorskog pokreta u Crnoj Gori objavljujemo u "Vijestima".

Inicijativa za pripremu otpora

Poslije januarskog puča 1989, na PMF-u, gdje sam radio, pojačavala se podjela koja je postojala odranije, kad su neke kolege šaljivo nazivale Duška Gvozdenovića i mene Crnogorcima. Gotovo svi matematičari na PMF-u (Prirodno-matematičkom fakultetu) su osnovne studije bili završili u Beogradu.

Od 1973, kad smo se Mišo Obradović i ja stavili na čelo inicijative za formiranje Prirodno-matematičkog fakulteta, gradili smo saradnju sa Mehaničko-matematičkim fakultetom MGU (Moskovski državni univerzitet) i prirodno-matematičkim fakultetima u Beogradu i Zagrebu.

Nakon formiranja PMF-a 1984. (prvih deset godina zvali smo ga Institut za matematiku i fiziku jer je objedinjavao sve matematičare i fizičare na Univerzitetu) produžili smo sa formiranjem kadra za ambiciozne programe koje smo za Odsjek za matematiku preuzeli od MGU. Zato nam je MGU bio glavni centar za usavršavanje postojećeg i budućeg nastavnog kadra.

Nekoliko godina pred puč osjetio sam da jedan broj nastavnika želi da tu ulogu damo beogradskom PMF-u. Prije odlaska u SAD (kao direktor-dekan) pripremao sam otvaranje poslijediplomskih studija. Kad sam u avgustu 1987. otišao ostalo je bilo samo da Samoupravna interesna zajednica za obrazovanje na proljeće 1988. donese formalnu odluku o finansiranju nekoliko studenata s kojima smo planirali da počnemo.

Po povratku, bio sam šokiran kad mi je rečeno da je direktor koji me naslijedio na dužnosti, u posljednjem trenutku i u posljednjoj instanci, zaustavio proceduru s obrazloženjem da je bolje da se na poslijediplomsko školovanje ide u Beograd. Ta njegova odluka promijenila je moju matematičku karijeru. Mog studenta (asistenta) Peđu Raspopovića, kojeg sam bio počeo da uvodim u algebarsku topologiju dok je još bio student (završio je fakultet za manje od tri godine), morao sam da pošaljem na doktorske studije u SAD. Sa Univerziteta u Floridi (Talahassee), krajem 1989. godine poslali su mi pismo u kojem mi zahvaljuju što sam im poslao Peđu Raspopovića, jer je to ”najbolji student na doktorskim studijama kojeg je ova generacija profesora imala”. Peđa je za nepune tri godine doktorirao.

Kad je počeo rat poslao sam u Floridu i drugog mog asistenta topologa Aleksandra Poleksića. Aleksandar i Peđa su danas američki naučnici. Peđa se 1991. bio vratio iz SAD. Kad su Crnogorci krenuli na Dubrovnik, dobio je poziv da ide u rat. Došao je kod mene kući i rekao mi, približno, sljedeće: ”Profesore, vratio sam se iz osjećaja obaveze prema Vama, da pravimo topološku školu na PMF-u. Sad vidim da od toga neće biti ništa. Osim toga, neću da idem u ovaj besmisleni rat.” Ja sam takvu odluku podržao. Tokom noći ili sjutradan jedinac Peđa je napustio je zemlju. Njegova majka Milka Raspopović mi je nekoliko godina, bez honorara, vodila računovodstvo u Monitoru.

Na Odsjeku za fiziku radio je dr Dragiša Giša Burzan, koji je u približno isto vrijeme kad i ja (1970) primljen za asistenta. Poslije povratka iz SAD, kod njega sam se apdejtovao o situaciji na fakultetu, Crnoj Gori i Jugoslaviji. Krajem proljeća 1989. Giša mi je rekao da se on sa grupom prijatelja, koji imaju slične političke poglede kao nas dvojica, povremeno sastaje da razgovaraju o političkoj situaciji u Crnoj Gori.

Predložio je da ih upoznam i nekoliko dana kasnije otišli smo na sastanak kod kompozitora mr Žarka Mirkovića. Tamo su još bili dr Zdravko Uskoković sa Elektrotehničkog fakulteta, dr Dragoljub Perović, urolog i dr Branko Rašović, stomatolog (Žaro, Zdravo, Dragi i Baća). Ne sjećam se da li su tom prvom sastanku prisustvovali još dvojica, kasnije gotovo stalnih članova ovog kružoka - Žarkov brat Brano i Peđa Marinković. Često je dolazio i njihov drug Mihailo Miško Vujošević.

Žarko i Zdravko su rekli da oni (ovo društvo) misle da je Crna Gora potonula u nacionalistički mrak i da imaju namjeru da uspostave komunikaciju sa ljudima koji imaju srodne stavove o postojećoj situaciji. Svrha uspostavljanja tih kontakata bila je neko diskretno regrutovanje slično mislećih, što bi jednog dana moglo biti od koristi pri diferenciranju koje se u budućnosti mora dogoditi. Ocijenili su da bih i ja mogao biti jedan od njih.

Moj odgovor je bio potvrdan, ali sam smatrao da bi najdjelotvornije bilo da se odmah napravi organizacija, koja bi javno istupila sa svojim stavovima. Oni su, međutim, mislili da bi u ovom trenutku malo ko s Univerziteta u takvu organizaciju ušao. Nakon što sam malo ćutao i razmišljao, rekao sam da mislim drugačije. Da vjerujem da možemo okupiti tridesetak naših kolega, u zvanjima od docenta do redovnog profesora, ako im ponudimo papir sa jasnim programom. Sumnjičavo su vrtjeli glavom, ali smo se dogovorili da počnemo da pravimo program i izvršimo konsultacije.

Jedan broj kolega predlagao je da napravimo partiju. Ljetnji raspust uvijek usporava sve aktivnosti na Univerzitetu, pa smo tek u septembru raščistili glavne stvari. Niko od nas inicijatora nije htio da se profesionalno bavi politikom, pa smo odlučiili da pravimo udruženje koje će biti grupa za vršenje pritiska na javno mnjenje i partije, ali ne i da se bori za vlast. Minimalni cilj početnih aktivnosti bio je da se ospori Momiru Bulatoviću i Branku Kostiću da istupaju u ime Univerziteta, što oni redovno čine kako bi stvorili utisak da svi na Univerzitetu podržavaju nakaradnu politiku novog rukovodstva. Sticajem okolnosti, taj cilj smo postigli prije nego što smo formalno osnovali udruženje.

Oktobar 1989 - godišnjica mitinga

Osmog oktobra 1989. bila je godišnjica studentskog mitinga na kojem je bilo planirano da se obori stari režim. Studenti su organizovali skup na kojem će se raspravljati šta jeste, a šta nije ostvareno od onog što je zahtijevano 1988. Pozvali su Momira Bulatovića i Mila Đukanovića da govore na tu temu, ali su oni izbjegli da dođu. Došao je u ime cijelog rukovodstva Branko Kostić. Nažalost, mi do tada još nijesmo uspjeli da osnujemo udruženje i skup je trebalo da prođe povoljno za Branka i vlast. Ja sam odlučio da im to pokvarim. Došao sam na skup i slušao Kostićevo izlaganje u velikom amfiteatru tehničkih fakulteta.

Amfiteatar od 400 mjesta bio je dupke pun, dodatnih stotinak studenata sjedjelo je po stepenicama. Branko Kostić je govorio pozitivno o Miloševiću i njegovoj politici, o usmjerenosti crnogorskog rukovodstva na užu saradnju sa Srbijom nego sa drugim republikama itd. Nekoliko puta tokom izlaganja izgovorio je njihovo omiljeno ”mi s Univerziteta”. Kad je došlo vrijeme za postavljanje pitanja, uzeo sam riječ i održao desetominutni govor. Optužio sam Branka Kostića i Momira Bulatovića da u javnosti stvaraju lažni utisak o jedinstvu na Univerzitetu koje je strano njegovom biću i akademskoj sredini.

U amfiteatru je zavladao tajac. Istakao sam da je teško na Univerzitetu naći par nastavnika koji imaju manje prava da govore u ime univerziteta, od neuspješnog asistenta Bulatovića i predavača sporednog predmeta na tehničkim fakultetima Kostića. Obojica tu opstaju na zahtjev Centralnog komiteta i sad imaju smjelosti da govore ”mi s univerziteta”, a nijesu ljudski zaslužili ni zvanje nastavnika. U amfiteatru je zavladao tajac. Pritrčali su novinari i kamermani da snimaju moje izlaganje. Produžio sam s optužbom novog rukovodstva za političku zloupotrebu svojih pozicija koje nijesu osvojili na slobodnim izborima, već januarskim pučem.

Napao sam ih za nekritički odnos prema nacionalističkoj politici koja osvaja Jugoslaviju i Crnu Goru i istakao da ima dosta ljudi na Univerzitetu koji ne odobravaju njihovu politiku, ali da je novo rukovodstvo proizvelo toliko veliki pritisak na univerzitetskuu javnost, da su ljudi prinuđeni da ćute.

Iako u izvještaju sa skupa koji je dala TVCG nije prenesen sadržaj mog izlaganja, o ovom događaju se svakako pročulo po Univerzitetu, ali mi ni danas nije jasno koliko je, i da li je uopšte, moje istupanje koristilo u regrutovanju članova za naše udruženje. U svakom slučaju, nagovijestilo je njegov karakter. Tokom narednih desetak dana obavili smo završne poslove pred istupanje u javnost. Odlučili smo da udruženje nazovemo Demokratska alternativa (sa značenjem: demokratska altenativa nacionalističkim sukobima u rješavanju jugoslovenskog pitanja).

Najprije smo istupili sa Inicijativom za formiranje Demokratske alternative. Dokumenat smo objavili 8. ili 9. novembra. U njemu se osuđuje politika jugoslovenskog i crnogorskog rukovodstva zato što različite interese jugoslovenskih naroda, koji su marginalnog značaja, koristi kao sredstvo u borbi za očuvanje vlasti, i traži se da Jugoslavija hitno krene u demokratizaciju i evropske integracije koje su se nametnule kao istorijski imperativ. Odbacuje se eksperimentisanje sa bespartijskim pluralizmom u okviru Socijalističkog saveza, koji su u to vrijeme zagovarao Milo Đukanović i crnogorsko rukovodstvo, kao gubljenje dragocjenog vremena, a traži se sloboda političkog udruživanja.

Udruženje Demokratska alternativa

Najprije smo istupili sa Inicijativom za formiranje Demokratske alternative. Dokumenat smo objavili osmog ili devetog novembra. Za nekoliko dana prikupili smo potpise i 12. decembra 1989. održana je Osnivačka skupština Demokratske alternative. Bilo je 55 osnivača, od kojih 35 iz reda univerzitetskih nastavnika. Podružnica UJDI-ja (Udružena jugoslovenska demokratska inicijativa) za Crnu Goru osnovana je dvije nedjelje ranije. Za razliku od UJDI-ja, koji je bio neka vrsta od vlasti odobrene inicijative intelektualaca iz Beograda i Zagreba, DA (Demokratska alternativa) je bila autentična pobuna profesora Univerziteta u Titogradu. Osnivačka skupština je usvojila političku platformu pod nazivom Deklaracija Demokratske alternative, Program Demokratske alternative i izabrala Izvršni odbor i njegovog predsjednika.

Predložio sam da predsjednik IO bude Žarko Mirković. On je to odbio uz prekor: ”Ovo je tvoje udruženje”. On i Uskoković izabrani su za zamjenike predsjednika.

Članovi Demokratske alternative (po redu kako su potpisali osnivački dokument): Dr Dragiša Burzan, dr Mitar Čvorović, dr Dušan Dragović, dr Janko Janković, mr Zdravko Krivokapić, mr Radomir Laković, mr Žarko Mirković, dr Miodrag Perović, dr Dušan Petranović, dr Vladeta Radović, dr Ranko Šćepanović, dr Zdravko Uskoković, dr Milan Vukčević, dr Milan Perović, dr Staniša Ivanović, mr Vladislav Damjanović, dr Dragan Hajduković, mr Milan Popović, dr Rajko Vujičić, dr Stevo Nikić, dr Vučić Dašić, dr Bogoljub Bajić, dr Milan Martinović, dr Arsenije Vujović, mr Dragan Dragović, mr Mladen Ulićević, ing. Dušan Dragović, dr Vuko Domazetović, dr Borislav Ivošević, dr Refik Zejnilović, Vojo Stanić, mr Živko Andrić, Milena Vujošević, mr Aleksa Šćepanović, Milan Karadaglić, dr Ivan Đurišić, Sreten Savićević, dr Ilija Vujošević, Miodrag Babić, dr Ljubiša Stanković, Vladimir Čejović, Slaven Ivanović, Milo Perović, Vlatko Vučinić, Irfan Kurpejović, Milisav Jočić, Danica Hajduković, Branko Hajduković, Dragan Đurišić, Branislav Dašić, Rade Dašić, Jugoslav Šekularac, Aleksandar Jovanović, Rajko Mijailović, Ranko Sekulić, Branko Pejović, dr Branko Rašović, dr Dragoljub Perović, Dragan Sekulić i Mihailo Vujošević.

Izvršni odbor: Dr Dragiša Burzan, Vladimir Čejović, mr Žarko Mirković (zamjenik predsjednika), dr Milan Perović, dr Miodrag Perović (predsjednik), dr Dušan Petranović i dr Zdravko Uskoković (zamjenik predsjednika).

Stavovi DA o državnom i nacionalnom pitanju

O jugoslovenskom pitanju: ”U vrijeme epohalnih promjena u Evropi jugoslovenska rukovodstva sve više izoluju Jugoslaviju, pokušavajući da spasu vlast. Umjesto da prihvate program reformi analogan onim u istočnoevropskim zemljama i rade na uključivanju Jugoslavije u evropske integracije, ona zavađaju narode i potpiruju vatru nacionalnih sukoba. Paradoksalno zvuči činjenica da poslije više stotina godina međusobnog ratovanja, evropski narodi stvaraju nadnacionalne forme udruživanja, dok se jugoslovenski nalaze u poluratnom stanju, poslije stotinu godina dobrovoljnog preplitanja i poistovjećivanja svojih istorijskih sudbina. Ne postoje zli i dobri narodi, već samo zla rukovodstava koja različite interese marginalnog značaja koriste kao sredstvo u borbi za očuvanje vlasti.”

O crnogorskom pitanju: "Iako se zalaže za očuvanje jugoslovenske države, Deklaracija je bila usmjerena na budućnost Crne Gore. Precizira se da je naš cilj ”federativna država koja afirmiše prava građana i prava federalnih jedinica, prava svih manjina i reafirmacija evropskog identitteta Crne Gore”. U saopštenjima i istupima DA je afirmisala koncepciju Crne Gore kao otvorenog multikulturnog, multikonfesionalnog i multietničkog civilnog društva, baziranog na vrijednostima evropske civilizacije. Odbacili smo eksperimentisanje sa bespartijskim pluralizmom itd.

TVCG je pred Novu godinu organizovala emisiju čiji je cilj bio da nove političke subjekte predstavi javnosti. Taj događaj pamtim kao prvo javno sporenje oko crnogorskog nacionalnog i državnog pitanja nakon puča. Predsjednik Demokratske stranke dr Slobodan Vujošević (moj kolega sa Odsjeka za matematiku) zastupao je demokratske principe o ustrojstvu države, ali je bio žestoki negator crnogorskog identiteta i propovijedao o nacionalnom i državnom crnogorstvu kao grani srpstva.

Novinari Velibor Čović i Vaska Ždralević - Joksimović su vodili razgovor tako da su se implicitno podrazumijevali Vujoševićevi stavovi. Kad je došao red na mene, rekao sam da se ne slažem sa ovim stavovima: ”Pravo na nacionalno opredjeljenje spada u sferu ličnih sloboda. Ustanovljenjem demokratije stvoriće se uslovi da se o crnogorskom pitanju povede demokratska rasprava”.

Rekao sam Vujoševiću: ”Ti si Srbin, a ja Crnogorac; šta je tu sporno? Gradićemo demokratsku državu i uspješnu ekonomiju da bi svi živjeli slobodno i baštinili tradiciju kako ko misli da treba. Kad mi [iz DA] kažemo Evropa, mi ne podrazumijevamo odricanje od sopstvene državne tradicije. Kad govorimo o federaciji, imamo u vidu da je federacija najtješnji oblik zajedništva, ali ne i sredstvo za potiranje razlika. Imamo u vidu sljedeće federacije: Kanada, SAD, FRG, Australija, Švajcarska, koje su toliko decentralizovane da se neke od njih nazivaju konfederacijama.” Izgleda da sam pokvario scenario, u razgovoru s kolegama sjutradan na fakultetu Vujošević me gađao pepeljarom.

Na godišnjicu prevrata, 10. januara 1990. organizvan je Okrugli sto vlasti i opozicije. DA je predložila da jedna tema bude nacionalno pitanje, a potpredsjednik DA mr Žarko Mirković je rekao: ”Vjekovne veze i bliskost crnogorskog i srpskog naroda, nezaobilazna su suština svih dobronamjernih razgovora”.

”Nacionalno osjećanje kao i konfesionalna pripadnost ipak je, prije svega, stvar ličnog doživljavanja. Nametanje sopstvenog ubjeđenja drugome u ovoj sferi nikada ne budi prijateljski refleks, već vodi u nacionalistička zaoštravanja i sukobe čiju visoku cijenu plaćaju danas i građani Crne Gore i Srbije. Konkretno pitanje o kojem smo ovdje htjeli da se izjasnimo ne pripadaju tipu da li su Crnogorci Srbi; da li su Muslimani nacija, nego: Da li građani Crne Gore imaju i danas pravo na sopstvenu državu i samostalno odlučivanje o sopstvenoj budućnosti. Naš nedvosmislen odgovor je da imaju.”

Ove stavove smo Mirković i ja afirmisali u nizu intervjua koje smo dali medijima u Srbiji i drugim republikama.

U nastavku 1990, u javnom diskursu sve eksplicitnije se raspravljalo o tome da li u slučaju raspada Jugoslavije Srbija i Crna Gora treba da ostanu u jednoj državi. Rukovodstvo DA je sve energičnije afirmisalo stav da u tom slučaju treba da budu nezavisne države. Za nekoliko članova udruženja to je bilo neprihvatljivo, pa su tokom ljeta 1990. četiri člana napustila DA.

Stav DA o medijima: ”Zahtijevamo da se u okviru javnih glasila, koja trenutno kontrolišu SK i SSRN, izvjesni prostor, odnosno vrijeme, dˆa alternativi, odnosno opoziciji, kako bi se problemi iz tekućeg života osvjetljavali iz više uglova i sa raznih strana. To bi doprinijelo demokratizaciji političkog života i ako to ne dobijemo, radićemo na pokretanju zajedničkog glasila za svu opozi- ciju”.

Podrška Savezu reformskih snaga

U julu 1990. savezni premijer Ante Marković počeo je da formira Savez reformskih snaga. Po ugledu na Savez komunista Jugoslavije, trebalo je u svakoj republici formirati republičku organizaciju ovog saveza. Ljubiša Stanković mi je negdje u septembru predložio da odem s njim u Beograd kod Markovića da razgovaramo o formiranju Saveza reformskih snaga Crne Gore.

Na osnovu uspjeha Demokratske alternative (i velikog broja prominentnih profesora univerziteta u njoj), smatrao je da ja mogu tome doprinijeti. Otputovali smo i cijeli dan proveli u zgradi Savezne vlade. Premijer Marković predložio je da Ljubiša i ja budemo kopredsjednici crnogorske organizacije. Ja sam to odbio i obavijestio ih da pokrećem nedjeljnik čija koncepcija će biti protiv politike Miloševića i crnogorskog rukovodstva.

Smatrao sam da u Crnoj Gori ima dosta ljudi koji mogu biti dobri rukovodioci partije, ali malo onih koji su spremni da održavaju nezavisni list. Pošto još nijesmo bili i formalno ugasili Demokratsku alternativu, rekao sam da su me kolege iz rukovodstva ovlastile da kažem da će DA dati podršku Savezu, tako što će mu pristupiti kao kolektivni član. Obećao sam i podršku lista koji osnivamo.

Na sastanku u Titogradu, koji je održan pred osnivačku skupštinu SRSCG-a 6. oktobra, kad smo razmatrali koje organizacije treba uključiti u Savez reformskih snaga, iskrsao je problem. Rukovodioci Socijalističke partije, na čelu sa predsjednikom Ljubišom Stankovićem, smatrali su da je Liberalni savez u dobroj mjeri nacionalistička stranka. Stoga su željeli da uspostave distancu u odnosu na LSCG i Slavka Perovića. Ljubiša je predložio da Liberalni savez ne bude konstitutivni element SRS-a. Ja se s tim nijesam složio. Rekao sam da Liberalni savez iskreno podržava opstanak Jugoslavije, ali ima stav da ako to ne bude moguće onda Crna Gora mora da ima isti status kao i ostale republike. Da u Savez jugoslovenskih država uđe (u tom trenutku socijalisti su vjerovali da formiranje takvog saveza nije upitno) kao nezavisna država. Nijesam izgovorio da Liberalni savez i ja vjerujemo da će se Jugoslavija raspasti.

Svi članovi rukovodstva Socijalističke partije bili su AB revolucionari, pa su dijelili svojstvo istaknutih članova toga pokreta - politička karijera bila im je važna barem koliko i ubjeđenja. Iako su se razišli sa Bulatovićem i Đukanovićem i napustili SKCG zbog njegove podrške Miloševićevoj nacionalističkoj politici, bili su krajnje oprezni prema otvorenom ispoljavnju independističkih ideja. Zato sam morao da proguram Liberalni savez i Slavka Perovića. Rekao sam da ako Liberalni savez ne bude primljen kao kolektivni član, da će se povući i Demokratska alternativa i da list koji pokrećemo neće dati podršku Savezu reformskih snaga. U igri je bio i predlog da ja budem na izbornoj listi SRSCG-a. Tražio sam da me zamijene sa Slavkom Perovićem, jer ja ne mogu voditi nezavisni medij i biti politički eksponiran. Marković je prihvatio moj stav. Rukovodstvo Socijalističke partije se povuklo da odluči da li će njihova partija odustati od ulaska u SRS. Svjesni da je mala vjerovatnoća da samostalno uđu u parlament, nevoljno su pristali na moje predloge koje je Marković već prihvatio. Tako je moj cilj ostvaren. Slavko i liberali će energično govoriti protiv Miloševića i anticrnogorske politike crnogorskog režima. A naš nedjeljnik će multiplikovati energiju i doprinositi jačanju ideje o nezavisnosti Crne Gore.

(Odlomak iz knjige M. Perovića)

Na promociji knjige će govoriti:

• prof. dr Miodrag Perović, osnivač Monitora i Vijesti;
• Željko Ivanović, predsjednik Borda Vijesti;
• Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik Monitora;
• Milka Tadić Mijović, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore;
• Balša Brković, pisac i kolumnista Vijesti

Vijesti će 20. maja uz svaki kupljeni primjerak novine poklanjati knjigu profesora Perovića.

( Vijesti online )