Zašto je bila tako posebna?

Marlen Ditrih je u svoje doba bila jedna od najpoznatijih žena na svijetu, ali za nekoliko njenih posljednjih godina, kada je živjela u Parizu, gotovo da je niko nije vidio. Filmska ikona koja je umrla prije tačno 30 godina, 6. maja 1992. godine, na odstojanju je držala i svoje najbliže.

Zbog čega je jedna od malobrojnih svjetskih zvijezda iz Njemačke do danas toliko posebna? I zašto je pred kraj života izbjegavala javnost?

"Stalno smo jedna drugoj telefonirale," ispričala je jednom pjevačica Hildegard Knef. Jednom je Ditrihovoj dala znak da stoji pred njenim stanom. Marlen ju je pozdravila mahanjem navučene zavjese.

Ime "Marlen Ditrih" do danas sobom nosi mnogo legendi. Za neke je seks simbol, glumica i pjevačica ("Od glave do pete sazdana sam od ljubavi."). Ne znaju svi da je u Drugom svjetskom ratu svojim nastupima sokolila američke vojnike. Na dan kad je umrla, imala je iza sebe skoro jedno stoljeće.

Šta je Marlen Ditrih bila, to svako za sebe mora da otkrije, kaže istraživač kulture Zilke Roneburg koja vodi njenu zaostavštinu u Njemačkoj kinoteci u Berlinu. "Meni je, na primjer, palo u oči da je ljudi koji ne poznaju njenu filmsku istoriju vide kao modni uzor." I zbog pantalona "Marlen" - širokih, ravnog kroja.

Ali Ditrihovu su i te kako prepoznavali i kao zvijezdu u muškoj odjeći, dodaje Roneburgova - u Berlinu dvadesetih godina to više nije bio tabu, ali baš je ona pogurala trend u svijetu.

Na jednoj premijeri u Parizu 1933. bila je u odijelu od tvida sa kravatom i beretkom. Francuskinjama je bilo zabranjeno da napolju nose pantalone, osim ako jašu ili voze bicikl. "To je bio skandal."

Bila je veoma iznijansirana ličnost, kaže Roneburgova.

"Iskreno, i nije baš lijepo pjevala, a i kao glumica je donekle imala ograničenja. Ali sve što je radila, dovodila je do savršenstva."

Imala je tu sklonost ka perfekciji, disciplini, a umjela je i da vlada porocima. "Zapravo se bojala kada bi dolazila u studija na fotosesije. A kad dođe, smjesta bi podijelila uputstva."

Do kraja se trudila da u svom dobrovoljnom egzilu u pariskom stanu stvari drži pod kontrolom. "Pošto je toliko radila na svom imidžu i napravila brend 'Marlen', nije htjela da ga u starosti okrnji," rekla je Roneburgova. A imidž su gradili brojni nastupi.

Marlen Ditrih, koja se rodila u Berlinu, u današnjem dijelu grada Šeneberg, postala je poznata poslije filma "Plavi anđeo" ("Der blaue Engel") 1930. U hulahop čarapama i cilindru glumila je pjevačicu koja flertuje sa jednim profesorom.

Dokumentarac "Marlen Ditrih - samo njena pesma" ("Marlene Dietrich - Her own Song") koji je napravio njen unuk Dž. Dejvid Riva govori o preseljenju u Ameriku.

Dolazak nacionalsocijalista na vlast iskomplikovao je njen odnos prema Njemačkoj. Tokom rata je nastupala za američke vojnike, a to poglavlje ju je pratilo i kad je nastupio mir. Na internetu se mogu vidjeti sjajni snimci gdje se vidi kako pjeva antiratnu pjesmu "Reci mi gdje je cvijeće" ("Sag' mir, wo die Blumen sind").

Kasnije je nastupala sa Bilijem Vajlderom i Dejvidom Bouvijem.

Kada kažete "Ditrih" - znalo se o kome je riječ i to je ime bilo simbol jedne ere. Sa današnjim divama to baš i ne ide. "Kardašijan?" Ne možete da znate na koga se tačno misli.

Poslije decenija javnog života, Marlen Ditrih se povukla, čak i poslije saobraćajne nesreće u Australiji. Avenija Montenj 12, to je bila njena posljednja adresa u ljupkom pariskom osmom arondismanu.

Ditrihova je voljela Pariz i svoje skrovište. Svijet je napustila na četvrtom spratu luksuzne zgrade. Između 1977. i 1992. je vrlo rijetko napuštala stan, kako je u svojoj knjizi "Marlen Ditrih: Posljednje tajne" ("Marlene Dietrich: les derniers secrets") napisala njena bivša sekretarica Norma Boske.

Radijski novinar Luj Bozon bio je među malobrojnima kojima je Ditrihova dopustila da je posjećuju. Imao je ključ od stana i završavao je za nju razne svakodnevne stvari.

Bozon (87) joj je bio prijatelj više od 30 godina i 2012. je napisao knjigu "Halo, anđele moj, Marlen ovde" ("Allô mon ange, c'est Marlène"), prema riječima kojima ga je pozdravljala preko telefona.

Stan se, kako je opisao, sastojao iz jedne velike dnevne sobe sa dva klavira, zatim male, ali dobro opremljene kuhinje. Ditrihova je, prije nego što se povukla iz svijeta, voljela da kuva, posebno za svoje prijatelje. Hildegard Knef je za svoju prijateljicu rekla da je bila veoma brižna - starala se o njoj kako nikad nije ni majka.

Spavaću sobu je uredila tako da je u njoj mogla da živi. Ispod pomoćnog stola bila su pića, poput viskija, a dnevno bi ispijala po čitavu bocu, kako je jednom rekla bivša sekretarica. U zaostavštinu spadaju i jedna hvataljka i stotine knjiga.

Kraj kreveta su još kolica, televizor i telefon - najvažnija stvar pred kraj života Ditrihove i njena jedina veza sa spoljnim svijetom. "Beskrajno je telefonirala i računi su na kraju bili astronomski," rekla je Roneburgova.

Ditrihova je, misli sekretarica, sebi oduzela život velikom količinom tableta za spavanje. Boske je u intervjuu za AFP rekao da je dva dana ranije imala moždani udar. Ali Roneburgova sumnja u to. Smrt za Ditrihovu, kako je jednom rekla njena ćerka Marija, nije bila ništa i možda je i nju htjela da sakrije, kao što je krila svoju starost.

U svom dnevniku s početka maja 1992. zapisala je da se prehladila, ali ni traga umoru od života. Iako joj je kretanje bilo ograničeno, Ditrihova je telefonirala, čitala i pisala. To se, smatra Roneburgova, ne uklapa u tezu o samoubistvu.

"Važnije je šta od nje ostaje, kako govorimo o njoj 30 godina poslije smrti i šta će ona biti za sljedeće generacije."

( dpa )