Nema više pjesme i igre za Đurđevdan

Umjesto pjesme i igre, graje, jagnjećeg pečenja, kupanja u zoru za Đurđevdan - juče na Vrelima ribničkim muk i tišina na mjestu nekadašnjih baraka, gdje su sada napravljene zgrade za Rome i Egipćane.

Sada, kako su objasnili “Vijestima”, slave Bajram, jer su uvidjeli da je to “njihova slava, ali priznaju da su, dok su bile barake, svi praznovali Đurđevdan”.

”Tako je sada vrijeme. Svi sada slavimo Bajram”, kaže Tatam Šalja, koji je u Crnoj Gori deset godina, a došao je sa Kosova.

Jedan od mlađih mještana prokomentarisao je da su “Đurđevdan slavili njihovi stari, koji su bili sluge”.

”To je srpska slava, kakve veze ima Đurđevdan sa nama. Mi imamo dvije slave - Kurban i ramazanski Bajram”, kazao je on.

Šalja navodi da je prije nekoliko godina išao na kupanje na Cijevnu, da su znali da pođu kombijem, da su se svi veselili Đurđevdanu.

Njegov komšija, navodi da je do prošle godine slavio Đurđevdan, a sada Bajram.

”Nisam znao, sada znam da je naš Bajram. Ranije smo mi Romi slavili svaku slavu, pa i Đurđevdan”, kaže on.

Nedžad Balja, koji je došao u posjetu tazbini, a koji je godinama živio u starom kampu na Vrelima, ističe takođe da se sada slavi Bajram.

”Živio sam ovdje od 1997. do 2013. godine, pamtim stari kamp, tu sam se podigao. Slavili smo svi Đurđevdan, nekada je bila pjesma i igra, sada svi slave Bajram. Nekada se išlo u manastir Dajbabe”, kaže Balja, koji navodi da je Egipćanin.

On kaže da se 2013. godine vratio na Kosovo, odnosno u Peć, na svoje imanje.

”Imam pet sinova, unučad. Radio sam ovdje u Crnoj Gori sa dobrim ljudima. Sa ujakom Mila Đukanovića, Maksimovićem, koji je bio mnogo dobar čovjek, išao sam u Nikšić da radim kod njega”, navodi Šalja.

Jedan od starijih mještana, koji je kazao da slavi Đurđevdan, nije želio da priča o tome. Pravdao se svome komšiji da ne želi da ga snimaju, pa se snimak “objavi svuda po internetu”.

”Vijesti” su ranijih godina pravile reportaže sa Konika, a tada su svi Romi tvrdili da tradicionalno pred zoru odlaze na kupanje na Cijevnu.

”Noć uoči Đurđevdana niko ne spava, kako nam godina ne bi protekla u spavanju. Sa prvim jutarnjim zracima odlazimo svi zajedno na kupanje u Cijevni. Uoči Đurđevdana beremo đurđevdansko cvijeće da ukrasimo naše domove, ali se i naša djeca kupaju u vodi cvijećem i žumancem od jaja i to je vjekovima dio romske tradicije. Trećeg dana Đurđevdana svi idemo u manastir Dajbabe, radi boljeg napretka porodice”, govorili su ranije.

Đurđevdan su slavili bez obzira na vjersku pripadnost i toga dana svi Romi žele da izgledaju što svečanije i da im je trpeza što raskošnija i bogatija.

”Erdelezi (Đurđevdan) je trodnevni praznik, gdje je prvi dan najsvečaniji dan kada se žrtvuje jagnje Bogu proljeća i obavezno je da to učini svaka porodica. Poklapa se po datumu sa pravoslavnim praznikom svetim Đorđem, a sa tim praznikom nema nikakve veze. Ipak,mnogo je onih koji miješaju ova dva praznika”, navodi u autorskom tekstu u publikaciji Građanske alijanse Elvis Beriša, izvršni direktor Romske organizacije mladih “Koračajte sa nama - Phiren amenca” i direktor prvog romskog portala RomaNet.

Erdelezi je, naveo je on, početak ljeta za Rome i oni nakon tog praznika napuštaju svoja zimska mjesta stanovanja i odlaze u takozvanu “pečalbu” tokom čitavog ljeta, a vraćaju se u novembru. U istom tekstu, koji je objavljen lani, Beriša navodi i rezultate istraživanja koje je NVO “Koračajte sa nama - Phiren Amenca” realizovala među srednjoškolcima iz svih devet srednjih škola u Podgorici.

Prema rezultatima, 955, odnosno 74 odsto ispitanika, nije znalo koje su to slave u romskoj kulturi i tradiciji. Oni koji su odgovorili na to pitanje (23 odsto) kazali su da je Đurđevdan romska slava, dok je mali procenat njih kao slavu Roma naveo Bajram i Vasilicu.

”Samo jedan srednjoškolac/ka znao/la je da Romi slave Vasilicu, a gotovo niko od ostalih nije imao znanja koje su romske slave. Ovaj podatak je alarmantan za Crnu Goru, multietničku i multikonfesionalnu državu”, naveo je tada Beriša.

Vasilica je slava koja počinje 14. januara, zavisno od mjesta gdje žive Romi, i traje do tri dana, dok u nekim mjestima čak traje i do kraja mjeseca januara.

”Tada se kao žrtve prinose pernate životinje i to uglavnom u neparnom broju, a broj zavisi od bogatstva i broja članova porodice”, napisao je Beriša.

Kao drugu naveo je Bibi (Tetka), koja se slavi najmanje dva dana. Prvi dan je posvećen mrtvima i toga dana, navodi Beriša, nema nikakvog slavlja.

”Posjećuju se grobovi i nosi se hrana svojim mrtvima. Drugog dana traži se na kraju grada ili sela najveće i najdeblje drvo, gdje donose poklone tetki i tu ih ostavljaju. Toga dana se određuje domaćin koji mora sve to organizovati i domaćin te večeri, gdje moraju doći svi Romi toga mjesta”, piše Beriša.

Kako su Hajderlez dočekivali u Titogradu

U autorskom tekstu “U susret Hajderlezu” Ajdin Rakić piše o značenju tog praznika kod raznih naroda i navodi kako je u Podgorici o Hajderlezu vladala svijest o početku ljeta. Citira profesora Aliju Nametka, koji je boraveći u Podgorici u periodu 1933-1935, između ostalog, zabilježio kratko predanje o Đurđevu:

”Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja)”.

Nametak dalje navodi da jutro počinje buđenjem ukućana, da domaćica prva ustaje i prskajući vodom budi ostale ukućane.

”Ako je bilo vjerenih u vrijeme Hajdareleza, djevojkama bi se sa momačke strane slalo po jagnje. Pri čestitanju Hajdareleza dovoljno je reći ‘Neka vam je na hajr Hajdarelez’ da bi se dobio odgovor ‘Zdravo bili’”, citira Rakić profesora Aliju.

”Lijepo što je profesor Nametak zabilježio ovaj običaj, a žalosno da je običaj skoro zaboravljen. Nestaju običaji baš kao i duh starog grada”, piše Rakić.

( Borko Ždero, Damira Kalač )