Neobični putevi otkrivanja istine

12 Angry Men (Dvanaest gnjevnih ljudi, 1957) - Sidney Lumet

U većini filmova koji se bave istraživanjem pravde kroz sudsku proceduru, ustrojstvo sistema može lako postati povod za kategorijalni pesimizam. U Lumetovom prvijencu upravo je ista postavka iskorištena za sasvim različitu projekciju.

U 12 Angry Men manjkavost sistema se popravlja humanističkom intervencijom, štoviše njegova efikasnost bazira se na samosvjesnom građaninu i principu opravdane sumnje koji optuženog posmatra primarno kao nevinog.

Nakon suđenja u kojem se čini da je zločin dokazan, porota se povlači u sobu da bi donijela konačnu odluku. Ono što bi u rukama drugih reditelja bilo tek snimljeno statično pozorište, kod Lumeta je obogaćeno spasonosnom kinetičkom energijom: tenzije u sobi su tolike da dijalozi porotnika poprimaju gotovo akcioni karakter, a saspens raste dok Henry Fonda, kombinacijom racionalnosti i dobre volje, uspijeva i druge da uvjeri u vlastiti početni stav.

Anatomy of a Murder (Anatomija jednog ubistva, 1959) - Otto Preminger

Kako je i bilo za očekivati s obzirom na njegovu poetiku, režiser je u Anatomy of a Murder prevashodno zainteresovan za preciznu rekonstrukciju, a time i iscrpno nadgledanje mehanizma samog sudskog procesa, procesa koji je podjednako legalan koliko i epistemološki.

Upravo ta hladna minucioznost i opravdava naslov: Preminger zbilja pravi anatomski snimak procesa, nudi racionalistički opis koji ne zapada u pretjerivanje tako uobičajeno za sudske drame.

Čitav prosede, na kraju, poprima uznemirujuće reperkusije na širem planu, u čemu se ogleda glavna vrijednost Anatomy of a Murder: bez obzira na svu racionalnost i insistiranje na detaljima, doneseni zaključci, i dijegetički i vandijegetički, zadržavaju ambivalentnost i neodlučivost. Pravo ne može da obeća, nego samo da pretpostavi pravo rješenje.

Sergeant Rutledge (Narednik Rutledge, 1960) - John Ford

Nakon što je briljantno u Young Mr. Lincoln (1939) sveameričkog heroja predstavio uz pomoć legalne terminologije, Ford u Sergeant Rutledge sudski zaplet strukturno koristi za narativno profilisanje: iskazi svjedoka tretiraju se kao epizode koje se vremenski ulančavaju kako bi se otkrilo ko je stvarno bio počinitelj silovanja djevojke.

Pri tome, tranzicije iz sudnice u realna događanja ostvarena su uz pomoć artificijalnog sredstva, ekspresionističkog osvjetljenja/zatamnjenja, što film Sergeant Rutledge dodatno poetizuje.

La Vérité (Istina, 1960) - Henri-Georges Clouzot

S obzirom na Clouzotovu suštinsku povezanost estetike i mizantropije, možda se fundamentalni operativni modus režiserovog mise-en-scènea najbolje može definisati kao: (d)enuncijacija. La Vérité pokazuje kako je ta poetička i svjetonazorska sinteza našla svoj prirodni kontekst i u žanrovskom okruženju sudske drame.

Film znakovitog naziva - u kojem je Brigitte Bardot dala jednu od svojih najupečatljivijih uloga - svjedoči o Clouzotovom postupku prosuđivanja i suđenja: kroz brojne flešbekove, rekonstruiše se slika koja će diskvalifikovati, to jest učiniti kompleksnijim usvojene predrasude.

To Kill a Mockingbird (Ubiti pticu rugalicu, 1962) - Robert Mulligan

Mulliganov najpoznatiji i najcjenjeniji film, urađen po romanu Harper Lee, priča je o odrastanju u Alabami tokom tridesetih godina prošlog vijeka koja je indikativno prelomljena i precizirajuće definisana kroz suđenje u kojem advokat Atticus Finch (Gregory Peck) brani crnca koji je lažno optužen za silovanje bjelkinje.

To Kill a Mockingbird je višeznačno ispripovjedan baš kroz vizuru advokatove djece, i Mulligan oslikava uporednost odrastanja sa prihvatanjem moralnih normi koje otjelotvoruje Atticus, ali i shvatanjem da pravda uvijek ne pobjeđuje. Jer, bez obzira što je Atticus logički osporio sve navode tužbe, crnac će biti osuđen zbog rasnih predrasuda.

To Kill a Mockingbird se odlučuje za realističku retoriku da bi, u završetku, ona bila nadograđena, odnosno prevaziđena vjerom da je moguća utješna kompenzacija u evidenciji etičkog integriteta pojedinca.

Rampage (Razjarenost, 1987) - William Friedkin

U vrijeme bioskopske distrubucije neshvatljivo malo komentarisan, a sada već maltene zaboravljeni film koji je Friedkin snimio 1987. a onda ga 1992. ponovo montirao, pokušavajući da mu prida ublažavajući oblik, Rampage je zapravo bio jedan od prvih ozbiljnih pristupa temi serijskog ubice i kao takav on je zanimljiva i vrijedna najava ostvarenja kao što su The Silence of the Lambs (1991) i Se7en (1995).

Friedkin analizira etičke i legalne implikacije u suđenju mladiću (Alex McArthur) koji je brutalno masakrirao nekoliko porodica, zadržavajući adekvatan polivalentan pristup u obradi složenog fenomena.

True Believer (Pravi vjernik, 1989) - Joseph Ruben

True Believer govori o moralnoj i profesionalnoj rekuperaciji nekadašnjeg ljevičarskog radikala-advokata Eddieja (James Woods) koji će, uz pomoć mladog japija (Robert Downey Jr.), uspjeti da povrati izgubljene ideale, tačnije, onoliko koliko je to realno moguće.

Na jednom nivou, Eddie se bori da spasi nevino optuženog, na drugom, on želi da, pred sobom i drugima, izbriše vlastitu kompromitaciju. Kao i uvijek kod Rubena, poenta True Believer je u skrupuloznoj vizuelnoj elaboraciji koja Eddiejevu transformaciju čini uvjerljivom.

JFK (1991) - Oliver Stone

Stone je jedan od prvih režisera koji su shvatili da je dubiozni koncept teorija zavjere izuzetno filmičan, da su odličan osnov za spekulacije, razmahivanje imaginacije i/li istine, kombinovanje fakata i fikcije.

Zbog toga je autor i JFK, koji prati istraživanje Jima Garrisona (Kevin Costner) povodom ubistva američkog predsjednika, zamislio prevashodno - bez obzira na (kvazi) dokumentarističku fasadu - kao eksplozivni sudski triler u kojem su politika (duž cijele hijerarhije) i sukobljeni ideološki interesi najpogodniji mogući izvor za proizvodnju saspensa, tj. aktiviranje mise-en-scènea.

Ipak, na kraju, Stone se odlučuje - kroz Garrisonov dugi govor u sudnici - za moralističku poduku, čime suštinski stvara disbalans: JFK je zanimljiv kao paranoična rekonstrukcija (svejedno da li vjerovali ili ne izvještaju Warrenove komisije), kao (ne)ispunjeno obećanje da će se jedna misterija otkriti, kao gotovo entertejment bavljenje državnom tajnom, ne kao patetična i patriotska lamentacija.

True Believer (Moj rođak Vinny, 1992) - Jonathan Lynn

Sudnice nisu samo mjesta gdje se odlučuje o životu i smrti, pravdi i nepravdi, već i prostor vječite intrigantnosti. Stoga nije čudno što su sudske priče jedan od najprigodnijih oblika zabave, a nespretni advokat često korišteni zamajac smijeha.

My Cousin Vinny stoji u nizu filmova koji su iskoristili ovaj generički standard: amater Vinny (Joe Pesci) će naučiti - dakako, kroz komične podzaplete - advokatski zanat i spasiti svog rođaka od krive optužbe.

The Devil’s Advocate (Đavolov advokat, 1997) - Taylor Hackford

U anglo-saksonskom pravosuđu, procjena i odluka počiva na laičkoj poroti. Zbog toga je sudski proces i organizovan kao svojevrsni performans u kojem uspjeh prevashodno zavisi od sposobnosti advokata da manipuliše emocijama i činjenicama u korist vlastite stranke, a ne od potrage za autentičnom rekonstrukcijom.

Hackfordov film, polazeći od takvog uvida, radikalizuje ga u kontekstu strave i užasa, pa posao advokata - posebno zato što je principijelno vezan za multinacionalne kompanije i globalni kapital - postaje trop zla, ekstenzija malignog đavolovog uticaja na svijet preko one sfere u kojoj je danas moguće možda i najviše akumulirati moć - pravnog poretka.

Ako suđenje nije otkrivanje istine, već igra falsifikovanja koja za krajnji cilj ima zavaravanje, suspendovanje i ukidanje pravde, zar zbilja posljedice nisu hororične?

( Aleksandar Bečanović )