"Natjerali su ga da klekne, a onda su mu pucali u sljepoočnicu"

Krajem marta, kada su se ruske trupe povukle iz Buče, predgrađa ukrajinske prijestonice, ostavile su podsjetnike na smrtonosnu okupaciju da ih vidi čitav svijet. Tijela su bila razbacana po ulicama. Kuće su pretvorene u ruševine. Poljana kod gradske crkve postala je masovna grobnica.

Dok ukrajinski i međunarodni tužioci počinju rad na identifikaciji odgovornih za navodne zločine, agencija Rojters je ispitala posljedice žurnog povlačenja Rusije i pronašla vitalne tragove identiteta pojedinih ruskih vojnika i jedinica prisutnih tokom krvave okupacije.

Među njima su elitna paravojna snaga koja odgovara bivšem tjelohranitelju predsjednika Vladimira Putina, padobranska divizija odlikovana za ulogu u dugom tajnom ratu Moskve na istoku Ukrajine, čečenske trupe povezane sa moćnim liderom tog ruskog regiona i padobranac kome se ušlo u trag zahvaljujući ljubavnom pismu pronađenom u ruševinama.

Novinari Rojtersa proveli su tri nedjelje u Buči intervjuišući više od 90 stanovnika, pregledavajući fotografske i video dokaze koje su mještani podijelili sa njima i dokumenta koje su ostavili Rusi. Veliki dio dokaza i svjedočenja fokusiran je na Jablunsku ulicu, dugu 4,5 km. Upravo tu su, na južnoj periferiji Buče, tijela civila ostavljena na otvorenom. U specijalnom izvještaju britanske agencije, mnogi detalji o okupatorskim snagama i lancu komandovanja, objavljeni su prvi put.

Među okupatorskim trupama bili su i pripadnici ruskih snaga bezbjednosti Vitjaz, pokazala je lična karta pronađena na licu mjesta. Vitjaz je pod komandom Nacionalne garde, Rosgvardije. Njegov šef, Viktor Zolotov, je bivši Putinov tjelohranitelj i odgovaran je direktno ruskom predsjedniku. Zolotov je u martu stavljen na američku listu sankcija zbog navodne uloge njegovih snaga u suzbijanju neslaganja u okupiranim oblastima Ukrajine i obračunu sa Rusima koji se protive ratu.

Druga dokumenta, uključujući ljubavno pismo pronađeno u kući koju su zauzeli ruski vojnici, pomogla su da se otkrije da je u Buči bila i 76. gardijska vazdušno-jurišna divizija, padobranske snage iz Pskova na sjeverozapadu Rusije. Rojtersovo izvještavanje je prvi put nezavisno povezalo ovu diviziju sa nasiljem nad nenaoružanim muškarcima.

Putin je 2014. odlikovao 76. divizuju za izvođenje borbenih misija kada je Rusija vodila tajni rat na istoku Ukrajine. Prilikom posjete bazi divizije 2020. Putin im je rekao: "Naš narod je ponosan na vas". Divizija je pod komandom ministra odbrane Sergeja Šojgua.

U razgovorima sa desetinama svjedoka, analizom objava na društvenim mrežama i podataka prikupljenih iz otvorenih izvora kako bi video-snimak uporedio sa lokacijama na kojima je snimljen, Rojters je otkrio da su najmanje tri čečenske jedinice povezane sa liderom Ramzanom Kadirovim, još jednim Putinovim vatrenim pristalicom, djelovale u okolini Buče tokom marta. Svjedoci su rekli da su vidjeli čečenske trupe u samoj Buči.

Rusija poriče da su njene snage počinile zločine i tvrdi da su prizori leševa na ulicama Buče lažni.

Ukrajinski tužioci kažu da istražuju više od 9.000 potencijalnih ratnih zločina koje su počinile ruske snage i da gone stotine osumnjičenih. Međunarodni krivični sud takođe ispituje potencijalna kršenja ljudskih prava. Ukrajinska državna tužiteljka saopštila je u aprilu da je identifikovala 10 ruskih vojnika osumnjičenih za zlostavljanje civila u Buči.

"Čuo sam zvukove lomljenja kostiju"

Prije rata, Buča je bila tiho, poželjno predgrađe za mlade, dobrostojeće porodice. Za nekoliko dana invazije, Buča i okolni gradovi postali su epicentar sukoba dok su ruske snage napredovale ka Kijevu. Aerodrom Hostomel nedaleko od Buče bio je rana strateška meta Rusa.

Ukrajinske granate su 27. februara uništile kolonu ruskih tenkova u Buči. U grad je početkom marta stiglo još ruskih vojnika, koji su se kotrljali Jablunskom ulicom u tenkovima označenim bijelim V, koje je uz slovo Z postalo simbol ofanzive. Utaborili su se u velikom industrijskom kompleksu sa fabrikom za popravku poljoprivrednih mašina na jednom kraju i fabrikom stakla na drugom. Vojnici su zaposjeli najljepše kuće duž ulice i naredili mještanima da ne izlaze.

Trećeg marta, desetine vojnika u oklopnim vozilima razbili su ogradu Vitalija Životovskog i zauzeli njegovu kuću u posebno lijepoj sporednoj ulici kod Jablunske. Narednih sedam dana, ovaj 50-godišnji inženjer je bio primoran da dijeli svoj dom sa skoro 30 ruskih vojnika, koji su zauzeli i susjednu kuću. Životovski, njegova 20-godišnja ćerka i komšija boravili su u prostoriji u podrumu Životovskog.

Nedugo pošto su vojnici stigli, počeli su da dovode muškarce sa bijelim vrećama preko glava u drugu prostoriju u podrumu, rekao je Životovski. Ovi zarobljenici sa kapuljačama su uvijek bili u pratnji vojnika, zbog čega je bilo nemoguće razgovarati sa njima nasamo.

Životovski je jednom prilikom vidio četiri vojnika kako idu ka kući sa visokim muškarcem, čija je glava takođe bila pokrivena bijelom vrećom. Kasnije istog dana, Životovski je video tog muškarca kako kleči uz ogradu njegovog imanja. Čuo je kako ga ruski vojnici tuku, hvaleći se da su uhvatili borca koji je služio u istočnoj Ukrajini, gdje se proruski separatisti od 2014. bore protiv vladinih snaga.

"Čuo sam zvukove lomljenja kostiju. Zvukove premlaćivanja", rekao je Životovski. "Bilo je vrištanja, puno vrištanja".

Kasnije je čuo više pucnjeva, blizu mjesta gde muškarac klečao. "Onda je nastupila tišina, rekao je Životovski. Nije znao šta se sa desilo sa muškarcem nakon toga. Reporter Rojtersa je vidio čaure i rupe od metaka u ogradi gdje je klečao.

Tokom nedjelje koju je Životovski proveo u podrumu dok su vojnici živjeli iznad njega, vidio je kako dovode u zgradu najmanje sedam zarobljenika. I komšija se prisjetio zatvorenika sa kapuljačama. Do 10. marta, Životovski, njegova ćerka i komšija su uspjeli da se iskradu iz kuće.

"Služenje otadžbini"

Kada se Životovskij vratio u Buču nakon ruskog povlačenja krajem marta, veći dio njegove kuće je bio izgorio. U njegovoj uništenoj dnevnoj sobi, ruski vojnici su ostavili gomilu ukrajinskih ličnih dokumenata mještana koje su vojnici pritvorili ili ispitali.

Životovski je rekao da je ispod ovih papira pronašao pismo upućeno vojniku po imenu Aleksandr Logvinjenko, koga je Rojters kasnije identifikovao kao padobranca iz Pskova. Oksana Ribakova, koja je napisala pismo, zvala je Logvinenka svojim "vojnikom".

Ribakova se brinula za Logvinjenkovu bezbjednost i pitala: "Kako je tamo?"

"Dobro je da si blizu, blizu u mom srcu, ali daleko si, služiš našoj otadžbini, čuvaš nas. Ponosna sam na tebe!" napisala je Ribakova i ostavila otisak nakarminisanih usana na dnu pisma.

Rojters je pronašao Ribakovu u ruskoj Pskovskoj oblasti, gde je bazirana 76. gardijska vazdušno-jurišna divizija. Ta divizija je u Rusiji poznata po žestokoj borbi koju je vodila prije dvije decenije protiv čečenskih pobunjenika u kojoj je izgubila stotine ljudi.

U spavaćoj sobi susjedne kuće, koju je, kako je rekao Životovski, bila okupirala ista grupa ruskih vojnika, neko je sprejom na zid napisao "Wolf_68". Broj 68 na registarskim tablicama automobila označava Tambovsku oblast, južno od Moskve. Rojters je identifikovao Rusa po imenu Kiril Krjučkov, koji koristi varijacije "Wolf_68" kao nadimak na društvenim mrežama.

Krjučkov je porijeklom iz Tambova, a sada živi u Pskovu. Dvoje ljudi koji ga poznaju rekli su Rojtersu da je služio u 234. vazdušno-jurišnom puku. Taj puk je u sastavu 76. gardijske vazdušno-jurišne divizije. Jedan od poznanika je rekao da je Krjučkov bio u Ukrajini.

Krjučkov je 19. aprila na svom Instagram nalogu objavio tri video snimka na kojima se vide uniformisani vojnici u kafiću, na lokaciji koju Rojters nije mogao da identifikuje, kako piju pivo i puše nargilu. Jedan vojnik je imao padobranski amblem na rukavu. Drugi je imao amblem sa slovom V koje je simbol ruskog rata.

Rojters je kontaktirao još jednog Krjučkovog prijatelja, Vitalija Šerbakova, koji je objavio mnoge fotografije na svom nalogu na mreži VKontakte na kojima su on i Krjučkov u uniformama padobranaca. Šerbakov je odbio da govori o Krjučkovu, ali je rekao: "Možete da napišete: 'Je*eš Ukije'", koristeći pogrdni izraz za Ukrajince.

Rojters je pronašao i druge dokaze o prisustvu padobranaca iz 76. divizije.

Mrlje od krvi u štabu

Ruske trupe su početkom marta zauzele jednu poslovnu zgradu u Jablunskoj ulici 144 u kojoj su obično bila smještena mala preduzeća u toj oblasti.

Skoro 90 žitelja se sklonilo od rata u velikom podrumu zgrade otkako su izbile borbe. Iz svog bunkera su mogli da čuju zvuk koraka i čekića iznad dok su ruski vojnici utvrđivali zgradu. Drugi vojnici su išli od vrata do vrata Jablunskom ulicom, okupljajući vojno sposobne muškarce.

Jedan muškarac, koji se predstavio kao Slavik, rekao je da je 4. marta doveden u dvorište ispred zgrade i primoran da kleči sa vezanim rukama iza sebe. Kada je kleknuo na zemlju pored još četvorice zarobljenika, rekao je da je video tijelo mladića koji je upravo ubijen. Slavik i još jedan očevidac su kasnije identifikovali žrtvu kao Vitalija Karpenka, građevinskog radnika koji se bio prijavio za Teritorijalne odbrambene snage, lokalnu miliciju koju čine ukrajinski civili i koja je formirana neposredno prije ruske invazije.

Ruski vojnici su brzo nestali. Nakon što su trupe otišle krajem marta, na društvenim mrežama se pojavio jeziv video snimak. Na njemu je prikazano osam tijela bačenih pored ruskog štaba.

Olena Šihan, 31-godišnjakinja koja radi na pijaci u Kijevu, bila je Karpenkova devojka. Izgubila je kontakt sa njim u prvim danima rata i prepoznala ga je među tijelima na video snimku.

"Nikome nije učinio ništa nažao. Upravo smo započinjali zajednički život. Imali smo toliko planova", rekla je Šihan.

Zgrada koja je služila kao vojni štab bila je u neredu kada je Rojters posjetio u aprilu. U holu na prvom spratu bila je krvlju umrljana čaura pored krvavog traga.

Prijetio da će ubiti svakoga ko mu vidi lice

Ispred su pripadnici Nacionalne garde Ukrajine, odgovorni za javnu bezbjednost, ubacivali u kamion ostavljene kutije ruske municije i gas maske. Rojtersu su pokazali rusku ličnu kartu koju su našli u zgradi. Ona je sadržala podatak da je vlasnik završio kurs za korišćenje telekomunikacione opreme. Izdata je 7. decembra 2021. desetaru Konstantinu Vladimiroviču Koršunovu, pripadniku vojne jedinice broj 3179, koja pripada ruskim snagama bezbjednosti Vitjaz.

Rojters je utvrdio da je Koršunov 23-godišnjak porijeklom iz Penze, 625 km jugoistočno od Moskve. Dvoje ljudi iz Penze koji poznaju Koršunova potvrdili su da je on u aktivnoj službi u Rosgvardiji, a jedan od njih je rekao da služi u jedinici broj 3179, u sastavu Vitjaza.

Vitjaz su elitne i visoko obučene snage. Igrale su ulogu u glavnoj epizodi na početku Putinovog predsjedničkog mandata: kada su čečenski pobunjenici uzeli publiku za taoce u moskovskom pozorištu Dubrovka 2002. godine, Vitjaz je poslat da pomogne u okončanju opsade. Više od 100 od 700 ljudi u pozorištu je poginulo, mnogi dijelom od dejstva gasa koji su ruske bezbjednosne snage upumpale u zgradu kako bi onesposobile otmičare, zaključila je zvanična ruska istraga.

U blizini zgrade štaba ruskih trupa u Jablunskoj, lokalni žitelji su rekli da je sredinom marta stigao misteriozni komandant i zauzeo jednu od najljepših kuća u tom bloku. Komandant, kome su mještani dali nadimak "Dugi" zato što je bio visok i mršav, ostao je do pred kraj okupacije. Ispričali su da je uvijek okretao lice kada su mještani bili u blizini da ne bi bio primijećen. On je takođe preko svojih čuvara prijetio da će ubiti svakoga ko vidi njegovo lice. Imao je non-stop obezbjeđenje, a njegovi čuvari su rekli mještanima čak i da ga se plaše. Za vrijeme njegovog komandovanja bilo je više nasilja i stanovnicima je zabranjeno da sahranjuju mrtve. Rojters nije uspio da utvrdi identitet komandanta niti njegove garde i jedinice.

"Amhad je naša snaga"

Za sve to vrijeme, čečenski borci su djelovali u Buči i okolini.

Čečenske snage lojalne vladaru republike Ramzanu Kadirovu imaju zastrašujuću reputaciju. Izvjestioci Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal optužili su čečenske borce za vansudska ubistva, otmice, mučenje i nezakonito zatvaranje u Čečeniji. Kadirov poriče kršenje ljudskih prava tvrdeći da to izmišljaju zapadne obavještajne agencije.

Izvan sela Lubianka, oko 13 km sjeverno od Buče, pripadnici ukrajinskih snaga Teritorijalne odbrane pokazali su Rojtersu kuću u kojoj su, kako su rekli, boravile čečenske trupe. Na jednim vratima je pisalo: "Ahmad je naša snaga!" To se odnosi na Ahmada Kadirova, bivšeg čečenskog lidera i Ramzanovog oca.

Troje žitelja Lubianke kazalo je su da su čečenski vojnici nosili uniforme boje pijeska koje su izgledale novije i kvalitetnije od maslinastozelenih uniformi koje su nosile druge ruske trupe. Uniforme nekih Čečena bile su ukrašene likom Kadirova. Jedan mještanin je rekao da su muškarci bili bradati, za razliku od drugih ruskih vojnika, i da su na uniformama imali ambleme sa čečenskim zastavama.

"Ubijte i mene"

Iz svoje kuće na uglu Jablunske ulice, Volodimir Abramov je rekao da je 4. marta posmatrao kako kolona čečenskih vojnika ulazi u grad. Abramov (72) je živio sa ćerkom Irinom (48) i zetom Olegom (40), koji je radio kao varilac.

Sljedećeg dana, čečenski vojnici su došli na njihova vrata, rekao je Abramov. Nosili su uniforme pješčane boje i skupe čizme od nubuka. Naredili su Abramovu, Irini i Olegu da izađu napolje sa rukama uvis. Jedan od vojnika je Irinu više puta pitao gdje se kriju "nacisti" i zapalio je njihovu kuću, ispričala je.

Dok je Irina ispitivana, drugi vojnici iz jedinice naredili su njenom mužu da skine košulju. Izveli su ga na ulicu, golog do pojasa. Abramov je čuo Olega da traži od vojnika da mu ne naude.

Vojnici su natjerali Olega da klekne, rekao je Abramov. Zatim su mu pucali u sljepoočnicu. Krv je još izbijala iz rane kada je Irina stigla do tijela svog muža, vikala je vojnicima.

Kada su se ruske snage povukle krajem marta, Olegovo tijelo bilo je jedno od više desetina ostavljenih u Jablunskoj ulici. Irina i njen otac su ga sahranili u aprilu.

Klečeći pored groba, Irina je pogladila sliku svog muža koja je bila naslonjena na vijenac u bojama ukrajinske zastave.

"Bio je tako fin čovjek", rekla je prisjećajući se Olegovih utješnih zagrljaja.

Irina je rekla Rojtersu da se nada pravdi za Olega, svjesna da bi ona mogla biti nedostižna. Ono što još više uznemirava su, kako je rekla, tvrdnje Rusije da su zvjerstva u Buči inscenirali sami stanovnici.

"Došli su ovdje i ubijali i mučili ljude, a kažu da smo mi to uradili, da smo to uradili sami sebi", rekla je Irina. "Samo želim da znam zašto se to dogodilo, zašto se to dogodilo mom suprugu".

( Angelina Šofranac )