Vrijeme je za sajdžije majstorsko rešeto
Podgorički časovničari kažu da iako posla ima mnogo manje nego nekada, zanat ipak ima budućnost. Od nekadašnjih 14, u Podgorici ostale svega tri radnje - “prave”
Od nekadašnjih 14 časovničarskih radnji u Podgorici, danas postoje samo tri - i dok decenijama stari satovi na zidu otkucavaju sekunde, sajdžije broje godine provedene u radionicama.
Svjedoci su prohujalih vremena, ali smatraju da, iako posla ima mnogo manje nego nekada, taj zanat ipak ima budućnost.
Pogled sa izložbenih satova, u najstarijoj radnji u Podgorici, u Ulici slobode, brzo odluta na natpis na tezgi “Časovničar Stanić, osnovano 1958”. Nju održava Mladen Stanić. Radnja je porodična, radi sa bratom, a kako kaže, volio bi kada bi neko od njegove djece taj posao nastavio.
Priča da se za zanat zainteresovao još u djetinjstvu, jer je njegov otac, usljed obimnosti posla, nakon što bi zatvorio radnju, kući donosio satove za popravljanje. To je, kaže, bio način da zavši preostale obaveze, ali i prva stepenica na putu ka opstanku porodičnog zanata, imajući u vidu da je to izazvalo interesovanje kod njegovih sinova, koji su mu pomagali, a ujedno i učili zanat.
”Nove generacije sa sobom su donijele nove vrijednosti. Ljudi najčečće donose stare satove koji su vrijedni kao uspomena. Zarada bi bila bolja kada bi ljudi znali da cijene dobar sat. Danas je, nažalost, mnogo više onih koji se mogu kupiti po vrlo niskim cijenama, takve satove je besmisleno popravljati. Nekada je bilo 14 časovničara u našem gradu, sada postoje samo tri prava, ne računajući radnje koje nude usluge u skladu sa novijim vremenom”, priča Stanić za “Vijesti”.
Nivo posla nije na zavidnom nivou, a Stanić se prisjeća vremena kada je posla bilo za pet i više radnika u radnji. Navratili bi određenim danima i vojnici iz kasarne, pa bi satova za popravljanje bilo više nego što se zamisliti može.
”Sada je sve drugačije”, kaže on.
Na pitanje ko su najčešće mušterije, odgovara da ljudi najviše dolaze sa starim satovima, koji su im vrijedni kao uspomena.
”Popravljanje je sve rjeđe, budući da se sat danas može naći po jako maloj cijeni. Satovi kineske proizvodnje, koji se danas mogu naći na svakom ćošku, zamijenili su mehaničke, koji imaju poseban sklop i komplikovaniju građu, za razliku od današnjih satova koji su upravo zbog te jednostavnosti jeftiniji”, kaže Stanić.
IMA NEŠTO U VRAĆANJU MEHANIZAMA U ŽIVOT
U Ulici Oktobarske revolucije, satovi stariji od jednog vijeka, i dalje kucaju. Godinama ih je sakupljao časovničar Dušan Pejović, koji po navici, nakon više od pet decenija, svrati da popravi pokoji časovnik.
Priča da je zanat učio od tetka i da je svoje vještine i ljubav prenio na sina Nikolu.
”Ima nešto posebno u tim sitnim mehanizmima koje treba vratiti u život”, navodi on.
Nešto posebno vidi i u prirodi - kaže da planinarenjem ispunjava slobodno vrijeme, liječi dušu, a vrijeme ga uvijek vrati na mjesto gdje je proveo čitav život.
Industrijalizacija je, kako kaže, sa sobom donijela brojne promjene. Mehanički satovi zamijenjeni su jednostavnim, široke proizvodnje.
”Njihova vrijednost se vraća, mladi sve češće donose satove svojih predaka, popravljaju ih i koriste. Popravljanje starih mehaničkih časovnika je vremenski zahtjevnije, ali ga nove tehnologije ne mogu olakšati, zbog toga ovaj zanat ima budućnost”, kaže Pejović.
Časovničar koji, smatrajući da mu ne treba reklama, nije želio otkriti svoje ime, tvrdi da je potrebno u radnji biti cijeli dan, da bi se od tog posla moglo živjeti.
”Ako vam kažem da 25 godina nijesam prešao most na Morači, mislim da sam vam time sve rekao. Ovo je jedini zanat koji nove tehnologije ne mogu da olakšaju, i zato je potrebno posvetiti mu mnogo vremena. Sve što zaradite možete samo ponijeti kući, jer zbog nedostatka slobodnog vremena, nemate priliku da taj novac potrošite na putovanje, provod ili neku drugu razonodu”, kaže on.
Navodi da svjedočimo nestajanju ovog zanata sve što više vrijeme odmiče, a nove tehnologije napreduju.
”Zanat nestaje, jer se pojavljuju nove stvari, a ljudi ne umiju da cijene vrijednost. Još jedan problem je to što ljudi nemaju gdje ni da ga usvoje”, tvrdi on.
Na pitanje da li bi omogućio nekome da od njega nauči zanat, kazao je da bi mu bilo drago kada bi to neko želio, jer će, kako kaže, sa njim i radnja prestati da radi.
Ponekad sat čeka vlasnika deceniju ili dvije
Sat je za mene uvijek bio mističan - kada vam posao uđe u krv, teško se možete odvojiti od njega, takav je ovaj zanat, kaže časovničar koji nije želio da mu se pominje ime.
”Kada mi mušterija ostavi sat, moja je dužnost da ga napravim, iako ne znam hoće li doći po njega ili ne”, priča on i ističe da se dešava da mušterije po sat dođu tek nakon 10 ili 20 godina, pa u radnji ima i časovnika “na čekanju”.
Časovnik koji je “izgubio” na kilaži
Godine provedene u zanatskoj radnji dovele su Pejovića u susret sa brojnim mušterijama. Svaki dan je sa sobom donosio novu priču.
On se sjeća situacije kada je jednoj mušteriji popravio jeftin sat. No, ovaj se vratio nakon dva dana s ubjeđenjem da je sat lakši i da mu fali jedan dio. Grešku je, međutim, prihvatio kada je shvatio da sat ne bi mogao ispravno funkcionisati u nedostatku bilo kog dijela. Nakon toga bi u prolazu svratio kod časovničara, da kroz šalu upita je li mu sat izgubio na kilaži.
Autorke su studentkinje novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, na praksi u Nezavisnom dnevniku Vijesti
( Ana Drinčić, Nikolina Barać )