Rat i mir u Evropi

U Moskvi su pokazivane rakete, generali su se prsili sa svojim oredenjem, a Vladimir Putin je po kratkom postupku ukrajinsko ratište proglasio ruskom zemljom. Skup suprotan ovakvom ofanzivnom iskrivljavanju istorije i vojnoj agresiji održan je ovog ponedjeljka u Strazburu. On nije mogao da bude građanskiji - sa muzikom i igrom, uz učešće građana i niz angažovanih govora. Ali to što naizgled djeluje tako bezazleno, trenutno je najvažniji projekat Evrope.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen pojasnila je da Evropa mora da se promijeni ako želi da bude spremna za novu, opasnu budućnost. Takve promjene se u Evropskoj uniji ne dešavaju bez borbe. One se samo djelimično poklapaju sa željama građana koje su iznijeli posle duge diskusije u Parlamentu. Predlozi su se odnosili prije svega na zaštitu okoline, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. To su teme koje u Evropskoj uniji građanima leže na srcu. Ali, da li je sada vrijeme da se usredsredi na tu „normalnu politiku?

Hrabrost za reforme

Na listi želja makar se našlo ukidanje jednoglasnosti u spoljnopolitičkim odlukama. A to je jedna od gorućih tema. Na primjer, od prošle nedjelje u Briselu dan za danom sjede izaslanici zemalja-članica da bi usvojili šesti paket sankcija prema Rusiji, koji podrazumijeva naftni embargo. Za to im je potrebna jednoglasna odluka. Pošto Mađarska tvrdoglavo pruža otpor, taj paket nije do sada usvojen. To je tužna predstava, koju bi zemlje-članice mogle okončati, kada bi konačno skupile hrabrost.

Za druge reforme moraju biti izmijenjeni ugovori o Evropskoj uniji. To bi mogao biti veliki korak naprijed: zajednički budžet, ubrzano donošenje odluka, više zajedništva. Na početku rata Evropljani su dokazali da pod pritiskom umiju da djeluju brzo i jedinstveno. Kada bi iz toga izvukli ispravne pouke, bili bi bolje pripremljeni za novu svjetsku situaciju. Naime, niko u Evropskoj uniji ne sumnja da je 24. februara počelo novo računanje vremena i da neće biti riječi o vraćanju na predratno stanje.

Italijanski premijer Mario Dragi vidi „pragmatični federalizam” kao model za evropsku budućnost. A francuski predsjednik Emanuel Makron, koji je uvijek strastveni reformista, nabrojao je jedinstvo, autonomiju i nezavisnost kao najvažnije ciljeve. On želi da ponovo otpočne diskusiju o „Evropi dvije brzine“, kako bi se stvorila struktura u kojoj bi zemlje poput Ukrajine i Gruzije bile neka vrsta pridruženih članova Evropske unije. To bi bila jedina mogućnost da se ispune velika obećanja data ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Naime, normalan proces pridruživanja traje godinama, ako ne i decenijama, podsjeća nas Makron.

Strah da se ne ugrozi postignuto

Makron želi da uloži napor u promjene evropskih ugovora, iako druge zemlje već upozoravaju da je taj proces izuzetno mukotrpan i sa neizvjesnim ishodom. Postoji strah, kada bi se jednom otvorili ugovori, da ih nikada više ne bi sklopili na postojećem nivou integracije, jer je previše pojedinačnih interesa koji bi spriječili novo potpisivanje.

Međutim, i bez promjene ugovora, politički je mnogo toga moguće, jer manevarski prostor šefova država i vlada nije do kraja iskorišćen. Kada se vidi hrabrost, pa i heroizam u Ukrajini koje evropski političari tako neumorno hvale, oni ne bi smjeli da dozvole da ih blokira bojažljivost ili loša iskustva iz prošlosti. To bi bilo uludo trošenje krize koja je najbolja šansa za istinske reforme.

U Strazburu se čulo i to da Evropa mora postati jedno od velikih carstava kao što su Kina i Sjedinjene Američke Države, koja određuju globalnu budućnost. Evropska unija je daleko od toga, ali putovanje mora da krene u tom pravcu. Evropa ne smije više biti zavisna od drugih, ni u proizvodnji čipova, ni u proizvodnji energije ili u odbrambenim pitanjima. Francuski predsjednik je spomenuo i snabdijevanje životnim namirnicama - to je tema o kojoj se opet razmišlja tek od početka rata u Ukrajini.

Snaga je u jedinstvu

Te ideje i planovi o više zajedništva, sposobnosti da se djeluje i o većoj nezavisnosti jake i ujedinjene Evrope, suočavaju se s tinjajućim evroskepticizmom u nekim zemljama-članicama EU, a u njih svakako spada i Francuska. S druge strane, ruska agresija ubijedila je skeptike u poljskoj vladi u korist koju donosi članstvo u Evropskoj uniji. A na mnoge izazove, na primjer u energetskoj politici, mogu da se pronađu samo zajednički, evropski odgovori.

Vladimir Putin je htio da iskoristi 9. maj za proslavu svoje pobjede i evropske slabosti. To mu nije uspjelo. Ne bi bilo boljeg odgovora ruskom gospodaru rata, nego pokazati političku snagu Evropske unije. U novoj istorijskoj situaciji koju nam je nametnula Moskva, snaga može biti samo u zajedništvu. A Evropi je, kako bi preživjela, u narednim mjesecima i godinama potrebna ta snaga.

(Deutsche Welle)

( Barbara Vezel )