Sistem u kom živimo je vječita inspiracija bez premca

Podgorička publika imaće priliku da 30. maja premijerno pogleda predstavu “Noć tribada” koja se realizuje uz podršku programa Evropske unije i Savjeta Evrope, Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022, Pravnog fakulteta i Fakulteta dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore, Centra za kulturu Tivat i nevladine organizacije Teatar mladih.

Predstava se na originalan način bavi pitanjima ženske ravnopravnosti, emancipacije i nasilja nad ženama, i ima izraženu humanitarnu dimenziju, s obzirom na to da će sav prihod od prodaje ulaznica biti doniran u svrhu borbe protiv nasilja nad ženama.

U predstavi igraju Jelena Simić, Ivona Čović Jaćimović, Lazar Đurđević i Branko Ilić koji je bio zadužen i za režiju po tekstu P. O. Enkvista.

”Noć tribada” igraće se i u Tivtu dan kasnije, 31. maja.

O samoj predstavi, za “Vijesti” je pričala Ivona Čović Jaćimović, koja u ovoj predstavi tumači lik Marije.

Možete li nam otkriti više o liku koji igrate u predstavi “Noć tribada”?

Marija David je žena koja jednako u svim vremenima, predstavlja karakter vrijedan poštovanja i primjera samosvjesnosti jedne, ne obične, već hrabre žene. Biti svoj, slijediti svoje potrebe, stavove, suočiti se sa svojom prošlošću i hrabro je prihvatiti, rijedak je dar i osobina samosvjesnih žena, kojima nije bilo lako stoički izdržati sve udare “onog” vremena o kom pričamo u našem komadu i svakako ovog danas vremena koji nije puno suštinski promijenjen. Takva je i moja Marija, koju ću sa velikim ponosom da nosim.

Na koji način se predstava bavi temama kao što su ženska ravnopravnost, emancipacija i nasilje nad ženama?

Kada govorimo o ravnopravnosti ubijeđena sam da je u našem društvu na veliku žalost to i dalje tabu tema. Teško da u našem okruženju možemo da govorimo o bilo kojoj vrsti ravnopravnosti, to vam dođe kao sistemska greška. Emancipacija je po mom poimanju života, prije svega obrazovanje i mogućnost prihvatanja različitosti. Dok pojam nasilja nad ženama doživljavam kao liječenje svojih nesigurnosti, ograničene svijesti bez adekvatnog argumenta, manjak obrazovanja i svakako neka vrsta traume iz djetinjstva. Dok god budemo tražili izgovore i opravdanja za bilo koju vrstu nasilja, ostaje pitanje gdje mi to idemo kao društvo i koji su to kodeksi ponašanja koje dajemo za primjer.

Koliko predstave mogu uticati na publiku i društvo generalno?

Kulturna i pozorišna dešavanja su kroz istoriju umjetnosti i civilizaciju čovjeka uvijek uticali na razvoj svijesti u društvu i kod pojedinca. U današnjem društvu imamo različite faktore “uticaja” i opet se vraćamo pojedincu, kao presudnom u odabiru uticaja na svoj lični razvoj i gradnju svoje svijesti.

Koliko se situacija, po Vašem mišljenju, promijenila u odnosu na 1880-te (kada se odvija radnja predstave), odnosno gdje smo danas, uzevši u obzir da je tema predstave jednako aktuelna?

Dobro napisana drama, jednako je aktuelna i prije sto godina i danas. Mi kao društvo smo, čak miljama iza ovog komada, tada su očigledno umjetnici imali hrabrosti da iskažu svoj bunt i revoluciju! Danas, teško da se može desiti ovako napisan komad. Današnjim pojedinim piscima, Šekspirovi savremenici su estradni umjetnici i tu popravnog nema.

Svakako, nakon dugo vremena sa predstavom “Noć tribada” konačno dobijamo pozorište u pozorištu.

Koliko ste se, pripremajući se za ulogu, inspirisali svojim okruženjem?

Naše okruženje i sistem u kom živimo, radimo i podižemo svoju djecu je vječita inspiracija bez premca.

Angažovani ste i u školi glume Arlekin. Kako balansirate sa svim poslovnim obavezama?

Onoga dana kada sam došla na ideju da osnujem umjetnički atelje “Arlekin” bila sam spremna da preuzmem odgovornost za sve svoje obaveze. Naporno jeste, ali je i izazov, jer gradimo svijet na bolje i razvijamo nezavisnu pozorišnu scenu u Crnoj Gori, koja je na našim prostorima neophodna.

S obzirom na to da radite sa djecom, koliko se među njima mogu prepoznati budući profesionalci i Vaše kolege?

Škola glume za djecu, nije osmišljena iz potrebe da od njih pravimo glumce. Naprotiv, gluma za djecu je višenamjenska potreba. Uvijek naglašavam da su djeca koja su prisutna u našoj školi, upravo tu i na tom mjestu iz različitih potreba. Socijalizacije, prevazilaženje nelagode, prihvatanja sebe onakvim kakvim zapravo jesmo, rad na samopouzdanju i timskom radu. Sve ono što je važno za zdrav razvoj djeteta i aktuelnog trenutka u kom odrastaju.

Časovi glume su tako osmišljeni da im se sve plasira kroz igru. Na kraju, gluma je po samoj definiciji igra, dobro osmišljena i organizovana. Naravno da tu ima i rođenih talenata, jednako kao i u fudbalu, muzici, i ostalim aktivnostima. Važno je prepoznati kod djece šta su njihovi potencijali i interesovanja i pružiti im mogućnost da se razvijaju u smjeru koji je za njih najbolji.

( Mirela Zogović )