Lukina priča od 120 kilometara dnevno: Nastupa za pionire Sutjeske, sanja dres Partizana

Nije ovo priča o fudbalu. A mogla bi biti. Nije ni o maloj sredini koja pruža male mogućnosti. A moglo bi i o tome. Ovo je priča o ljubavi, upornosti, snovima. Priča o četrnaestogodišnjem Luki Glomaziću iz Plužina koji je kao petogodišnjak shvatio zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu i koji svakodnevno putuje 60 kilometara u jednom pravcu kako bi u gradu pod Trebjesom brusio fudbalski talenat.

”Fudbal igram od pete godine. Gledajući starije kako treniraju, odlučio sam da i ja pokušam, i vremenom sam shvatio da je fudbal nešto za šta se živi”, kaže Luka koji je osam godina trenirao u rodnim Plužinama.

Rano je shvatio da je fudbal više od igre, pa od jula prošle godine nastupa za starije pionire FK “Sutjeska”, na poziciji desnog beka. Riječ je o poziciji na kojoj se nauči da se fudbal ne igra “samo da bi se postizali golovi, nego da se pobijedi”.

Od jula počinje Lukina priča duga 120 kilometara.

”Prošle godine sam prelaskom u ‘Sutjesku’ počeo profesionalno da se bavim fudbalom. Tačno je da ništa nije teško kada imaš želju za uspjehom, ali ipak moram priznati da nije baš ni lako putovati svaki dan. U početku me, dok je tata radio, na treninge vozio djed Novica, a sada me vozi otac”.

Nova sredina, novi saigrači, trener, samo je želja za uspjehom ostala ista.

”Prvih par dana mi je bilo malo čudno - nova sredina, nepoznata djeca, ali nakon nekoliko dana sam se lagano uklopio”, kaže mladi fudbaler koji mnogo više voli da trči za loptom, nego da priča.

Luka je polumaturant, odličan je učenik i od jeseni Nikšić neće biti samo grad u koji će ići da trenira, već i da uči i živi. Mora, ukoliko želi da ostvari svoje snove, a brže se do Humske ulice u Beogradu stiže sa stadiona kraj Bistrice, nego iz Plužina.

”Nažalost, u Plužinama nijesu dobri uslovi za bavljenje sportom, ali postoji školica fudbala koja može da posluži kao odskočna daska za dalju karijeru. Na jesen najvjerovatnije upisujem Srednju ekonomsku školu i onda ću preći da živim u Nikšić. Tada će mi biti lakše jer više neću morati ovoliko da putujem. Volio bih da igram za ‘Partizan’, a idol mi je Saša Ilić. U porodici smo svi partizanovci”, ne bez ponosa kaže mladi Pivljanin koji se nada da će igrom i talentom pokazati da nakon plavo-bijelog dresa, može da obuče i crno-bijeli.

Izgleda da je za klub “Vojvodina” posebno vezan. Do sada mu je, kako je kazao, najdraža utakmica koju je odigrao bila upravo protiv “Vojvodine”, kada je “Sutjeska” slavila rezultatom 1:0, a prije nekoliko dana je na stadionu u Humskoj gledao klub za koji navija i koji je u polufinalu Kupa Srbije savladao upravo “Vojvodinu” rezultatom 2:1.

”Bio sam oduševljen što se nalazim na stadionu ‘Partizana’ i što je pobijedio u polufinalu. Dok sam gledao utakmicu, razmišljao sam kako ću za nekoliko godina potpisati ugovor sa ‘Partizanom’ i dati život ako treba za crno-bijeli dres”.

Volio bi da igra za reprezentaciju Crne Gore, a kada na TV-u gleda utakmice obavezno komentariše dobre i loše poteze fudbalera. I naravno, nervira se kada tim za koji navija gubi. Često gleda utakmice seniora “Sutjeske” i priznaje da su mu prava “poslastica” derbiji protiv “Budućnosti”. Još kada “Sutjeska” pobijedi, onda je užitak veći.

Luka ima tri sestre - dvije igraju košarku u Plužinama, u KK “Piva basket”, dok je treća još mala za aktivnije bavljenje sportom.

A sport je, kaže mladi fudbaler, ono što je svima potrebno - kako zbog zdravlja, tako i zbog druženja, ljepote igre, pobjeda.

Prošle jeseni je prebolovao kovid-19, skoro mjesec morao da bude van terena, ali se treninzima vratio sa još više želje i elana.

”Sport je život i svi bi trebalo da se bave nekim sportom. Ali, oni koji žele da se ozbiljnije bave sportom moraju biti svjesni da su potrebna velika odricanja da bi uspjeli. Svi su sportovi lijepi, ali meni je fudbal najljepši. To je nešto za šta se živi”, još jednom je ponovio Luka.

( Svetlana Mandić )