Mađarsko more i ruski antifašizam

U tjednu iza nas dvije naoko nepovezane stvari otkrile su pravo lice desničarskog populizma. Koji se uvijek hrani paranojom i egzistira na poticanju negativnih emocija, no uporno krije stvarnu opsesivnu temu svih takvih politika, a to je promjena granica. Stoljeće i pol je prošlo otkad je nacionalizam nastao kao ideologija, i to uvjerljivo najrasprostranjenija i najžilavija, ali se u svih tih stotinu i pedeset godina nije mogao sjetiti nikakvog drugog sadržaja, izuzev promjene granica i inzistiranja na paranoji i jednoumlju. Tim je vrednija za razumijevanje istinskih namjera te ideologije iznenađujuća iskrenost mađarskog premijera Orbana te Putinovog objašnjenja razloga napada na Ukrajinu, koje je kulminaciju doživjelo s ovogodišnjom paradom povodom Dana pobjede nad fašizmom.

Problem koji će tek postati ozbiljan

Orban je tako konačno, opet vezano uz pitanje embarga na naftno trgovanje s Rusijom, zaključio da Mađarska danas ne bi imala tih problema da joj nisu uzeli more. Misleći primarno na Rijeku, naravno. Stjecajem okolnosti ovaj tekst upravo pišem u Rijeci, koja se doista razvijala kao jedna od dviju glavnih luka Austro-Ugarske Monarhije i uz značajnu pomoć mađarskog kapitala, ali u kojoj su oduvijek živjeli ljudi različitih pripadnosti i koja po nijednoj logici nije mogla pripasti čak ni Italiji, za što je bilo više argumenata, a kamoli Mađarskoj. Nije ovaj žal mađarskog nacionalizma za velikom Mađarskom ništa novo, no istina je da ova Orbanova izjava predstavlja korak dalje u odnosu na privatizaciju jadranskih hotela i Nogometnog kluba Osijek, što je model identičan onome koji primjenjuje u Srbiji.

Ono što međutim još nije novo, bez obzira na to što se sada jeste čulo nešto diplomatskih reakcija iz Hrvatske, jeste to gotovo potpuno ignoriranje činjenice da mađarski nacionalizam smatra i Hrvatsku i Srbiju zemljama koje su im uzele određene teritorije. Ta šutnja o ovom pitanju, pa čak i bliski politički odnosi vodstava Hrvatske i Srbije s Viktorom Orbanom, tim su tragičniji kad ih se stavi u kontekst nakostriješenosti kad je u pitanju odnos prema drugim susjednim nacionalizmima ili manjinama u tim zemljama. Što samo svjedoči o tome koliko su ovdašnji nacionalisti ponizni prema moćnijima i suštinski u službi tuđih interesa. Taj problem će tek postati ozbiljan u skoroj budućnosti, nakon što je Rusija stavila na stol izmjenu granica kao legitiman cilj političkih i ratnih nastojanja.

A to nas dovodi do Rusije i njenog upornog privatiziranja pobjede nad fašizmom. Koje, istina, ne bi bilo bez presudne pomoći SSSR-a i njegove Crvene armije, no u njoj su itekako sudjelovali svi sovjetski narodi, uključujući masovno i Ukrajince, što se u Rusiji doživljava irelevantnim. Ovakav pristup, osim što falsificira prošlost, u podtekstu ima tezu da postoje antifašistički i fašistički narodi. Kako ta logika izgleda kad se izvede do kraja, svjedočimo ovih dana u Ukrajini. Čime se naposljetku u potpunosti pervertira izvorna ideja antifašizma, što dovodi do toga da se pod simbolima petokrake i priče o antifašizmu prodaje agresija na susjedne narode i zemlje, uz negiranje prava čitavih naroda na vlastiti politički izbor.

Iste poruke

Gotovo identičnu stvar gledali smo u Jugoslaviji, koja je imala opsegom manju, ali po porukama puno veću borbu protiv fašizma i domaćih izdajnika u Drugom svjetskom ratu, da bi čitava stvar završila u privatizaciji simbolike petokrake i JNA kao izravne nasljednice partizanskog pokreta. Uz iste poruke o genocidnim i slobodarskim narodima. Što, naravno, ne znači da je ispravna reakcija u tome da se oni koji su napadnuti odreknu vlastite partizanske baštine i antifašističkog pokreta.

No, ove rasprave o prošlosti i prisvajanju određenih simbola i poruka, koliko god bile zanimljive za budućnost europskih društava, ipak su manje bitne od toga da Europa opet stoji pred idejom da je potrebno i poželjno mijenjati granice i etnički čistiti teritorije, na što još, kao i u Bosni i Hercegovini uostalom, nije pronašla odgovor.

(oslobodjenje.ba)

( Dragan Markovina )