Ukrajina: Od žitnice do oskudice

Majka u Somaliji preskače još jedan obrok kako bi joj djeca mogla jesti. Otac u Siriji radi 13 sati ali i dalje ne može priuštiti dovoljno hrane za svoju porodicu. Otac u Nigeru šalje gladnu djecu na spavanje.

Cijene hrane, već u porastu zbog pandemije, vrtoglavo su skočile zbog rata u Ukrajini; prema procjenama Svjetske banke, šokantnih 37 posto. Cijena pšenice narasla je za 80 posto između aprila 2020. i decembra 2021. U Siriji su se cijene hrane udvostručile u toku prošle godine.

Glad je u svijetu bila zastupljena i prije nego nas je pogodila pandemija COVID-19. U 2020, do 811 miliona ljudi, gotovo svaka deseta osoba, nije imalo dovoljno hrane. A sada svijet hita ka neviđenoj krizi gladi.

Brojne siromašnije države nisu u stanju – i često su dovedene u takvu poziciju zbog nejednakog globalnog sistema hrane – da proizvedu dovoljno hrane za svoje stanovništvo. Moraju se oslanjati na uvoz hrane. Razlog je jednostavan: teško je uzgajati hranu. Razlozi za to su manje jednostavni: ljudskim faktorom uzrokovana klimatska kriza intenzivira poplave i suše, skakavci uništavaju usjeve, sukobi razaraju poljoprivredno zemljište i infrastrukturu, a ljudi naprosto nemaju dovoljno novca da kupe sjemena i opremu za uzgoj hrane.

Štaviše, polovina usjeva globalno sada se koristi za proizvodnju biogoriva, stočne hrane i drugih proizvoda, kao što je tekstil. Mnoge od ovih kultura su monokulture, što znači da se uzgaja samo jedan tip biljke, čime se uništava biodiverzitet i povlače nutrijenti iz tla. Ne samo da se vrijedno poljoprivredno zemljište koristi za uzgoj usjeva koji nisu namijenjeni za hranu, već i tip obrađivanja zemlje koji je u upotrebi šteti okolini i rezultira smanjenim usjevima dugoročno.

Oslanjanje na uvoz hrane

Oslanjanje na uvoz hrane stvara iznimnu ranjivost na vanjske šokove. Gotovo polovina afričkih država uvozi više od trećine pšenice iz Rusije i Ukrajine. Petnaest država, uključujući Liban, Egipat i Demokratsku Republiku Kongo, uvoze više od polovine njihovog udjela. Gotova sva pšenica u Somaliji, gdje je najgora suša u više od 40 godina milione suočila sa mogućnošću gladi, dolazi iz Rusije i Ukrajine.

Rastuće i nestabilne cijene hrane pogodile su ugrožene države poput malja. Četrdesetdva posto jemenske pšenice dopremljeno je iz Ukrajine za tri mjeseca, od 20. decembra 2021. do 6. marta 2022, prema izvoru iz dobavljačkog lanca koji je kontaktirao Oxfam. Sedmicu nakon što je počeo rat u Ukrajini, cijene pšenice u ratom razorenom Jemenu porasle su za 24 posto. Iz UN-a su kazali da je već ozbiljna kriza gladi u ovoj državi „na ivici potpune katastrofe“. Naučena lekcija: ovisnost je opasna.

Ludost je kada ponavljate iste greške, a očekujete drugačije rezultate. Zagovornici velike, intenzivne industrijske poljoprivredne proizvodnje govore da trebamo povećati globalnu proizvodnju. Ali to nije rješenje. Farmeri svijeta proizvode dovoljno hrane da prehrane globalnu populaciju, a proteklih godina, svijet je svjedočio rekordnim žetvama žitarica. Glavni problem je pristup hrani, a ne njena dostupnost. Potrebna nam je sistematska promjena, a ne kratkotrajno rješenje.

Vlade su pokušale koristiti prečice tokom globalne krize s hranom 2007-2008 kada su se cijene pšenice i riže gotovo udvostručile, gurnuvši 100 miliona ljudi u siromaštvo, i do 2009. preko milijarde u glad. Politike su bile ili jednokratne, kratkoročne inicijative ili fokusirane na pogrešnu metu – povećanu proizvodnju i ulaganja u privatni sektor. Ove mjere su samo privremeno začepile već postojeće rupe u globalnom sistemu hrane, sistemu koji je neodrživ za ljude i planetu.

Moramo priznati da temeljni uzroci gladi leže u ekstremnoj nejednakosti. Vlade hitno i smjesta moraju premostiti jaz između onog što ljudi mogu priuštiti i hrane koja im je potrebna. Potrebna su veća sredstva da se dostavi pomoć ljudima koji se suočavaju sa ozbiljnom glađu širom svijeta. Još važnije, donatorske vlade ne trebaju srezati budžete namijenjene krizama u siromašnim državama kako bi platili nove cijene za podršku Ukrajini.

Male porodične farme

Danska je već srezala pomoć za Mali, Siriju i Bangladeš. Švedska isto tako. Svaki život je jednako vrijedan. Bogate države su s pravom potrošile hiljade milijardi dolara kako bi spasile svoje ekonomije od utjecaja pandemije. Samo djelić tog je potreban da se pobrinemo da ljudi širom svijeta imaju dovoljno hrane. Ali vlade moraju otići korak dalje. To znači ulaganje u održivu budućnost za sve, u kojoj porodična poljoprivredna proizvodnja na malo igra ključnu ulogu.

Male porodične farme hrane trećinu svjetske populacije, a u Aziji i subsaharskoj Africi osiguravaju više od 70 posto opskrbe hranom. Kada bi ovi farmeri imali bolji pristup zemljištu, vodi, sredstvima, infrastrukturi i tržištima, i kada bi njihova prava bila zaštićena, mogli bi proizvesti mnogo više hrane. Mogli bi drastično smanjiti siromaštvo i glad. To znači, što je ključno, adresirati nejednaku klimatsku krizu u kojoj najsiromašniji ljudi i farmeri na malo koji su najmanje doprinijeli ovoj krizi najviše ispaštaju zbog pretjerane potrošnje jedan posto najbogatijih. To znači i bavljenje ekstremnom nejednakošću pristupa zemljištu – uključujući i garantovanje ženama koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom na malo prava na zemljište.

Ovo su sve stvari koje vlade mogu i trebaju hitno uraditi. Glad je neprihvatljiva u 21. stoljeću. Svjedočiti milionima na korak od gladi u svijetu izobilja, u svijetu u kojem je bogatstvo milijardera vrtoglavo poraslo, je odvratno. Samo ispravni politički izbori mogu okončati glad.

(Al Jazeera)

( Gabriela Bucher )