Viši sud demantuju njegove presude

"Naime, netačna je tvrdnja Višeg suda da je “samo u jednom predmetu GŽ. br. 2700/21 od 18. 06. 2021. g. donijeta presuda kojim je usvojen tužbeni zahtjev” i da “u svim ostalim predmetima, čiji broj se može izračunati kada se od 41 predmeta oduzme ovaj jedan predmet je donijeta drukčija odluka i to je i advokatu i novinaru poznato”

4947 pregleda1 komentar(a)
Foto: Luka Zekovic

Povodom teksta “Samo je jedna presuda bila različita”, koji je objavljen juče u “Vijestima”, na navode Višeg suda je reagovao novinar Siniša Luković. Reagovanje prenosimo integralno.

O tužnom stanju u crnogorskom pravosuđu, bolje od ijedne ocjene koja dolazi iz EU i visokih sudskih zvaničnika iza rešetaka, govori činjenica da tako značajna instanca kao što je to Viši sud u Podgorici, ne govori istinu kada reaguje na moj tekst o u najmanju ruku čudnom, postupanju u drugostepenim postupcima po tužbama radnika Aerodroma Crne Gore protiv poslodavca za kojeg smatraju da ih je uskratio u njihovim pravima i primanjima iz radnog odnosa.

Naime, netačna je tvrdnja Višeg suda da je “samo u jednom predmetu GŽ. br. 2700/21 od 18. 06. 2021. g. donijeta presuda kojim je usvojen tužbeni zahtjev” i da “u svim ostalim predmetima, čiji broj se može izračunati kada se od 41 predmeta oduzme ovaj jedan predmet je donijeta drukčija odluka i to je i advokatu i novinaru poznato”.

Meni kao autoru teksta je poznato da takva tvrdnja Višeg suda jednostavno, ne odgovara istini (da ne kažem da je to obična laž). Elem, Viši sud u Podgorici je skoro pa identične presude u korist radnika ACG pored predmeta GŽ.br. 2700/21, donio i 13. novembra 2020. u predmetu GŽ.br. 5579/20 (sudsko vijeće u sastavu predsjednica Magdalena Zečević i članice Natalija Boričić i Sanja Čakanović), kao i 15. marta 2022. u predmetu GŽ.br. 4818/21 (sudsko vijeće predsjednica Senka Danilović i članice Mirjana Vlahović i Ognjana Boljević). Obje presude “Vijesti” posjeduju, kao i presude u predmetima koji su, kao najilustrativniji primjer nekonzistentnog postupanja Višeg suda u bukvalno identičnoj pravnoj stvari, donesene od strane istog sudskog vijeća u razmaku od samo devet mjeseci i pomenute u mom tekstu.

Priliku da pojasni kako je to moguće i kakvi je to i čiji “pravni stav” koji je uticao da Viši sud pored ove tri prihvaćene i potvrđene presude u korist radnika ACG, odbije 38 identičnih takvih drugih njihovih odštetnih zatjeva, sud nije iskoristio ni kada sam im to pitanje postavio 13.maja, niti u svom jučerašnjem reagovanju na moj tekst.

Iako i sam tvrdi “da svaki sudija ima pravo da samostalno donosi odluke i odluči suprotno od svoga kolege”, Viši sud ne objašnjava kako to isti sudija u identičnoj pravnoj situaciji donosi dvije različite odluke, tim prije što je upoznat sa činjenicom da su ACG u međuvremenu priznali osnovanost svih potraživanja radnika u tim tužbama, sklopivši u sa nekoliko stotina takvih slučajeva, ugovore o vansudskom poravnanju. To je bilo ključno od moja slovom i brojem, dva (2) pitanja upućena Višem sudu, a na koja oni nisu dali odgovor ni kada sam tekst pisao, ni naknadno, reagujući na njega.

Da li je u takvom presuđivanju Višeg suda u višemilionski vrijednim sporovima radnika sa ACG, bilo neprimjerenog ili nezakonitog uticaja na sudije sa bilo koje strane, sud je takođe imao priliku da mi odgovori i nije je iskoristio. Naknadni pokušaji opravdavanja istekom radnog vremena ili vikendom, ne piju vodu jer portparolka Višeg suda dobro zna da za osobe koje se bave odnosima sa javnošću, kao ni za novinare, nema radnog vremena i vikenda, pogotovo ne kada su u pitanju institucije koje poput Višeg suda, odlučuju o pravima ljudi (pa to rade i u dane vikenda).

I na kraju, najvažnije od svega - kako god da se ova afera sa tužbama radnika ACG protiv svog poslovaca, a koje se procjenjuje na iznos od oko 15 miliona eura rasplela, neko će morati da ide u zatvor: ili bivši menadžment ACG koji je nesavjesnim obavljanjem dužnosti uskratio radnike za ono što im pripada i firmi pričinio milionsku štetu, ili aktuelni menaždment ACG koji nastavlja da se sudi sa dijelom radnika i time nabija ogromne sudske troškove (iako je prethodni menadžment sklopio na stotine ugovora o vansudskim poravnanjima i priznao osnovanost potraživanja zaposlenih), ili će pak, iza rešetaka neko od sudija koji su možda pristali na nezakonit uticaj sa strane i time izvršili direktnu diskriminaciju ljudi o čijim su pravima u identičnim situacijama te sudije različito odlučivale.