Naši prijatelji iz banke

Krajem prethodnog stoljeća top edukativni centri Zapada su dobili, kroz dokumentarni film francuske produkcije, kreiran od strane nezavisnog intelektualca Petera Chapela (1998) (izvori: http://www.docandfilm.com/en/tv/our-friends-at-the-bank/; http://libweb.lib.buffalo.edu/emro/emroDetail.asp?Number=283), vrhunsko sredstvo da njihovi studenti shvate šta je Svjetska banka (u daljnjem tekstu: SBG).

Za razliku od studenata zemalja u razvoju, to nije jednostavni zadatak prema mladim visprenim generacijama, koje ne razmišljaju o bankama kroz prizmu da su političari/cinici beskorisni u svojem radu osim samima sebi, mada je nesklonost prema bankarima na Zapadu zadata odrednica za samostalne životne egzistencije.

Neutilitarnost bez upotrebnosti je paradigma njihovog rada i nije oksimoron; prikazuje gorki okus suočenja, a koji ostaje kao trajna impresija nakon gledanja navedenog filma. Uspomena gledanja ovog filma sa američkim studentima, kao i reminiscencije na debatu koja se inicirala od profesora ekonomskog razvoja, vratile su se iznenada, a nakon pročitane informacije da je Svjetska banka gost iznenađenja godišnjeg skupa računovođa i revizora.

“Naši prijatelji iz Banke” dolaze skoro pa samopozvani, sa nečim što se prezentuje kao spin off, bečlijski centar nečega, a trebalo bi da se odgovorno bavi unapređenjem finansijskih izvještaja zemalja u razvoju. Prisustvuju skupu struke, koji se održava krajem mjeseca, a o čijim poslovima i zakonskim zaduženjima od 2002. prodaju zakonska rješenja, koje naše resorno ministarstvo nerezonski, bez ikakve strukturne i važne rasprave i sistemskog promišljanja redovno prihvata, iako su eventualne koristi ekonomskom razvoju, ili pak momentu privrednog osvješćenja, nepostojeći i u praksi visoko neprecizni.

Objektivno je moguće istaći da se gost uvalio na skup. Izgleda da dolazi da se samopohvali i da sam sebi zahvali što su crnogorski finansijski izvještaji privrede u savršenom redu, jer su oni po njima samima odradili sjajan posao.

Pošto bi bilo nediplomatski da nešto tako izuzetno u samopohvaljivanju izreknu o samima sebi, našao se posredni mehanizam. Organizuje se panel, u formi prisustva panelista (većinom “eksperata” spremnih da ne vide stvarno stanje na tržištu), koji su dobili unaprijed definisan zadatak da se pohvalivanje izvrši sa zdušnim posvećenjem nekritičkoj “podršci”.

Politički analitičari-ke rad turista razvoja, koji sebi tepaju da su eksperti, nazivaju “dobrim uslugama međunarodne zajednice”. Rezultati rada Svjetske banke i rukavaca ove institucije u Crnoj Gori svjedoče o suprotnim, negativnim trendovima.

Mada ima niz projekata koji svjedoče duboko neobjašnjivo štetočinstvo Svjetske banke na lokalnom nivou, za temu ovog osvrta dva su dovoljna. Koje su to činjenice koje objektivno dozvoljavaju strogu gorkost gledanja u ambis neutilitarnosti i opskurne pojavnosti oko tema ekonomskog razvoja?

Dva projekta su crnogorski dobrovoljno rječiti u besprijekornoj agumentaciji koliko su “prijatelji” u stvarnosti štetočine održivog razvoja.

Prvom lokalnom “velikom čedu” SBG-a, za koji su bačene značajne pare, praktično i sistemski je potvrđena beskorisnost. U pitanju je Zakon o dobrovoljnom finansijskom restrukturiranju, ili “podgorički model“. Neoriginalnost i sistemska neprimjenjivost ovog zakonskog teksta nikada nije sagledana kroz odgovornost za rezultate, ni naših javnih administrativaca i regulatora, ni armije konsultanata SBG-a i menadžmenta SBG-a.

Rezultat ukupne implementacije je bio naučna i tržišna ništica, dokazana podacima i nesprovedenim slučajevima u praksi, a preoopterećena izvještajnim papirčinama, koji su trebali da maskiraju nepostojanje nauka odnosno rezultata.

Nakon Velike recesije, CG banke su samostalno menadžerskim striktnim strateškim pristupima sprovele čišćenje knjiga i nisu koristile ovaj zakon da umanje nenaplativu aktivu, jer je stigao kasno i nije ništa rješavao. To nije zaustavilo naše političko osionstvo regulativom. Rezultat jednak nuli se samopreporučio kroz zakon zanavljanja, a koji se tekuće nanovo nameće banakama kao alhemijsko zlato.

Dobrovoljnost iz zakona u praksi se pokazala neuspješnom da se promijeni percepcija/uljepša stvarnost. Na kraju, nije riješen problem toksične aktive, osim činjenjima banaka, ali smo se upoznali kako na stvarnom tržištu izgleda rješavanje problema, a kada se upotrebljavaju uspavana birokratska netržišna rješenja, koja uobičajeno završavaju u dubokoj sistemskoj neefikasnosti.

Drugo “veliko čedo” SBG-a obuhvata njihova višedecenijska formalna činjenja u vezi nereformskih aktivnosti regulative oko računovodstva i revizije. Nametnuli su, 2002. godine, zakonski tekst knjiški pro(e)pisane usklađenosti sa razvijenim svijetom.

Iako je slovenačko iskustvo ukazivalo da je takav postupak visoko štetan ekonomijama regiona zbog institucionalne i spoznajne nespremnosti, kao i činjenice da se ovi poslovi moraju sistemski postepeno unapređivati, a ne eksterno nasilno prepisati a da se ne primijene, osim kroz neuporedivo licenciranje, onaj jarac na brvnu je ostao vizuelna fakticitetska alegorija za ukupna činjenja SBG-a.

Prethodne godine, po istom tragu “saradnje”, resornom ministarstvu su opet uručili resavštinu, nekvalitetne konsultantske papire, koji su našim poslaničkim odsustvima ranijeg i sadašnjeg parlamenta postale zakoni. Pod okriljem SBG-a ponovo se napravio nerazvojni iskorak ka sistemskom (ne)dostizanju kvaliteta finansijskih izvještaja u CG. Iznova su ostavljeni krateri neusklađenosti, iako su eksperti SBG-a realno imali dovoljno projektnog budžeta da pomognu, a što bi trebalo da im je primarna misija i vizija poslovnog i institucionanog postajanja.

Ovo se potpunije dokazuje kroz tekuća dešavanja, koja se navodno zakulisno, intenciono ne dijele sa javnošću. Nije ni godina dana prošla od usvajanja novih zakonskih rješenja, a Svjetska banka je preko resornog ministarstva već ušla da se birokratski igra sa usklađenošću sa EU okvirom zakona o računovodstvu.

Izgleda se zahtijeva da se usklađenost sa međunarodnim računovodstvenim okvirom, propisana zakonima, zanemari i ostvari se novo-propisan zahtjev usklađivanja sa EU Acquis-om. Zaboravlja se da su MRS-ovi trebali biti ona faza koja će pomoći da se primijeni EU direktiva o finansijskim izvještajima ili u originalu “DIRECTIVE 2013/34/EU OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 26 June 2013 on the annual financial statements, consolidated financial statements and related reports of certain types of undertakings, amending Directive 2006/43/EC of the European Parliament and of the Council and repealing Council Directives 78/660/EEC and 83/349/EEC”. MRS-ovi nisu primijenjeni i SBG “genijalci” nikako da se suoče sa ovim konkretnim rezultatom njihovog dvodecenijskog rada u Crnoj Gori. Zato se sada u nametnutim preporukama preskaču MRS-ovi, a politički nasilnički zahtijeva usklađivanje sa EU direktivom.

Jednostavnije: navedena EU regulativa preporučuje detaljne obrasce glavnih izvještaja, bilansa stanja i bilansa uspjeha, što bi se u CG primjeni odnosilo na šačicu naših velikih preduzeća, a sa čijim instrumentima se eventualno trguje na tržištu kapitala (“publicly- interested undertakings”; direktiva EU-a (Anex I)).

SBG sada, uz nerezonsko klimačko odobravanje resornog ministarstva, računovodstveno-revizorskim esnafima, kroz pritisak zahtijeva da se pre(o)piše/ nametne javni obrazac bruto bilansa kao obavezujuća forma za sve kompanije. Traži se propisivanje predugačke javne ponjave prometa i salda, iako bruto bilans nije i ne bi trebalo da je javni dokument.

Tako Svjetska banka nastavlja da bude nepravilno neprincipijelna u radu sa lokalnom strukovnom i regulatornom zajednicom, pošto zastupaju u datom trenutku njima samo dopadljive forme, kao “pravilo” za sve u crnogorskom sistemu privređivanja, što će iznuriti ograničene resurse privredne zajednice. Svoje neuspjehe ne mogu prijaviti EK-u, pa im se dozvoljava da se igraju pritisaka iako nemaju znanja i sposobnosti da stvarno brane struku i održivost razvoja lokalne i/ili regionalne ekonomije, a u skladu sa momentom razvoja.

Da, kvalitet finansijskih izvještaja privrede, nedostignut tokom prethodne dvije decenije, podjednaka je odgovornost slabašnog resornog ministarstva i loše sprovodive i neuvezane strukovnosti. Međutim, Svjetskoj banci i njenim ograncima, koji se kao bave finansijskim izvještajima, pripada značajan dio i odgovornosti i krivice, podjednako strukovnih i sistemskih.

SBG su svojim činjenjima sebe proizveli u legitimnu temu o sistemskoj neprofesionalnosti, od koje se ne može ništa naučiti jer su rezultati njihovih projekata konfirmirano nekorisni razvoju, bar u Crnoj Gori. Ali, zašto onda nikako da dobijemo odgovor na pitanje: kada će ovu vidljivu istinu, potvrđenu neoborivim faktima u stvarnosti, prepoznati resorno ministarstvo, posebno za specificirane oblasti poslovanja?

Tamo, 30-ih godina ovog stoljeća, možda ćemo stići u Uniju. A, možda Unije neće biti već za par godina. Šta god nepoznata budućnost da donese, crnogorski esnafi koji se bave finansijskim izvještajima dovoljno su znaveni da treba konačno da smognu snage, van podrške resornog ministarstva koja nikada neće doći, da pritiske Svjetske banke obilježe nedostojnim u praksi razvoja.

Tamo gdje se nađe struka, neće biti prostora za (ne)saradnju sa institucijom koja je zaboravila svoje osnivačke globalne postulate i koja se pretvorila u jalovog pretplaćenog “kolonizatora”, čija savremena ideologija ne odmiče od ružnjikave zakulisnosti i jeftinog političarenja. Zato ino-finansijeri našeg spoljnjeg duga od ovakvih “prijateljskih” nestručnjaka dobijaju netačnu sliku ekonomskog trenutka razvoja zemlje. Dok je tako, igranje sa regulativom na štetu razvoja se nastavlja iako smo odavno ušli u faze ekonomskog razvoja, gdje se CG privredni i socijalni sistem treba samostalno da razvija, u korist lokalne poslovne zajednice i nezavisnih životnih egzistencija.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka

( Mila Kasalica )