Visitor crnogorske književnosti

Neka, neka ti nijesam pisao. Ostavih za sobom, jednog jutra, rose jedne, i sjenke i vjetrove zavičajne, i Luču onu u sjenokosima; odoh iznenada sa tek probuđenih obala - sve me tu, prijatelju, potsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe: samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah...

Sleđena tišina Visitora, antologijska poema Dušana Kostića, spada u dragulje crnogorske poezije.

Što boli tišina ova, što boli

taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, rodni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih, svelih:

da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.

Kaplje, kaplje noć.

Psi laju.

Ah, sam sam i pust sam u zavičaju...

Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.

Ni drugova, ni igre. Samo trava,

i godine samo, i smrče u tišini,

i neizgažene staze u planini.

Samo mir. Samoća duga. Samo trava.

I draga krajina plava.

Žudnja me ovdje baci

gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;

žudnja mi ovdje zvoni:

u muku tom ne kloni,

možda u jatu plavom, možda pod krovovima

ima radosti plahe i blage zore ima;

možda će proći nemir i slutnja ova laka

sa pjenom od oblaka.

Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,

od trnja što me kida,

od vjetra što zatrese;

ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova -

djetinjstvom da me vida,

djetinjstvom da ponese.

Al vidim: odbjeglo sve je. Godine samo tuku

i tavna mreža bora.

Aj, zalud tebi drhtavo pružah ruku -

tišino Visitora...

Jer boli samoća ova, jer boli

taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, travni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih, svelih-

miris livada pokošenih.

Da zgazim samoće? Čemu one

kad u valovlju rastanka tonem

i pijem daleke luke?

Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,

zaboravljena tuga harlekina,

ja sam dio svjetla i svete gradske buke

kojoj iz mira ovog dajem ruke.

Odlazim - i svu noć pusto vape vrata

za vedrim žamorom asfalta.

za gradom što je razvio zastave svoje,

i moje, i moje.

Oprosti za otvoreno srce - ja mira nemam,

tišina nemam ovdje iako tiho sve je.

Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje

gdje se sve na hrpu baci - i koraci, i oblaci,

i sve se melje bez odmora, bez umora,

sleđena tišino Visitora!

Pjesnik dolazi u rodni kraj da doživi svoje davno djetinjstvo. Obraća se zavičajnom Visitoru (2211 metara), a gorostasna planina kao da ne haje za njegov krik. Ubrzo shvata: povratka djetinjstvu nema.

- Baš zato što sam poodavno daleko od zavičaja, ja mu se u pjesmama često i otvorene duše vraćam. Znači, trajna moja inspiracija - govorio mi je Kostić. - Osjećam, međutim, da još nijesam napisao najljepšu svoju pjesmu o zavičaju. Ja je čekam, ja u nju vjerujem...

Pjesnik, romansijer, putopisac, kritičar, Dušan Kostić (1917 - 1997) rođen je u Peći. Djetinjstvo proveo u Plavu. Gimnaziju završio u Beranama 1936. godine. Jugoslovensku književnost studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. Član redakcije časopisa “Naša književnost” (1945), “Književnih novina”(1952 - 1953), “Nove misli” (1953), “Savremenika” (s Veliborom Gligorićem, 1955 - 1969). Dugogodišnji reporter “Politike”. Liričar melanholičnih raspoloženja, snažno inspirisan dilemama savremenog čovjeka u brzim procesima urbanizacije; subliman pejzažista; Kostić je jedan od najplodnijih naših pjesnika. Njegova lirika prepoznatljiva je po izvanredno upečatljivom doživljavanju prirode i njenih čarolija. U pjemama s ratnim motivima Dušan Kostić je topao i neposredan evokator uzbudljivih situacija i nezaboravnih trenutaka...

U bogatom svom opusu, Kostić se isticao i kao briljantan reporter, putopisac, izrazito lirske prirode; hodoljubio je širom nekadašnje Jugoslavije, “od Triglava do Đevđelije”, intenzivno doživljavajući svijet oko sebe.

Putovanja su za njega osvježenje. Odmara se i nalazi spokoj u predjelima koji se smjenjuju pred očima, u susretima, u neočekivano doživljenom, čega uvijek bude na putu. Zbog toga, u reportažama ne može viđeno indirektno da saopšti i ne poetizuje, nego tako doživljava i tako onda kaže. Doduše, putovanja mu, možda, uzimaju vremena, a i žurnalistici se mora dati obol.

- Reporterski posao mi nimalo ne smeta; šta više, on me u neku ruku osvježava i obogaćuje utiscima i viđenjima - veli Kostić. - Često me inspiriše i naturi pjesmu. Nikad nijesam imao pretenzija na prozu - izuzev ono nekoliko omladinskih romana. Upravo njih sam i pisao (uglavnom) na podacima s putovanja.

Njegove novinske, lirske reportaže, bile su mi bliske. Prosto sam ih “gutao”. Sretali smo se često; pogotovo od sedamdesetih, kada se iz Beograda preselio u Crnu Goru, u Tivat, na Seljanovo; zatim se nastanio u Herceg Novom.

Putovali smo Crnom Gorom. Bio mi je, kad su reportaže u pitanju, uzor. On, s jedne strane, a s druge, Sergije Lukač, koji me, još kao studenta, uveo u NIN.

Dolazio je Dušan katkad u Ivangrad/Berane, varoš u kojoj se školovao i maturirao; obradovan nekadašnjim uspješnim razvojem grada, posebno fabrikama u industrijskom Rudešu, na desnoj obali Lima.

- Industrija je poklopila sve i ja sam njome veoma impresioniran. Na drugo gotovo i zaboravljam u ovom trenutku - kaže Dušan. - Uživam što u našem kraju ne moraju da se čuju samo gusle, nego i tutnjava mašina, i ne samo da se pripovijeda o prošloj krvi po ovim stranama, nego i o nečem drugom - od budućnosti, od ovog vremena. Nijesam ni sanjao u šta će se Rudeš pretvoriti...

U bogatom Kostićevom opusu, među dvadesetak knjiga poezije i proze, posebno su, po mišljenju kritičara, značajne zbirke “Mreže”, (1955), “Tiha žetva”, (1959), “Dnevi između nas”, (1962).

U njegovom stvaralaštvu, značajno mjesto zauzima i literatura za djecu i omladinu; u Crnoj Gori često zapostavljena od kritike.

- Volim da pišem romane za djecu, zabavljam se, i bude mi to duševni odmor - kazivao mi je Dušan Kostić. - Kad ugrabim vremena, radim na romanu “Gora koštanova”. To je nešto iz djetinjstva u Plavu i uspomene iz Peći.

Kostić je, kako je konstatovao istaknuti crnogorski književni kritičar, Milorad Stojović, ukazivao na ono što nagriza međuljudske odnose, na ljepotu i smisao moralnog opredjeljenja, na međuljudsku solidarnost kao temelj čovjekove egzistencije i zajedničkog života.

Omiljena lektira mladih čitalaca postala su i Kostićeva djela iz Narodnoosloobodilačke borbe i Revolucije, “Gluva pećina”, “Gradić Jelengaj”, “Sutjeska”.

- Revolucija, kao literarna tema, nije i ne može biti iscrpena; mislim, ona je još jednako u parcijalnom vidu data - bez obzira na čitav niz veoma značjnih djela (Lalićeva, Ćopićeva, Zogovićeva, Dobrice Ćosića). Ako se izvlače trajne njene komponente, tragično i ljudsko, ljudsko u najširem ali i najdubljem smislu, ako ona ne govori kroz umjetničko djelo samo faktografijpm i nekom vrstom ustaničke folklornosti - onda će ona uvijek biti interesantna sadašnjem i budućem čitaocu - pričao mi je Dušan Kostić. - Istina, danas pokušavaju da je “demitiziraju”, pa i uprljaju sa zadovoljstvom, otvoreno i manje otvoreno atakiraju na nju iz ovog ili onog budžaka, u ovoj ili onoj formi, no, to nije ništa novo (gledano istorijski) i to samo po sebi biva podatak za literarno i svako drugo umjetničko oblikovanje. Što se mene tiče - razmišljam o jednom, ili dva romana za djecu, u kojima bih htio da zaokružim “Gluvu pećinu” i “Sutjesku”. Pjevati, međutim, o onoj Revoluciji - ne mogu više naknadno. Nego o ovoj, koja je itekako dinamična i bremenita mnogim usijanjima, i van koje pjesnik ne može ni pola koraka. Prošlo je vrijeme “Kule od slonovače”.

Pomenuo mi je da priprema dva romana za djecu. Teme, svakako, iz Revolucije. Želio sam da mi nešto bliže kaže o tome?

- Jedan se bavi o događajima u Boki, drugi životom i priključenijem nikšićke omladinske čete - veli Kostić. - Zasad je sve u grubom obrisu i valja mi prikupiti još dosta materijala. A njega, osjećam, ima.

Pjevao je o Revoluciji. Možda Revolucija treba da progovori svojim novim vidovima u savremenoj našoj poeziji?

- Još se ona nudi piscu svojim neočekivanostima, ponorima i vrhovima, sjajem i tminom. Očekujemo djela, u prvom redu prozu (i film, takođe), koja će davati Revoluciju sublimno, sve sublimnije, sa sondama koje će sve dublje i dublje porivati u njeno ljudsko bogatstvo. I, naravno, sa senzibilitetom savremenim, modernim. Možda baš taj senzibilitet ima prednost u otkrivanju nekog drugog, osobitog, novog zvuka naše Revolucije, neke iznenadne njene dimenzije. Mislim da to nije mala mogućnost i šansa današnjem spisatelju...

Imao je Dušan Kostić samo dvadesetčetiri godine, kada je otišao u rat, u borbu protiv fašističkog okupatora. Bio je neizmjerno srećan 29. novembra 1943. jer se u bosanskom gradu Jajcu rodila nova Jugoslavija, a time vaskrsla i Crna Gora, kao ravnopravna republika u federaciji. Toga dana, pjesnik se zatekao na Baniji, u politodjelu Sedme banijske divizije. Još prije toga istorijskog dana naslućivali su da se nešto krupno priprema, jer su preko teritorije na kojoj se nalazio, prolazili delegati iz Slavonije i Hrvatske, na neki tajanstveni sastanak - kakav, nijesu znali, ni gdje će biti...

- Tek desetak dana poslije zasjedanja Avnoja u Jajcu vijest je doprla do nas, a zatim i materijali sa svim podrobnostima. Naravno, proučio sam ih i ja; i svi u diviziji. Bili smo oduševljeni zaključcima i odlukama Zasjedanja. Osjetili smo da se to stvara država i republika, da je to izraz naše revolucije. Da smo realno, i među našim saveznicima, postali stvarna i jedina antihitlerovska snaga u zemlji - nasuprot lažnom borcu za slobodu porobljene zemlje, Draži Mihailoviću, i njegovim poltronima na čelu sa kraljem: reprezentantima gigantske izdaje. Bili smo uzbuđeni, ponosni, vidjeli smo da nam je pobjeda na domaku - pričao mi je Dušan Kostić. - Značilo je to da naša maštanja počinju da dobijaju realnu formu, da sve naše dotadanje patnje i krv neće biti uzaludni. Sjećam se da sam treperio kad sam prenosio borcima odluke Zasjedanja, i pamtim da su po četama odluke bile oglašene veseljem i počasnim plotunima - i to sasvim spontano, premda smo u tim časovima oštro “diskutovali” s Njemcima i ustašama: tukli smo se bili već nekoliko dana s njima po Šamarici i selima duž pruge Sisak-Dvor. Bilo je to iskreno slavlje. I mislim da je sve ono što je poslije toga datuma došlo bilo dalje razgranjavanje revolucije, ispunjenje onoga što sam maštao i sanjao - doduše ne sve do kraja, katkada, ali znam da smo na čvrstom putu da se ostvari zaista. U najširem smislu i moja poezija satkana je od najfinijeg tkanja onoga što je revolucija onda rekla...

Opjevao sudbinu zemlje; Dušan Kostić - Visitor crnogorske književnosti.

( Slobodan Vuković )