Nisam vjerovala da ću muziku koju radim slušati na radiju

Umjetnica Lena Kovačević čest je gost u Crnoj Gori.

Tu ljubav prema našoj zemlji ne pokazuje samo kad je odmor u pitanju. Naime, prije desetak dana boravila je na primorju, ali je ova njena posjeta bila radna, pa je tokom iste snimila spotove.

”Snimili smo dva nova spota za dvije nove pjesme, na božanstvenoj lokaciji One&Only Portonovi i beskrajno sam im zahvalna, stvarno su nam učinili da su ovo dani koje ćemo pamtiti do kraja života. Ove dvije nove pjesme koje imam mislim da će dostojno da se približe crnogorskoj lijepoj obali. Sve ovo ne bih mogla bez podrške kompanije Telemach koji su imali sluha za ovaj projekat koji nije mali”, objasnila je razlog posjete Lena Kovačević.

Pjevačica je dosta aktivna na društvenim mrežama, te fanovi koji je prate uvijek znaju gdje boravi. No, nije uvijek tako kao što izgleda na fotografijama i snimcima, a često Lena neke lokacije i mjesta posjećuje isključivo radi posla. Ima li vremena da to iskoristi i da uživa, odgovara:

”Imam prostora da uživam. U stvari, uživam u ljudima i lijepim saradnjama, pričama i doživljajima koje pamtim. Negdje bih kao i svi koji živimo danas dosta brzo, voljela da imam više slobodnog vremena, pa da kad negdje dođem kao recimo na pomenutoj lokaciji, da svi legnemo, čitamo knjigu, sunčamo se i uživamo. Ali stvarno je mnogo bitan taj rad koji ostaje iza nas, i nije mi žao ni kad tako provedem vrijeme jer se nadam da će od neke pjesme koje sam snimila, postati evergrini, to bih voljela”, priznaje Kovačević.

Lena je diskografski aktivna, iako je posljednji album “San” objavila 2013. godine. Novi album najavljuje odavno, a sve je počelo singlom “Cafe” koji je pušten u etar 2017. godine koji joj je donio i popularnost u inostranstvu. Još prošle godine najavila je da će objaviti novi projekat, a koliko je aktuelna pandemija uticala na planove, otkriva:

”Dijelom jeste, ali negdje smo imali osjećaj da treba sačekati pravi trenutak. Uz to željeli smo, zapravo, da uradimo još muzike, to je osnova. Sad se desilo da smo imali još muzike, snimili smo još dvije pjesme, pa će album ukupno imati, deset, jedanaest kompozicija. Biće tu i remiks iz Holandije numere Cafe, zatim ima jedan jako zanimljiv instrumental numere ‘Dubina’ koji bi jako voljela da publika čuje. Dečko koji je gitarista napisao je baš instrumental i to mi se strašno dopalo, kao neka ambijentalna pjesma. Biće album zanimljiv, jer ćemo imati i neke pjesme koje ljudi nijesu očekivali, i ove dvije nove povodom kojih smo i boravili u Crnoj Gori i za koje smo u snimili spotove. Plan nam je, ako sve, Bože zdravlja, bude u redu, da album izađe početkom jeseni. Turneja koju negdje radimo pod nazivom ‘Welcome to Cafe’ jeste zapravo najava cijelog albuma”, ispričala je ona.

Kako kaže, pjesme nijesu radili na brzinu već su mislili o svakom detalju.

”Nijesam zažalila zbog toga, jer smo dobili dobre pjesme. Sve je to otvorila upravo numera ‘Cafe’. Nakon nje smo dobili ‘Dubine’, pa ‘Samo da mi je’, ‘Požuri’, pa obradu ‘Leto je’, pa pjesmu sa Markom Louisom. Sve je to išlo nekim svojim tokom i evo sada, dvije nove stvari, koje mi se mnogo dopadaju, zatvorile su prirodno taj nekakav krug koji treba da čini jedan album. Vrijeme u kojem živimo, čini mi se, da se pjesme prebrzo rade i kao takve se i tretiraju. Nadam da će sa tog albuma koji će nositi naziv ‘Cafe’ ostati nekoliko pjesama za koje sam sigurna da neće proći kao neke sezonske, među kojima je i naslovna numera. Recimo, i ove dvije pjesme koje sad treba da izađu takođe mislim da će ostati, pogotovo ova balada. Nekako su balade filmičnije i više se ljudi vezuju za njih”, sigurna je ona.

Mnogi muzičari koji dugo rade na albumu i čiji proces nastajanja pjesama traje godinama, često kad završe projekat numere koje su na njemu više ne mogu da slušaju. To nije slučaj i sa Lenom.

”Nekako kada se osvrnete i vratite film u to neko vrijeme kad su se te pjesme radile, onda nekako nijeste imali utisak niti ste im pridavali takvu pažnju. Danas kad ih sviramo na koncertima i kad vidite da ih ljudi pjevaju, da ih vole i da su vezani za njih i zbog radio stanica, onda tek shvatite da su one i vama bitne. Skoro mi se desilo da smo u publici imali različita godišta, počev od djece od sedam, osam godina do neke gospode i dama blizu 80, sigurno. To mi je bio kao Politikin Zabavnik od 7 do 77”, pohvalila se Lena i tvrdi da je raznolikost publike dokaz da su te pjesme imale neki svoj smisao.

”Svaka me vezuje za neku priču i neki period mog života, svaka nosi neke moje interne, lične emocije i kada se vratim u mislima u period snimanja i u taj neki film preplave me emocije. Ono što je lijepo i posebno za ove pjesme, je recimo da je ova prva koja će sad izaći, za nju sam pisala muziku i radila sam je u periodu kovida, dok smo bili zatvoreni. Mislim da će mi zato biti veoma važna, jer se desila strašno brzo i strašno lako. To je valjda kad se te neke stvari poklope. A baladu koju sam napisala, to je druga pjesma koja treba da izađe, nju sam relativno skoro napisala i to je izašlo u dahu. Sve sam radila sa istom ekipom, sa ljudima sa kojima sam radila i ‘Cafe’- Darkom Dimitrovim i Vladom Danilovićem mojim dugogodišnjim tekstopiscem i producentom, i nekako je ta naša trojka ispala zanimljiva i mislim da svako od nas se trudi i dajemo jedni drugima ono najbolje što možemo. Oni me dobro poznaju, poznaju moj senzibilitet i to je ono što je velika stvar”, smatra Kovačević.

Pored karakteristične boje glasa koje je izdvaja od ostalih pjevača, Lena se izdvojila i po zvuku. Naime, ona je džez spajala sa drugim, komercijalnijim muzičkim pravcima. Na pitanje koliko joj je to pomoglo da se izdvoje iz gomile muzičara koji se trude da strogo prate trendove, odgovara:

”Krenula sam od malih nogu da se bavim klasičnom muzikom, pa je došao džez. Međutim vremenom sam shvatila da nema dovoljno medijskog prostora, tačnije nema kanala kroz koje takve pjesme i zvuk možete zaista da približite publici. Desila se ekipa koja je vjerovala da mogu da radim nešto komercijalnije. To nije bila moja ideja, jer ja nisam stvarno tragala za tim. Da nisam srela njih koji su vjerovali da mogu da spoje naizgled nespojivo, i to moje nekomercijalno i egzotično prilagode mom senzibilitetu, a da sve to kroz sve to provuku i nešto što je moderno, zaista ne bih za tim po svaku cijenu tragala. Nije mi to uopšte bio neki cilj”, ispričala je Lena.

”Nijesam vjerovala da ću muziku koju radim da slušam na radiju, zato što je to što radim bilo ekstra nekomercijalno. Da se nijesu desili ljudi kojima se dopao moj senzibilitet i znali kako to da negdje uobliče, vjerovatno bi sve to drugačije izgledalo. Čini mi se nekako da je danas za mlade ljude mnogo važnije da misle o svom zvuku i kreiranju sopstvenog stila, što je u stvari i najteže i najskuplje. Kreiranje stila u bilo čemu je ono što te izdvaja”, dodala je ona.

Muzika koju radi i dalje ne smatra za komercijalnu, te tvrdi da nikad neće ni biti, ali je mediji i te kako vrte.

”Imala sam sreću i zbog kompletnog mog paketa da to bude ljudima i medijima interesantno. Kad sam radila kaver za prvi album koji je bio totalno nekomercijalan, stavila sam svoju sliku - portret. Djevojka plave kose. Sjećam se da mi je neko rekao kako je to ‘obično’. Međutim, insistirala sam da to baš tako treba. Smatrala sam da ono što je unutra je toliko neobično i toliko se to u to doba nije slušalo i očekivalo u Srbiji, čak je taj album negdje bio na ivici ravnoj samoubistvu. U pitanju je projekat ‘Dobar dan za pevanje’. Mislim da je taj moj spoljašnji izgled bio primamljiv jer je bio jednostavan, lako dopadljiv. Mislim da taj moj osjećaj za marketing bio tačan. Jer da sam tada još stavila nešto na glavu i napravila umjetnički zanimljivo, to što je bilo unutra je već bilo toliko nepodnošljivo i daleko od komercijalnog, mislim da bih bila još manje primijećena. Ovako, moj stil je ljudima u tom trenutku bio lako prijemčiv”, smatra Lena koja je sigurna da joj je upravo to pomoglo da se približi publici.

”Kad pogledate realno, sad kad pričamo pa i o Konstrakti, ta stilizacija svega je užasno bitna, ali i sama ideja. Meni je taj album donio fantastičnu stvar, a to je da sam zahvaljujući njemu ušla u Prvi glas Srbije, a u pitanju je najgledanija emisija tada i zahvaljujući kojoj su me ljudi upoznali i čuli za mene. U tom smislu je televizija bila neophodna da šira i veća masa za mene čuje”, prisjetila se Kovačević.

Oduvijek sam voljela senzibilitet džeza

Mnogi izvođači tek pošto izgrade karijeru i steknu iskustvo okrenu se džezu, međutim Lena se za ovaj muzički žanr odlučila još kao mlada. O tome kako danas gleda na džez, kaže:

”Voljela sam oduvijek senzibilitet džeza, možda više nego da ga pjevam. Studirala sam džez i voljela sam taj neki harmonski trenutak džeza i uopšte samu konstrukciju harmonije, melodije i to je ono što danas na sceni imamo. Mi recimo na koncertima puno sviramo i neke pjesme koje ljudi znaju sa radija, ali i neke džez standarde. Danas se više ne bavim džezom na način da snimam pjesme koje su u tom fazonu, ali ga mnogo živimo na sceni”, objašnjava ona.

Raditi na filmu je beskrajno zanimljiv i kreativan proces

Lena je svoj doprinos kao autor dala stvarajući i primijenjenu muziku, a najčešće je bila angažovana da radi muziku za filmove svog oca, proslavljenog dramskog pisca, scenariste i reditelja Dušana Kovačevića. Nedavno je imala priliku da kroz njegov posljednji film pokaže i sklonost prema glumi.

”Kad pričamo o filmu ‘Nije loše biti čovek’, mnogo mi je lijepo što sam radila sa Bajagom koji je radio muziku na sve tatine tekstove. Mi smo godinu, dvije dana pričali o toj muzici i kako bi ti songovi trebalo da izgledaju, ko je žena i zašto i kome ona to pjeva. Uostalom, kao i kad snimamo spotove ista je uvijek stvar- ko je ta osoba o kojoj se priča. To je beskrajno zanimljiv i kreativan proces i stvarno sam imala sreću da uvijek radim sa božanstvenim ljudima kao što je i Bajaga, i zahvaljujući svima njima gradila sam neke lijepe i posebne priče i veze. Negdje su me svi oni inspirisali, vjerovatno svako ostavi neki djelić svog univerzuma u duši samog čovjeka. Sam film je baziran po tatinom dramskom komadu ‘Kumovi’ koji sam ja igrom slučaja odavno prekucavala tati zajedno sa mamom i znala sam svaku repliku napamet. Tako da je bio božanstven cijeli proces, od toga da sam znala dramu, pa vidjeti kako prerasta u scenario, a iz scenarija prerasta u film. To je toliko nevjerovatan, dugačak i težak proces”, opisala je ona.

( Marija Vasić )