Kada će nam biti bolje?

Obećanje je dato, ne samo danas, već decenijama unazad. Ukoliko zanemarimo opšti napredak čovječanstva koji je nesumnjiv, pa po prirodi stvari prisutan i kod nas, prosječan građanin se rado sjeća vremena “kada nam je bilo bolje”. U ekonomskom smislu, uspostaviti dijagnozu bolesti pacijentu koji već godinama ima iste simptome i prethodno je bio predmet analize brojnih relevantnih instanci, čiji nalazi imaju visok stepen podudarnosti, ne zahtijeva posebnu darovitost.

Međutim, ono što smatram da je važno jeste da se u skladu sa trenutnom situacijom ukaže na moguće komplikacije i izglede promjene stanja, a u kontekstu događaja koji su obilježili svjetsku ekonomiju. Kovid-19 pandemija i rat u Ukrajini su događaji koji svojim značajem, snagom uticaja i potencijalom da budu uzročnici dalekosežnih promjena obilježavaju 21. vijek. Pozicija tranzicione ekonomije Crne Gore u svjetlu globalnih nestabilnosti postaje sve teža, sopstvene slabosti sve vidljivije, pa je realno zapitati se - da li i kada će nam biti bolje?

Opšti optimizam koji je postojao nakon što je izgledalo da je pandemija kovida-19 stavljena pod kontrolu, raspršen je neočekivanim ratom na tlu Evrope. Iako događaji imaju karakter eksternih uticaja koji nemaju isti izvor nastanka, ne može a da se ne primijeti sličnost sa prvim i drugim talasom krize. Nakon realnog privrednog rasta u 2021. godini, poboljšanja svih makroekonomskih indikatora, realnog rasta zarada i postojanja mogućnosti da se u 2022. godini značajno nadmaši predpandemijski nivo BDP-a, nove okolnosti nameću nove izazove.

Prognoze privrednog rasta su značajno smanjene, a neizvjesnost se povećala višestruko. Posebno negativan uticaj na privredni rast će imati smanjenje priliva stranih direktnih investicija usljed rastuće globalne nestabilnosti i nepredvidljivosti rata u Ukrajini. U okviru smanjenja priliva investicija najveći uticaj će imati nedostatak investicija iz Rusije, koje čine skoro petinu ukupnih investicija. Usljed visoke zavisnosti od turizma Crna Gora je izrazito osetljiva na nestabilnosti, posebno kada skoro četvrtinu noćenja ostvaruju turisti iz zemalja koje trenutno učestvuju u ratu. Ne bi trebalo zanemariti ni uticaj postojanja krize u razvijenim zemljama, što će uticati na smanjenje tražnje za inostranim putovanjima.

Međutim, danas se kao gorući problem javlja problem inflacije, jer za razliku od usporavanja stope privrednog rasta, građani se sa njim susreću neposredno i svakodnevno. Narastajuća energetska kriza doprinijela je ubrzanju inflacije koja je nastala usled nedovoljne ponude i prekida lanaca snabdijevanja izazvanih pojavom kovid-19 pandemije. Opasnost energetske krize jeste u tome što može dovesti do toga da se inflacija zadrži u dužem vremenskom periodu, a postojanje visoke inflacije u dugom roku neizbježno vodi siromaštvu. Možda se Crna Gora u eurizovanom režimu i bez najznačajnijih instrumenata monetarne politike zaštitila opasnosti hiperinflacije, ali to nije došlo bez cijene. Uz izražen disbalans između uvoza i izvoza, sa niskom produktivnošću rada i visokom stopom nezaposlenosti svi prethodno navedeni rizici se multiplikuju.

Pored problema koji su u najvećem broju slučajeva generisani eksterno ili predstavljaju decenijsko nasljeđe, javlja se i problem nerealnih očekivanja koji veoma lako može postati snaga koja podstiče inflacionu spiralu. Talas povećanja cijena, koji je posljedica rasta cijena iz uvoza, dobio je dodatnu snagu usljed implementacije poreske reforme i rasta neto zarada u zemlji, dok su bruto vrijednosti ostale skoro nepromijenjene. Značaj ove reforme je u tome što je povećala realnu kupovnu moć stanovništva i kompenzovala efekte rasta cijena, ali je povećala i očekivanja građana što pogoduje rastu cijena. Uloga države kao zaštitnice siromašnih i ugroženih u periodu kovid-19 krize uzrokovala je rast opterećenja socijalnog sistema, povećanje broja korisnika na evidencijama, povećanje socijalnih davanja, ali i pogodovalo usvajanju logike da je država autoritet koji može, želi i treba da riješi sve probleme.

Jasno je da Crna Gora sa obimom i strukturom svoje ekonomije ne može bitnije uticati na trendove, već da svoju priliku može tražiti jedino u pametnom i efikasnom upravljanju, gdje će u okviru postojećih promjena minimizirati negativne uticaje i iskoristiti prilike. Potrebno je da postoji visok stepen fleksibilnosti u upravljanju, ali i efikasnost sprovođenja donesenih odluka, zatim kontinuirano planiranje i prilagođavanje već definisanih planova i ciljeva i, najvažnije, adekvatna institucionalna struktura i meritokratski sistem. Mantru očekivanja “Biće nam bolje kada budemo bolji“ moramo zamijeniti novom stvaralačkom “Biće nam bolje kada napravimo bolji sistem“.

Uzimajući u obzir interna i eksterna ograničenja, naslijeđene probleme i pojavu kriza posao izgleda sizifovski, ali nikada ne treba potcijeniti važnost ljudskog faktora koji jedini može pokrenuti procese i biti generator blagostanja na održivim osnovama.

Autor je saradnik na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore

( Dr Bojan Pejović )