Želje i mogućnosti

Sve je enormno poskupjelo. Standard nam je lošiji nego prije „Evropa sad“ – „Programa reformi za inkluzivniji i održiviji ekonomski razvoj Crne Gore“. Da nije bilo tog „neodrživog“ Programa, bojim se da bi nam već sada za vratom dahtali socijalni nemiri, mada je i ovako neizvjesno kakva nas jesen čeka.

* * *

Iako su se komunalci zaista istakli, Bar je danima vidao rane poslije koncerta Merlina. Takvu količinu smeća i urina za sobom mogu da ostave samo ogorčene osobe (a u to „ogorčene“ stalo je i neodgovorne, nekorektne, nekulturne, sebične i još „ihaha“ osobina).

Sa druge strane, odbrana „ogorčenih“ svodi se na to da su ih domaćini nespremno dočekali: bez dovoljno kontejnera za smeće i toaleta...

* * *

Bar se svake godine podmlađuje.

Sve što ima šta da pokaže, od bicepsa i tetovaža do minđuša i pupka, izbacilo je to u prvi plan i uveče gordo šeta od marine do Žukotrlice. Na barskom korzou malo je mlađih od 30 godina, a moji vršnjaci, u sedmoj deceniji, pravi su raritet. Zato sam prije neku noć skratio šetnju i pored Doma kulture šmugnuo kući. Osjećao sam se nekako suvišnim na tom šetalištu, a kao da je juče bilo kad sam bio njegov inventar.

Sve prolazi.

* * *

Kažu da snovi traju samo nekoliko trenutaka, ali da, uprkos tome, štite organizam od preranog buđenja. Svi naši snovi vezani su za naša osjećanja, strahovanja, čežnje, želje, potrebe, sjećanja. Buđenje mi je poslije dječačkih snova obično donosilo olakšanje, a u nešto starijim godinama razočarenje.

Odavno ništa ne sanjam.

* * *

Ovoga maja navršava se ravno 30 godina od kada sam sa pokojnim pjesnikom Petrom Đuranovićem i novinarom Slavkom Šepićem, u ime Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva, boravio na Kongresu slovenske pismenosti i kulture u Moskvi. Tog 31. maja 1992. uhvatili smo posljednji avion za Beograd prije uvođenja sankcija tek stvorenoj SR Jugoslaviji.

Na ulicama Moskve bilo je mnogo prosjaka. Petar ih je osjećao kao sopstvenu sramotu, svakome je želio da udijeli novac. Pružajući im rublje govorio je: „Hajde, idi, kupi hljeba, ne brukaj Rusiju!“

I oni su, zaista, odlazili ka prodavnici, ali po votku.

* * *

Stalno sam se trudio da mi želje budu u skladu sa mogućnostima, ali nisam uvijek u tome uspijevao. Kad god sam štrčao u bilo čemu, loše sam se proveo, a povratak u normalu bio je uglavnom bolan. Sada sam, opet sa zakašnjenjem, shvatio da u mojim godinama rekreacija podrazumijeva isključivo hodanje i da trčanje valja izbjegavati.

Ali, ne treba pretjerivati ni u hodanju. Mudri Zuko Džumhur jednom je kazao: „Vidi budale, Bog nam je dao da u životu napravimo određen broj koraka, a on žuri da ih potroši prije vakta!“

* * *

Ako sam na nešto bio ponosan kad je riječ o mojoj profesiji, to je što se nisam budio prije 10 sati i što nisam strecao od budilnika, sem četvrtkom kad sam u 9 morao da budem u Radiju. I rado sam citirao Andrića: „Rano lijeganje i rano ustajanje imali su za mene uvijek nečeg bolnog, bliže životinjskom nego ljudskom životu. Čovjek koji mora da legne s mrakom, a ustane sa svitanjem izgleda mi uvijek kao unazađen i nesrećan stvor. I kad god sam, ma s kog razloga, i sam morao tako da živim, osjećao sam se kao bolesnik, osuđenik, nesrećnik.“

Evo neko doba budim se rano i više ne citiram našeg nobelovca...

* * *

I kad sam bio mlađi i sada u ovim dobrim godinama, suze mi, baš kad žarko želim da kanu, redovno ostajaju u očima. Kao ovih dana kad sam pročitao roman „Beskrajna zemlja“, kolumbijske književnice Patrisije Engel. Ta dirljiva i topla priča vas, sve vrijeme, emotivno probada sa svih strana i vitla s vama kao da ste barka na uzburkanom moru, ali vas, na kraju, kad ste najnapetiji i kad vam se čini da će dobrota opet da izvisi, uvede u mirnu luku.

Ne podnosim romane bez srećnog kraja.

* * *

Umro je Gajo Vojvodić. Bio je najpoznatiji crnogorski galerista. Plijenio je šarmom kao Guta Dobričanin u kultnoj seriji „Pozorište u kući“ i bezazlenim, gotovo dječijim osmijehom.

( Milan Vujović )