Izazovi crnogorskoj nezavisnosti

Ni na 16. godišnjicu obnove crnogorske nezavisnosti lideri partija iz bloka za zajedničku državu sa Srbijom nijesu priznali rezultate referenduma. Oni su 2006. godine poletno prihvatili referendumski proces jer su, zbog uslova 55-45, očekivali laku pobjedu. Do objavljivanja rezultata nijesu imali ni jednu značajnu primjedbu na regularnost referenduma. Kada su saznali rezultat, po principu ko gubi ima pravo da se ljuti, objavili su da referendum nije bio regularan i odbili su da priznaju rezultat referenduma. Tako postupaju i sve političke partije koje su iz ovoga bloka formirane nakon 2006. godine. Teza o neregularnom referendumu je, u stvari, negiranje crnogorske nezavisnosti i državnosti. Prosrpski (unionistički) blok samo se privremeno pomirio s tim da je Crna Gora nezavisna, dok im je politički cilj isti kao i 2006. godine.

Privremeno mirenje s realnošću crnogorske nezavisnosti je taktika, dok je trajno osporavanje regularnosti referenduma dio strategije unionista u borbi za poništenje crnogorske nezavisnosti. Zbog toga još nijesu priznali ni važeći Ustav, iako ga koriste kad im odgovara. Konstantno ih podržava Srbija koja je formalno priznala nezavisnost Crne Gore, dok se u praksi ponaša drugačije. Od nastanka Načertanija do danas sve vlasti Srbije su, osim par primjera iz perioda socijalizma, prema Crnoj Gori vodile politiku potčinjavanja i anektiranja. Vjerovatno će se takva politika nastaviti, jer u današnjoj Srbiji glavne (vladajuće i opozicione) partije imaju identičan hegemonistički odnos prema Crnoj Gori. Tu politiku sprovodi Srpska pravoslavna crkva, koja se otvoreno bori protiv crnogorske nezavisnosti. Ciljevi SPC su i: prisvajanje kulturnog nasljeđa Crne Gore, otimanje istorije i uništenje crnogorske nacije.

Vlada Zdravka Krivokapića je pokazala šta se dešava kada oni koji ne priznaju referendum iz 2006. godine dobiju vlast. Ta Vlada je sprovodila združeni bjelaško-četnički zločinački poduhvat da Crna Gora bude što manje nezavisna, što manje suverena, što manje crnogorska i što manje civilizovana. Ova namjesničko-klerikalna Vlada je Crnu Goru od nezavisne države pretvarala u feud SPC i u marionetu Srbije. Istovremeno, najveći dio Vlade i parlamentarne većine slavio je zločince koje je Haški tribunal pravosnažno osudio zbog genocida i drugih ratnih zločina protiv čovječnosti. Zahvaljujući toj Vladi u Crnoj Gori nije bilo bezbjedno isticati državnu zastavu ni crnogorsku nacionalnost, a prema muslimanima i katolicima je vođena šovinistička politika. Ta Vlada je građane koji su na Cetinju 4. i 5. septembra 2021. godine protestom branili srž crnogorske državnosti proglasila teroristima, a sopstvenu prijestonicu je tretirala kao neprijateljsku teritoriju. Tek treba da se vidi da li će Vlada Dritana Abazovića biti bitno drugačija, jer aktuelni premijer kaže da je ponosan na ono što je uradila prethodna Vlada u kojoj je bio vicepremijer.

Da bi konačno izašla iz referendumske debate Crnoj Gori je potrebno političko pomirenje, ali to ne smije biti prazna fraza ni prevara. Nije pomirenje kada se sastanu lideri posvađanih partija i razmijene nekoliko srdačnih fraza. Nije pomirenje pravljenje koalicionih sporazuma između takvih partija samo zbog osvajanja vlasti. Pomirenje podrazumijeva usvajanje par jasnih političkih prinicipa. Prvi i najvažniji princip je da prosrpske partije konačno izjave da je referendum iz 2006. godine bio fer i da je odluka o nezavisnosti bila rezultat demokratski izražene volje građana. Sve dok unionisti to ne urade suverenisti opravdano neće imati povjerenje u njih. Bez tog povjerenja nema ni pomirenja. Dok god prosrpske partije osporavaju referendum to znači da ne priznaju državnost Crne Gore i da nastavljaju borbu protiv nezavisne Crne Gore i crnogorske nacije. Suverenisti nemaju drugog izbora nego da se bore protiv toga i zato se 16 godina nakon referenduma i dalje vodi ista politička borba. Drugi princip pomirenja podrazumijeva odbacivanje i osudu svih politika i ideologija koje su dovele do genocida i drugih ratnih zločina protiv čovječnosti.

Zato ne može i ne smije biti pomirenja sa bjelaško-četničkom idelogijom i sa veličanjem osuđenika iz Haškog tribunala. Tu se ne povlači granica između legitimnih političkih razlika, već je tu granica između divljaštva i civilizacije. Pomirenje u Crnoj Gori je moguće samo na bazi bezuslovne odanosti nezavisnoj, građanskoj, antifašističkoj i civilizovanoj državi. Na toj platformi trebalo bi da sarađuju sve partije i svi građani. Van te platforme nema povjerenja ni pomirenja.

Nakon 16 godina od referenduma Crna Gora je primorana da se gotovo svakodnevno bori za potvrdu svoje nezavisnosti i na međunarodnoj sceni. U deceniji nakon referenduma međunarodni poredak je bezuslovno uvažavao crnogorsku nezavisnost, ali se to promijenilo u nekoliko posljednjih godina. Prvo je Rusija prema Crnoj Gori povela agresivnu politiku čiji je cilj marginalizacija crnogorske nezavisnosti i suverenosti. Potom je EU zaustavila proširenje na Balkan i ponudila je alternativna udruživanja. Slične regionalne inicijative su kreirale i SAD. Crna Gora je u tim planovima podređena interesima većih država u regionu. Očito je da se međunarodni poredak mijenja i tek će se vidjeti u kom pravcu će ići. Agresija Rusije na Ukrajinu je ubrzala te promjene. Ove međunarodne okolnosti su ohrabrenje protivnicima nezavisne Crne Gore. U mijenjanju međunarodnog poretka oni vide priliku da revidiraju državno-pravni status Crne Gore. Ovo je upozorenje za sve kojima nezavisna, suverena, demokratska i građanska država Crna Gora nema alternativu.

Autor je poslanik DPS u Skupštini Crne Gore

( Dragutin Papović )