Svega 10 odsto socijale završi kod siromašnih
Samo jedno od 18 socijalnih davanja zavisi od imovinskog stanja - materijalno obezbjeđenje, a i njega većinom 71 odsto primaju radno sposobni građani
Svega oko deset odsto novca iz sadašnjeg sistema crnogorske socijalne zaštite dobiju materijalno ugroženi - siromašni građani, pokazuje “Studija materijalnih davanja - za prioritetne izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti”, koja je pripremljena uz podršku Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori, za potrebe Ministarstva rada i socijalnog staranja.
”Vijesti” imaju uvid u ovaj dokument.
Oni navode da je ovaj odnos krucijalni problem sistema socijalne zaštite u Crnoj Gori koji ima 18 vrsta materijalnih-socijalnih davanja. Međutim samo je jedno - materijalno obezbjeđenje usmjereno na siromašne, odnosno zavisi od imovinskog stanja, dok su ostala prava kategorijska (dodatak za njegu i pomoć, lična invalidnina, porodiljska, odnedavno i dječji dodatak za svu djecu do šest godina,...) i njih ostvaruju i građani dobrog imovinskog statusa. To kako navode, “često kod laičke javnosti stvara percepciju da ‘socijalu’ primaju i bogati, građani dobrog imovinskog statusa”.
Čak i kod tog materijalnog obezbjeđenja, 71 odsto korisnika su radno spososbni a svega 29 odsto socijalno ugroženi i radno nesposobni građani. U dokumentu je urađena i analiza odbijenih zahtjeva građana za materijalnim obezbjeđenjem, na osnovu čega su zaključili da zakonski uslov za ostvarivanje prava na ovu vrstu socijalne pomoći treba izmijeniti tako da bi veći broj građana u stanju socijalne potrebe mogao ostvariti pravo na nju.
Prije uvođenja i sada vraćanja naknada za majke sa troje i više djece i usvajanja dječjeg dodatka za svu djecu do šest godina bez obzira na materijalni status porodice, siromašnima je išlo oko 25 odsto od ukupnog novca za socijalnu zaštitu.
Dječji dodatak za sve pogrešan
Skupština je prošle godine usvojila izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji su pravo na dječji dodatak od 30 eura dobila sva djeca do šest godina starosti, dok će sva djeca do 18 godina pravo na naknadu imati od oktobra ove godine. Ova studija je rađena dok se razmatra taj akt, a zaključcima Studije UNDP-ija se kritikuje uvođenje takozvanog univerzalnog dodatka za svu djecu bez kriterijuma socijalne ugroženosti tih porodica.
”Uvođenjem kvazi univerzalnog dječjeg dodatka za djecu do šest, odnosno do 18 godina, davanja za materijalno ugrožene činila bi svega oko 10 odsto, odnosno oko šest odsto ukupnih izdvajanja za materijalna davanja. Ovo neupitno upućuje na zaključak da je potrebno povećati udio izdvajanja za materijalno ugrožene, odnosno siromašne građane”, piše u Studiji.
Oni navode da osnovna svrha socijalne zaštite jeste da štiti one socijalno ugrožene građane tamo gdje su drugi sistemi zakazali, odnosno da nije jedina obaveza socijalne zaštite da poboljšava položaj porodica i djece već je to prije svega obaveza svih drugih oblasti (zapošljavanje, obrazovanje, stambeno zbrinjavanje itd.).
”Stoga, umjesto univerzalnosti davanja, potrebno je povećati obuhvat socijalno ugroženih građana materijalnim obezbjeđenjem kroz izmjene kriterijuma, na osnovu analize greške isključenosti (oni koju su u stanju socijalne potrebe, ali ne mogu da ostvare pravo na materijalno obezbjeđenje zbog rigidnih kriterijuma), odnosno omogućiti veći obuhvat materijalno ugroženih građana. Od izuzetne važnosti je istaći da bi na ovaj način porodice s djecom koje žive u siromaštvu ili u neposrednom riziku od siromaštva dobile ‘paket’ pomoći u obliku materijalnog obezbjeđenja i davanja koje materijalnog obezbjeđenja ‘veže’. Ovaj vid investicije u suzbijanju siromaštva mnogo je svrsishodniji u poređenju s dječjim dodatkom pošto iznos dodatka za djecu od 30 eura ne može porodicu izbaviti iz siromaštva, niti omogućiti zadovoljavanje razvojnih potreba djece. Zadovoljenje ovih potreba su prije svega obaveza roditelja a potom predškolskog i školskog sistema i usluga u zajednici za pomoć i podršku djeci”, navedeno je u Studiji.
Neki više vole pomoć nego da zarade
Materijalno obezbjeđenje sada iznosi od 70 eura za jednočlanu porodicu do 132 za porodicu s pet i više članova. Ukupno godišnje izdvajanje iz budžeta za ovu socijalnu pomoć iznosi oko 11 miliona eura.
”Što se tiče predloga za povećanje iznosa, neupitno je da je trenutni iznos materijalnog obezbjeđenja nizak i da on jedva može obezbijediti najelementarnije potrebe. S druge strane, zabrinjavajuće je da je čak 71 odsto porodica (sa 26.850 članova) korisnika materijalnog obezbjeđenja radno sposobno (porodice s djecom) u poređenju s 29 odsto porodica (sa 3.094 člana) koje ostvaruju pravo po osnovu radne nesposobnosti. Kako iznos materijalnog obezbjeđenja nije dovoljan za osnovne potrebe, ovdje se mora otvoriti i pitanje neregistrovanog rada, tzv. rada na crno radno sposobnijh korisnika materijalnog obezbjeđenja. Stoga se kod razmatranja povećanja iznosa za radno sposobne mora voditi računa da prosječan prihod po osnovu materijalnog obezbjeđenja i vezanih prava uz pretpostavku prihoda od neregistrovanog rada, može dovesti do zaključka da se ne isplati raditi za nisku platu, nego da je bolje raditi na crno i primati ‘socijalu’. Uz navedno, kroz izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti imperativ je vratiti pređašnje rješenje da je uslov za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje da je radno sposobno lice na evidenciji Zavoda za zapošljavanje”, naveli su u studiji.
Preporučuju da se povećanja iznosa ove naknade usklađuje sa minimalnom zaradom i najnižom penzijom, kako bi se izbjegla situacija da je bolje primati socijalnu pomoć nego raditi ili zaslužiti penziju.
”U uporednom zakonodavstvu (Republika Hrvatska) decidno je navedeno da naknade iz socijalne i dječje zaštite ne mogu biti veće od naknada ostvarenih od rada i po osnovu rada”, piše u Studiji.
Ako korisnik dobro živi to nije dokaz da mu se pomoć ukine
U Studiji je navedeno da socijalni radnici imaju u praksi slučajeve da građani imovinu, vozila i stočni fond prepisuju na druge osobe da bi stekli ili zadržali pravo na dobijanje materijalnog obezbjeđenja.
”Ta svjedočenja ukazuju i na problem prihvatanja nalaza i mišljenja stručnih radnika centra kao dokaza u sudskim postupcima. Naime, u praksi se dešava da kad stručni radnik centra izlaskom na teren ustanovi da porodica živi pristojno te iako “papirološki” nema ni prihoda ni imovine, centar im prekine ili ne odobri pravo na materijalno obezbjeđenje na osnovu nalaza i mišljenja. U slučaju sudskog postupka po žalbi građana kojemu su odbili ili prekinuli pravo na materijalno obezbjeđenje, po izjavama stručnih radnika takvi predmeti na sudu se često rješavaju u korist stranke, odnosno problem je što sud nalaz i mišljenje stručnog radnika centra ne priznaje kao dokaz u postupku. Stoga je nalazu i mišljenju stručnog radnika neophodno dati status dokaza u sudskom postupku ili da se istom utvrdi status vještaka”, navedeno je u Studiji.
( Goran Kapor )