Humanitarka iz Nikšića obradovala malene sugrađane: Je li ovo sve za nas?
Njeni drugari, uzrasta od dvije do deset godina, žive u jako lošim uslovima, a njihova soba je bila, blago rečeno, u katastrofalnom stanju
Uzvici ushićenja, sreća na licu, nestrpljenje da uđu u sobu... tako su reagovali maleni Nikšićani Đuro, Valentina, Magdalena, Vasilisa i Mirko, dok je njihova sugrađanka Zorica Blagojević namještala posteljinu.
A tek kad su vidjeli igračke i zasladili se tortom, njihovoj sreći nije bilo kraja.
”Prije nekoliko mjeseci njih petoro su bili kod mene kući, vidjeli su sobu moje djece i izrazili su želju da bi i oni voljeli da imaju takvu sobu. Dala sam im riječ da će imati lijepu i sređenu sobu, a riječ se mora ispoštovati, pogotovo kada je date djeci”, priča Zorica dok jedva suzdržava suze zbog sreće njenih malenih drugara koji žive u Gornjem Polju, pet kilometara od centra Nikšića.
Njeni drugari, uzrasta od dvije do deset godina, žive u jako lošim uslovima, a njihova soba je bila, blago rečeno, u katastrofalnom stanju.
Kada ih je Zorica upoznala, odlučila je da im pomogne da i oni osjete radost djetinjstva. U pomoć su joj pritekli brojni prijatelji, kao i članovi grupe “Ana Đoković in memoriam”, grupe koja se bavi humanitarnom radom i pomaže onima kojima je pomoć potrebna.
”Projekat smo nazvali ‘Djeca nisu kriva’ i za sedam dana sve je prikupljeno. Čekali smo pogodan trenutak da renoviramo kompletnu sobu, donesemo namještaj koji su nam ljudi donirali, posteljinu, igračke. Uspjeli smo i da im nabavimo dio namještaja za dnevnu sobu. Članovi grupe su donirali i odjeću, obuću, hranu. Bilo je jako puno stresa oko projekta, ali sve se to zaboravi kada vidite njihov osmijeh sreće koji se ne može mjeriti ni sa čim, tako da nam je srce puno, kao i uvijek. U ušima mi odzvanjavaju njihove riječi – je li ovo sve za nas”, kaže Zorica.
Veliki broj je onih koji su pomogli da se projekat “Djeca nisu kriva” realizuje i Zorica i njeni drugari su zahvalni svima. Djeca žive sa roditeljima koji nemaju zaposlenje. Primaju 200 eura materijalnog obezbjeđenja porodice, a otac radi fizičke poslove za dnevnicu.
”Oni su divna djeca, jako zrela za svoje godine. Znam da će voditi računa o svojoj sobici i da cijene sve što je narod za njih uradio. Nadam se da će ih roditelji usmjeriti i izvesti na pravi put, naučiti ih pravim životnim vrijednostima. Takođe se nadam i da će ih institucije sistema češće obilaziti i kontrolisati”, ističe humanitarka.
Njeni maleni drugari imali su priliku i da vide kako izgleda kada dobiju puni tretman kod frizera, ali i da osjete čari dječje zabave.
”Doživljaj je bio povesti djecu u tržni centar ‘Nikšić’ na pokretne stepenice, a tek iz igraonice ih nijesmo mogli izvući. Tamo im je sve bilo besplatno, a dobili su i večeru. I ‘Casa mia’ im je organizovala večere, pravila žurke samo za njih. Svi su se potrudili da i oni osjete čari djetinjstva”, kaže Zorica dok sa mališanima jede tortu.
”Soba je prelijepa. Sve nam se sviđa. Super su kreveti i posteljina. Imamo i šminku, meda, autiće, puške... Sve je super. Teta Zorica je baš dobra i puno je volimo”, gotovo u isti glas kazalo je petoro mališana.
A ljubav između njih i Zorica je uzajamna. Vidi se to po pogledima, zagrljajima, po nježnosti.
Pomogli su mnoge...
Humanitarnog je karaktera grupa “Ana Đoković- in memoriam” koju je Zorica osnovala prije godinu i kroz donacije i licitacije skupljaju novčana sredstva za one kojima je pomoć neophodna, bilo da je u pitanju bolest ili teška materijalna situacija.
Tu organizaciju, osim nje, vode i dvije Ivane i Jelena, odnosno skoro sedam hiljada članova.
Teško je pobrojati imena onih kojima su članovi grupe pomogli i kojima pomažu.
Da su prepoznati po humanosti najbolje govori to što im se svakodnevno javljaju oni kojima je pomoć potrebna. A da im svi ostali vjeruju pokazuje to što ne moraju da stavljaju imena onih koji im se jave i traže pomoć. Dovoljna je objava da nekome treba pomoći u hrani, odjeći, obući i da pomoć počne da pristiže.
( Svetlana Mandić )