Poezije nema ako nije subverzivna

Za zbirku poezije “Herostratov asistent” crnogorski pesnik Aleksandar Ćuković nedavno je dobio prestižno književno priznanje “Marko Miljanov”. O poeziji iz zbirke “Herostratov asistent” Gojko Božović je zabilježio da se “Pesnik ne okreće literaturi ili istoriji da bi pronašao izlaz iz zadate stvarnosti, već da bi u njima utemeljio kritički okvir razumevanja vlastitog sveta. I kako bi opremljen tim iskustvom izašao na kraj sa ograničenjima tog sveta. Meta Ćukovićeve pesničke oštrice u ovoj zbirci je tonalitet istorijske inercije.”

Aleksandar Ćuković diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici na smjeru politikologija. Magistrirao je na istom fakultetu pod mentorstvom akademika Šerba Rastodera na temu “Uloga štampanih medija u Crnoj Gori u procesu raspada jugoslovenske zajednice”. Piše prozu i poeziju. Autor je nekoliko naučnih radova iz oblasti političkih nauka koje su objavili ugledni časopisi iz regiona. Aktuelni je sekretar UKCG. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Stvaranje. Član je žirija Andrićeve nagrade u mandatu 2022-2024. Autor je zbirki priča “Sporedni poredak”,”Kad skidaju krila”, “Pisac u kupatilu” romana “Omča”, knjige intervjua “Konture horizonta”, zbirke poezije “Herostatov asistent”. U koautorstvu sa Milicom Kralj objavio je monografiju “Vrijeme riječi: Udruženje književnika Crne Gore od 1946. do 2020. godine”. Priče i pjesme Aleksandra Ćukovića prevođene su na engleski, ruski, njemački i arapski jezik.

Nedavno ste objavili zapaženu knjigu pjesama “Herostratov asistent”. Šta Vas je navelo da svoju knjigu naslovite baš tako?

- Mislim da je po srijedi jedna dvosmjerno iskrivljena percepcija istorije, (zlo)upotreba njenih moći i mehanizama pomoću kojih, u stvari, upravlja ovim našim svjetovima koji se svako malo, tu i tamo, znaju silovito sudariti. Izgleda da je neko, prosto, odlučio da kazni Istoriju. Možda bolje reći - iskuša. Kao što joj je onda, kao test, podmetnut Herostrat lično, sada je neko, namjeran da opipa njenu budnost, pokušao izmaći tog istog Herostrata.

Posljedica pomenutog “izmicanja”, jeste da se nama sada (samo) čini da nešto nije u redu sa Istorijom, jer izgleda kao da niko više “ne želi” u nju. Sve to proizvodi enormnu konfuziju, zbrku čiji kraj nije ni na vidiku, pa više ne pomažu ni “mirenje sa prošlošću” niti “iščekivanje vremenske distance” i njima slični procesi.

Takođe, poznato je da su Efešani zabranili spominjanje Herostratovog imena. Ta zabrana, propraćena kletvom, bila je izuzetno poštovana, pa su mnogi antički pisci koji su opisivali događaj po kome je taj mladić i ostao upamćen izostavljali Herostartovo ime upravo iz razloga kako ne bi ušao u istoriju. Stoga je i za nekakav moto cijele ove zbirke poezije, prije prvog pjesničkog ciklusa, stavljena rečenica: “Za kletvu znamo”.

Herostrat je bio nepoznati mladić koji je sredinom četvrtog vijeka stare ere u Efesu spalio najpoznatije Artemidino svetilište, jedno od Sedam svjetskih čuda, kako bi pošto-poto postao slavan, ušao u istoriju, odnosno ostao upamćen. Međutim, u ovoj knjizi kažiprst je uperen više na njegovog asistenta. Zašto? Ko je, zapravo, Herostratov asistent?

- Riječ je o osobi koja stoji na vratima Istorije i pomaže (ili odmaže) pri prolasku za koji danas malo ko mari. Tako “smoren” i “dokon”, spreman je da pogura bilo koga, pa i samog Herostrata, ukoliko ga ponovo ugleda. Kao što neko stoji na ulazu u raj, pakao, u ovaj i onaj svijet, tako neko stoji i na ulazu u Istoriju, na njenoj kapiji ili rampi, kao budan graničar. Taj neko bi, možda, mogao odgovarati za ulazak Herostrata.

S druge strane, možda i sam Asistent želi u istoriju preko Herostrata. Treba se čuvati ljudi sa šibicom u ruci. Oni će, bez dileme, otrčati Herostratu da im priča o vatri. A treba računati i na nepotkupljivost graničara.

Ako govorimo o inspiracijama kao pokretačima stvaranja stiha, šta biste Vi rekli o tome u kontekstu pjesama prisutnih u knjizi “Herostatov asistent” sa obzirom na to da inspiracija ne mora biti podstaknuta samo ljubavlju prema nekom ili nečem, već isto tako i mržnjom?

- Kada je riječ o ovoj zbirci, lako je uočljiva neraskidiva veza fenomena iz literature i istorije sa sadašnjim trenutkom i njegovim osobenostima i derivatima. Taj pogled unazad nastoji da utemelji kritički okvir razumijevanja vlastitog svijeta, ali ujedno predstavlja i nekakav pokušaj da se savladaju ograničenja tog istog svijeta. Ljubav i mržnja svakako mogu biti snažne pokretačke sile, što najčešće i jesu, ali ih razlikujemo na osnovu, prostim jezikom rečeno, kilometraže. Nikad mržnja ne može biti gorivo dugog putovanja.

Konkretno, šta je Vas, kao pjesnika, usmjerilo likovima iz perioda drevne mitologije?

- Ne mislim da sam imao neku specifičnu namjeru kada je u pitanju period koji spominjete. Prosto, i on se našao u fokusu jedne opsežnije i tematski znatno šire pjesničke potrage, pa se stoga može reći da su, pored ostalih, i likovi iz drevne mitologije “zalutali” u moju poeziju. Njihova uloga u “Herostratovom asistentu” je epizodna i usmjerena je našu stvarnost, a reflektore u njihovom pravcu okrenuo sam, možda nenamjerno, isključivo naslovom zbirke. Oni su, ustvari, oruđe kojim bi mogli doprijeti do nas samih, nas današnjih, trenutnih.

Neko je rekao da su pjesnici probuđeni dio naroda, što u nekom smislu zaista jeste tako. Šta mislite da li bi ljudi bili sretniji, a život na zemlji podnošljiviji i lakši, ako bi ovim svijetom vladali samo pjesnici?

- Crna Gora je iskusila vladavinu pjesnika (vladika Rade, kralj Nikola), pa bi možda naša istorija uistinu imala pravo reći nešto više i nešto bliže na tu temu, za razliku od nekih drugih država, naroda i naravno njihovih povijesti... Milovan Đilas, kome ni uspon niti pad odista nijesu bili strani, reče da je “vlast strast sviju strasti”. Ne znam koliko bi vladavina pjesnika bila podnošljiva samim pjesnicima. Ima tu svega.

A može da ne bude same poezije! Jer, poezije nema ako nije subverzivna, ako nije pobuna. To je opšte mjesto. Bila bi to neka vrsta autosubverzije. Naš poznati filozof, prof. dr Slobodan Tomović, je za proznog pisca zapisao da se “ponaša kao vlasnik nad životima koje prikazuje”, te da je “najčešće promašeni politički diktator”. Ukoliko je ovo tačno, bolje vlast dati pjesnicima nego proznim piscima... Možda, kao i uvijek i u svemu, treba pronaći kompromis - pa lentu vlasti predati, recimo, piscima kratkih priča (smijeh).

Koliko je pjesništvo savršenija filozofija života od one koju vide i zagovaraju političari? Po čemu se najviše razlikuje?

- Poezija je samo jedan od načina pomoću kojih se objašnjava svijet. Ona ima svoje “metode”, kao što ih imaju i nauka, filozofija i religija. Svaka od njih savršena je na svoj način. Ne moraju se nužno isključivati. Gdje jedna “zapre” može se ispomoći drugom i tu ne vidim ništa sporno, niti ružno. Bunim se protiv isključivosti.

Uvijek treba insistirati na multidisciplinarnosti i multiperspektivnosti. Kao u medicini, što više mišljenja to bolje. To je prečica do zdravlja, kako tjelesnog, tako i mentalnog. S druge strane politika zna biti poprilično isključiva i rigidna. Uvriježeno je mišljenje da politika mora nužno pretpostavljati nekakvog neprijatelja, te da je njen osnovni zadatak samoodržanja da ga stvori ukoliko on nije relan. Da ga izmisli po svaku cijenu. Dakle, neka bude neprijatelj, makar i imaginaran. I bi tako.

Postoje pjesnici koji pišu u ime sebe podstaknuti ličnim, individualnim emocijama, ali postoje i oni pjesnici koji pišu, ili samo misle da pišu, u ime cjelokupnog ljudskog roda. Ako je ovo tačno, u kojoj biste grupi pjesnika željeli da vidite svoje ime i zbog čega?

- Mislim da pjesnici ne razmišljaju na taj način, tačnije uopše ne misle o tome… Oni nijesu načisto u čije ime progovaraju, niti mogu znati čiji je to glas u njima samima. Gdje je i kakva je ta granica između individualnog i kolektivnog, da li je uopšte ima? Nijesu načisto ni sa brojem glasova u dubini sebe. Nekada je taj hor u pjesniku širi i znatno grlatiji od cijelog ljudskog roda! Zar kroz najljepšu poeziju ne progovara i sam Bog? Ono što sebi želim jeste da ne ostanem bez glasa u sebi.

Treba li se pjesnik prepustiti plimi vlastitih osjećanja, ili mora biti obazriv prema svojim emocijama i držati ih pod kontolom? Koliko bi pjesnik trebalo da bude svjestan da njegove emocije pripadaju jednom univerzalnom, umjetničkom sistemu emocija, odnosno - svijetu emocija?

- Emocija jeste kapsula kroz koju putuje snažna pjesnička riječ. Da ta pjesnička emocija nije specifična i da nema potrebu da se izmjesti iz sebe same, iz sopstvene aure, ne bi bilo ni književnosti… Stvarnost bi postala nepodnošljivo mlaka. U pitanju je iskustvo posebne vrste, nalik onom iskustvu koje pronalazimo u istoimenoj poetskoj minijaturi Gojka Čelebića koja ga sjajno determiniše: “Nanjušiti ono što se pisa u samoći i strahu/ Nanjušiti ono što rodi kobila bez ijednog njiska/ Kobila očiju/ Raširenih u trku”. Upravo o takvom iskustvu je riječ!

Da li je nastanak pjesme spontan proces, ili je unaprijed smišljen, isplaniran? Šarl Bodler, na primjer, je smatrao da istinski vrijedna poezija mora biti matematički proračunata…

- Vjerovatno je bio u pravu… Da je, na primjer, Dobriša Cesarić razmišljao i o tome, vjerovatno bi početak čuvenog Slapa, “Teče i teče, teče jedan slap”, zvučao drugačije, a Miroslav Krleža mu ne bi spočitao da “slap radi sve prije nego teče”. Eto, to mi je onako prva asocijacija, bez ikakve računice…

Kaže se da su priroda, rađanje i umiranje, uslovno rečeno - najozbiljnije teme o kojima se piše, da za sve umjetnike imaju snažnu inspirativnu moć. Međutim, u nekim Vašim pjesmama okrenutim upravo tim temama, primjetan je, dosta ugodan, pjesnički prizvuk humora, ironije, pa nerijetko i satire… Kako to komentarišete?

- Toliko su ozbiljne da su prva asocijacija na smisao, na potragu za smislom, gotovo svakom pojedincu. Ozbiljnost i kompleksnost neke teme zavisi od broja strana sa kojih joj se može prići. Kao kada imate srednjovjekovni zamak neobičnog oblika i položaja, pa je s jedne strane litica, s druge kanal sa krokodilima, s treće neprobojni zid, sa četvrte topovski otvori i puškarnice, pete otrovni bršljan koji izaziva momentalnu paralizu… Neozbiljno bi bilo tim i takvim temama ne prići i sa te, katkad čudne, ali nerijetko i ljekovite, prijeko potrebne strane. Uostalom, sami ste konstatovali da je “ugodno”, pa je možda najbolje da se kod tog epiteta i zaustavimo.

U “Savjetima mladom piscu”, Danilo Kiš kaže: “Nagrade primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš”. Kao lauerat više značajnih književnih nagrada kako ovo komentarišete?

- O nagradama ne mislite kada ih dobijete, a još manje dok stvarate. To se, naprosto, desi. Nagrade prijaju, ali je riječ o osjećaju koji tek što se rodi sraste sa debelom linijom ravnodušnosti. Nagrada je važna kako bi se “razgovor o knjizi” zadržao koji tren duže na traci vijesti iz kulture, koje inače, više nijesu u vrhu medijske agende kod nas. U tom treptaju, sasvim neočekivano, usisa po nekog radoznalog čitaoca i to je, usitinu, najvažniji i najljepši dio nagrade, koji malo ko ima u vidu.

Objavili ste i tri zbirke kratkih priča (“Sporedni poredak”, “Kad skidaju krila” i “Pisac u kupatilu”) i to je žanr koji je u Vašem opusu dominantan… Pisac David Albahari esej “Kako čitati kratku priču” počinje rečenicom: “Uopšte ne znam kako treba da se čita kratka priča.” Kako čitate kratku priču? Šta je za Vas kratka priča?

- Uspjela kratka priča je, konačno, ona koja nas nakon čitanja ne ostavlja na miru, a najbolja pak ona sa kojom se kontinuirano hrvemo, a da toga nijesmo ni svjesni. Stisak ovih priča ostavlja “modrice” u vidu preispitivanja, ličnog ili kolektivnog - svejedno je sasvim. Uostalom, ta granica često nije ni primijetna. Pisac je u njima sav u jeziku i od jezika. Ne želi da se nađe i funkcioniše van njega. Sa obje noge, čvrsto i stameno. A, opet, zarobljenik svoje vrste!

Miro Vuksanović, pisac koji posjeduje nevjerovatan osjećaj za fragment, kratke priče naziva “književnim dugmadima” i preporučuje da se takvi zapisi uzimaju zasebno, dozirano, na malo, s posebnom pažnjom i pristupom, kao lijek. Možda mi je ta definicija čitanja kratke priče i najbliža. Tu punoću sićušnosti jezgra i efekte njegovih nesamjerljivih sila čitalac ponajbolje osjeća u susretu sa ostvarenjima Antona Pavloviča Čehova, Lidije Dejvis, Danila Harmsa, Tomasa Bernharda, Davida Albaharija, Moma Kapora, Srđana Tešina, Miodraga Brkice Vukovića i drugih brojnih majstora kratke priče...

To je nepregledno književno carstvo, nekako podesno savremenom trenutku, ali bez namjere da mu se dodvorava. Kratka priča traži vrijeme. Ne mogu da odolim, a da ovdje ne spomenem slavnog Reja Bredberija, koji u čuvenom distopijskom romanu “Farenhajt 451” ide do snažne simboličke krajnosti, gotovo brutalne, kada kaže da se i “dugmad na pantalonama zamjenjuju rajsferšlusima samo da čovjeku ne ostane ni ono malo vremena za razmišljanje pri oblačenju!”. Kao da upućuje i poručuje - pažljivo sa ovim “književnim dugmadima”.

Magistrirali ste na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore, u Podgorici, na temu “Uloga štampanih medija u Crnoj Gori u procesu raspada jugoslovenske zajednice”. Pretežno svi građani bivše SFRJ dosta znaju o toj ulozi tadašnjih medija, ali Vas, ne samo kao književnika već i kao profesionalnog politikologa moram zamoliti za Vaš lični komentar na ovu temu.

- Načinjena je izvjesna vremenska distanca koja nam pomaže da za nijansu trezvenije zavirimo ne samo u uzroke, povode i tok, nego i da o posljedicama prodiskutujemo na valjaniji način. Tu prije svega mislim na, neka mi ne bude zamjereno što se služim naslovnom sintagmom jednog serijala, “junake doba zlog” i njihove novinarske puteve.

U svakom poslu, prije svega, treba ostati čovjek, pa će tako i profesionalizam uvijek i na svakom mjestu, u svakoj prilici, biti štićen u punom kapacitetu. Poslužiću se temom sopstvene pjesme iz “Herostratovog asistenta” - “Povoljnosti”. Naime, uoči Drugog svjetskog rata Hitlerov ministar propagande, Jozef Gebels, poklonio je njemačkim porodicama na milione radio aparata bez potenciometra.

Dakle, bez one spravice za podešavanje radio stanice, pa su korisnici bili apsolutno onemogućeni da promijene program. Svaki takav pokušaj, tim postupkom, Gebels je unaprijed osujetio. Danas, dok plaćam račun za TV i internet, skrolujem i strahujem od - popusta.

( Vujica Ognjenović )