”Centralni park” u najavi

Izgleda da je poruka mog potonjeg teksta, na neki volšeban način, izmakla pojedincima u koje sam polagao velike nade - i u koje nastavljam da polažem nade, uprkos svemu - što će reći da sam ovoga puta jednostavno osuđen, ni kriv ni dužan, da pokušam da odgovorim na vrlo delikatno i u neku ruku nezahvalno pitanje: što je pjesnik htio da kaže prošle subote?

Recimo da mi je u jednom specifičnom povijesnom trenutku sinulo da je pojedincima koji se po raznim osnovama nađu u prilici da odlučuju, bez obzira na njihovu političku profilaciju - u načelu neuporedivo draži model direktnog odlučivanja - nego model vršenja vlasti koji bi se oslanjao na nezavisne organe i institucije - što je i razumljivo, jer bi indirektno odlučivanje nužno podrazumijevalo i ozbiljno podizanje standarda - profesionalnih i etičkih u prvom redu - a zatim i suzbijanje negativne prakse da gospoda nosioci vlasti, prilikom odlučivanja, vrlo rijetko (i sve rjeđe) insistiraju na tzv. realnim analizama i pokazateljima, jer ne osjećaju više imperativ da svoje odluke podređuju razumu - ili nečemu što bi barem prizivalo razum - a kamoli obavezu da nam, uz odluke, serviraju i razumna, razumljiva i prihvatljiva obrazloženja - što bi nam grijalo napaćena srca, što bi čeličilo našu volju da istrajemo na trnovitom putu i što bi nam ulivalo nadu da će rujna zora svanuti u dogledno vrijeme.

Cinik će odmah primijetiti da je sama logika autokratije neodrživa. Autokratija, u pravilu, porađa autokratiju - jer počiva na paradoksu. Naime, u autokratijama, poput naše, institucije su farsa - jer su podređene političkoj volji - nijesu nezavisne, daleko od toga - ali zato čelnici tih institucija demonstriraju zavidan stepen inventivnosti u iznalaženju načina da, u određenom segmentu, djeluju krajnje nezavisno - što nužno podrazumijeva premiještanje procesa odlučivanja iz formalnih u neformalne okvire i što rezultira neprincipijelnim i selektivnim odlučivanjem, odnosno neprincipijelnim i selektivnim pružanjem servisa koji su u nadležnosti pojedinih institucija. Ili u prevodu: ako čelnik neke institucije izađe Mariji i Marku u susret po nekom pitanju - to nikako ne znači da će tebi i meni izaći u susret po istom tom pitanju.

Najgore je to što sistem koji počiva na principu nedodirljivosti nosioca tzv. političke moći i, shodno tome, na njihovoj apsolutnoj neodgovornosti - rezultira postepenim gašenjem privida da smo, uprkos svakovrsnim društvenim anomalijama i devijacijama, ipak usmjereni, kao društvo, ka nečemu što bismo jednom, u dalekoj budućnosti, možda mogli nazvati uređenim društvom (uslovno i uz sve moguće ograde).

Raduju nas deklarativna uvjeravanja da nećemo skrenuti sa tzv. evropskog puta, ali se ta uvjeravanja ipak oštro kose sa našim neposrednim iskustvima - koja nam govore da je korupcija definitivno ovladala našim društvenim bićem, te da će ozdravljenje, ako je ozdravljenje uopšte moguće, počivati na radikalnim mjerama - koje bi sprovodio snažan i stabilan politički subjekat - koji, u ovom trenutku, ne postoji na političkoj sceni.

Na stranu to što kontinuirano širenje i produbljivanje jaza između privilegovanih segmenata društva - raznih elita i elitica - i opšte populacije - sirotinje raje - utiče na rast rezignacije u oba tabora - jer svi polako dižemo ruke. Oni koji praktikuju moć nemaju više nikavog obzira - ne osjećaju više obavezu, a još manje potrebu, da nama - građankama i građanima ove države - podnose račune za svoje činodejstvovanje - a mi - generalna populacija, u čije ime privilegovani praktikuju moć - mi ne pronalazimo motiv da se konačno pokrenemo - kroz neku od formi građanskog (samo)organizovanja, recimo.

Ne kažem, molim vas, da ključni mehanizam vlasti ne funkcioniše - i te kako funkcioniše, vremenom su modeli direktnog odlučivanja dovedeni do perfekcije - uz ćinjenicu da se sve odvija u neformalnom ambijentu - gdje s jedne strane imamo apsolutnu moć i apsolutnu neodgovornost nosioca vlasti, a sa druge strane imamo apsolutnu nemoć javnosti - koja je sasvim isključena iz procesa donošenja najvažnijih odluka.

Što me, da budem iskren, onespokojava...

OK, moraću, već vidim, da još malo poradim na ovim premisama.

***

Nego da vidimo mi što se iza brda valja...

”Na samo 3,5 km od centra grada nalazi se Ćemovsko polje, najveća”, veli (nacemovsko.me), “ravnica Crne Gore koja pripada dolinama rijeka Cijevne i Morače. Ono predstavlja najpogodniju lokaciju za izgradnju najvećeg gradskog parka, koji će sadržajima zadovoljiti potrebe svih stanovnika i posjetilaca Podgorice”.

S naglaskom na ‘svih’, naravno, bez obzira na religijsku, nacionalnu i partijsku pripadnost. I ne kaže ko je i kako je taj neko izračunao da je baš Ćemovsko polje najpogodnija lokacija za budući ako-bog-da park, kojemu gradonačelnik Vuković već tepa “centralni park”.

Dakle, od Tuškoga puta (magistralni put M18) idemo u smjeru sjeveroistoka, otprilike, putem koji vodi do Sportskog aerodroma “Špiro Mugoša”, odnosno uz zeleni pojas koji se nalazi sa desne strane puta - puta koji je, usput da pomenem, trasa budućeg bulevara. Nakon skretanja za zgradu Sportskog aerodroma - produžimo još nekih 250 ili 300 metara u istom smjeru - do posljednje tačke istočne granice budućeg parka - pa onda oštro skrenemo lijevo (pod 90 stepeni) linijom koja je, otprilike, upravna na liniju Bulevara Josipa Broza, odnosno na ulicu vrlo poetičnog naziva S2-C, koja je ujedno i istočna granica izgrađenog dijela naselja Stari aerodrom - pa vozimo nekih 350 ili 400 metara u pravcu sjeverozapada, što bi bila sjeverna granica platoa predviđenog za tzv. centralni park - i opet oštro lijevo (pod 90 stepeni) u smjeru jugozapada - i dalje tom linijom, koja je paralelna ulici S2-C i koja je zapadna granica budućeg parka - a ujedno je i trasa budućeg bulevara koji će, sa sjeverne strane, izbijati tačno na budući nacionalni stadion - nazad do Tuškoga puta - pa onda lijevo, nekih 400 metara, ili kojih desetak metara manje ili više, do tačke sa koje smo krenuli.

Ta zona je u obuhvatu planskog dokumenta naslovljenog Detaljni urbanistički plan “Konik - Stari Aerodrom - faza III” u Podgorici, koji je usvojen davne 2012. godine - i moram vam priznati da iz Registra planskih dokumenata (planovidozvole.mrt.gov.me) nijesam uspio da preuzmem grafički dio pomenutog dokumenta - a nije da se nijesam trudio. Grafičkog dijela nema ni na adresi podgoričkog Sekretarijata za planiranje prostora i održivi razvoj (sekretarijat-za-plurzs.podgorica.me) - a što je razlog toj brljotini, ne mogu ni da naslutim.

Moram da primijetim i da je gospodin Mirko Žižić - koji je na moje ogromno zaprepaštenje (a ujedno i duboko zgražavanje) nastavio da uredno obnaša funkciju glavnog državnog arhitekta (direktora Direktorata glavnog državnog arhitekta) - 29. aprila tekuće godine - dan nakon što je izglasana 43. Vlada Crne Gore - majke naše, slava joj i milost - potpisao vrlo solidnih 72.000 kvadratnih metara (BRGP nadzemnih etaža) u okviru dva stambeno-poslovna objekta koji će se, ako-bog-da, graditi na prostoru između Bulevara Josipa Broza i pruge - uz Ulicu Pete proleterske brigade - sa južne strane...

Ali o tome ipak u narednom broju...

( Borislav Vukićević )