Franšiza koja je ostavila neizbrisiv trag u žanru auto-trke

Za sve ljubitelje četvorotočkaša dugo vremena je na gejming sceni postojala samo jedna franšiza koja je mogla da im pruži pun ugođaj na e-asfaltu. U pitanju je gejming klasik poznatog studija Electronic Arts prigodno nazvan Need For Speed.

Sve je počelo davne 1994. godine kada su snage udružili EA i poznati američki časopis Road & Track. EA je radio na softverskom dizajnu samog naslova, a Road & Track je “potpomogao” sa stručne strane, što je rezultiralo, za to vrijeme, prilično dobrim gejmplejom, uz upravljanje automobilima koji su imali detaljne specifikacije, kao i slike enterijera i eksterijera. Road & Track je inače jedan od najpoznatijih časopisa koji pokriva auto-moto teme, a aktivan je i danas na adresi https://www.roadandtrack.com.

Cilj EA i Road and Track magazina bio je da naprave kvalitetan naslov iz žanra auto-trke (racing), a gledajući njihovo “ostvarenje” možemo zasigurno reći da su u tome i uspjeli. U tome su saglasni i stručnjaci: GameSpot je naslov ocijenio 8.3/10, američki časopis Next Generation je verziju za Sony PS1 ocijenio sa četiri od pet zvjezdica, dok je tadašnji britanski magazin PC Power dao ocjenu čak 95%. Naslov je prvo pripremljen za 3DO System platformu (iza koje stoji kompanija osnivača EA Tripa Hokinsa), pa potom za MS-DOS (1995), Sony PS1 (1996) te Sega Saturn (1996). Za korisnike Windows 95, NFS I bio je dostupan i u takozvanom posebnom izdanju ili “The Need for Speed: Special Edition” koje je inače uključivalo i neke novitete i poboljšanja u odnosu na original iz 1994. godine.

Glavne karakteristike prvog NFS-a bili su preciznost u pogledu mehanike i upravljanja automobilima, fenomenalan prikaz iz sjedišta vozača, uvođenje trenera (tzv. X-man), jurnjava s policijom, dueli “1na1” i čuvena “trka s vremenom” (time trial).

Tri godine kasnije izašao je i prvi nastavak, Need For Speed II, čime je započela franšiza koja danas broji čak 25 naslova! NFS II je, u duhu prethodnika, nudio osam automobila za vožnju, bilo samostalno, “takmičarski” preko LAN-a ili pak preko nama drage opcije iz djetinjstva - split-screen. Split-screen je inače omogućavao da se dva igrača istovremeno takmiče, a da svakome pripadne po pola ekrana. Isto tako, NFS II je nudio ljubiteljima sportskih automobila detaljne specifikacije svakog od ponuđenih modela, što je bilo praćeno i adekvatnom audio-vizuelnom prezentacijom. Ipak, ovog puta nije bilo saradnje s čuvenim auto-moto magazinom, pa je franšiza tako ostala s nama danas poznatim imenom. Ovoga puta su se za potpuni ugođaj pobrinuli programeri i dizajneri iz Electronic Arts-a koji su sarađivali sa proizvođačima automobila kako bi svaki detalj bio na mjestu. Naslov je 1997. godine izašao za PlayStation i MS Windows. Ocjene su, ipak, bile nešto slabije: GameSpot je dao “sedmicu” (7.3/10 zaSony PS verziju, 7/10 za Windows varijantu), IGN 6/10, a Metacritic 71/100. Zanimljivo, igrica je u Japanu izašla pod nazivom Over Drivin’ II.

Najznačajnije novitete, iz ugla razvoja franšize, uveo je dobro poznati Need for Speed III: Hot Pursuit (1998). Po prvi put se policijske snage pojavljuju u ulozi “lovca”, uz upotrebu dobro poznatih strategija guranja, istjerivanja sa staze, te podmetanja bodljikavih prepreka. Osim toga, igrači su po prvi put mogli da mijenjaju uloge i biraju da li će biti za volanom nekog od 21 sportskog automobila (podijeljenih u tri kategorije) ili pak za volanom jednog od tri patrolna automobila (Chevrolet Corvette C5, El Niño, Lamborghini Diablo SV). Slično kao i prethodnik, NFS III je u Japanu izašao pod drugim imenom: Over Drivin’ III: Hot Pursuit.

Četvrti naslov franšize, Need For Speed: High Stakes (1999), donio je nekoliko velikih noviteta koji su oblikovali žanr auto-trka kakav danas poznajemo. Najznačnije je bilo uvođenje sistema razvijanja karijere vozača, uz sistem kupovine, popravke i nadogradnje automobila. Bolja grafika, gejmplej, kao i unaprijeđen sistem policijske potjere samo su neki od dodatnih poboljšanja koja su franšizu vratila na vrh gejming scene. Ocjene stručne javnosti su bile sjajne: Metacritic86/100, GameSpot 8.6/10 za PC i 8.7/10 za PS verziju, te IGN8.8/10 za PS i 7.5/10 za PC verziju.

Franšiza je pomalo neobično ušla u novi milenijum: Godine 2000. uslijedio je nastavak Need for Speed: Porsche Unleashed (poznat i kao NFS: Porsche 2000), koji je, kako mu i ime kaže, bio fokusiran samo na jednu marku - Porše. Za ljubitelje Poršea svakako ugođaj, ali za mnoge kritičare i velika mana. U svakom slučaju, posvećenost specifikacijama automobila, dobar gejmplej i nezaboravna atmosfera koju je krasila kvalitetna ambijentalna muzika (posebno se ističu numere kanadskog kompozitora Morphadrona) ipak su doprinijeli pozitivnim ocjenama (PC verzija: GameSpot 8.9/10, PCGamer 94%, PS verzija slabije ocijenjena). Interesantno je da je ovaj naslov dobio i specijalno izdanje 40 Jahre 911 Bundleili “40 godina 911-ce”, a u čast poznatog modela Porsche 911.

Need For Speed: Hot Pursuit 2 sljedeći je u nizu naslova ove popularne franšize i direktni je nastavak NFS III: Hot Pursuit iz 1998. godine. NFS franšiza se ovim nastavkom, poslije pomalo neočekivanog “iskakanja” iz uobičajenog ritma 2000. godine, vratila prepoznatljivom stilu auto-trka i policijskoj potjeri. Isključeni su i neki noviteti uvedeni u NFS: Porsche Unleashed, poput smjene dana i noći i promjene vremenskih prilika. Popularni “Cop mode” se našao i u ovom nastavku, a osim toga na raspolaganju je bilo i preko 20 sportskih automobila za one koji bi se opredijelili da budu “s druge strane zakona”. Nastavak je najbolje ocjene (osmice i devetke) dobio u varijanti za Sony PS2, jer je ista uključivala najviše dodataka, dok su verzije za PC, Game Cube i Xbox imali slabije ocjene (u prosjeku sedmica).

Need For Speed: Underground (2003) je predstavljao potpunu revoluciju u franšizi. Fokus je s luksuznih i uglavnom automobila američke proizvodnje, prebačen na popularne modele za ulične trke i to japanske proizvodnje, a gejmer(ka) je po prvi put imao(la) i mogućnost da u garaži dorađuje svog ljubimca vizuelno i mehanički. U sistem karijere sada je uvedena ženska osoba po imenu Samanta koja će pratiti razvoj igrača do kraja. Karijera je osmišljena kao probijanje do vrha u gradu u kojem vlada najbolji trkač po imenu Edi (Eddie). NFS Underground je uveo veoma popularne modele, poput Mitsubishi Lancer, Nissan Skyline GT-R, Toyota Supra te čuveni Volkswagen Golf GTI. Naslov je naišao na vrlo pozitivne ocjene: Metacritic 82/100, GameSpot 8/10, te IGN 9/10 (ocjene su za PC verziju).

Uspjeh NFS Underground-a rezultirao je i nastavkom - Need For Speed: Underground 2 (2004). Priča se nadovezuje na scenu gdje se Underground 1 završava te nastavlja u novom imaginarnom gradu nazvanom Bayview. Mogućnost unapređivanja automobila je i ovdje prisutna i to uz neke novitete koji su omogućavali preciznije “tvikovanje” performansi. NFS Underground 2 je nudio izbor između čak 32 automobila, a nezaboravan užitak pružala je po prvi put uvedena opcija za slobodnu vožnju kroz grad (tzv. free roam). I ovaj naslov je naišao na pozitivne ocjene, od kojih se izdvajaju: Metacritic 83/100 (Xbox varijanta), IGN 9.1/10 (PC) te PC Gamer 88% (PC).

Za mnoge ljubitelje franšize najvažniji i najuspješniji naslov svakako je Need For Speed: Most Wanted (2005). Kombinujući elemente iz svih prethodnih naslova - policijske potjere, vožnja na otvoreno, mogućnost dorade automobila po željii “story mode” - ovaj naslov je postigao pun uspjeh i postao najprodavaniji u cijeloj franšizi. Te 2005. godine iza naslova je stao studio EA Canada, da bi 2012. godine naslov dobio “reboot” na kojem je radio britanski studio Criterion Games.

Nakon vrlo uspješna tri naslova (NFS: Underground, NFS: U2, te NFS: Most Wanted), franšiza je ušla u seriju tri prilično prosječna nastavka: Need For Speed: Carbon (2006), Need For Speed: Pro Street (2007) i Need For Speed: Undercover (2008). Razvojnom timu iz Electronic Artsa je ipak prifalilo kreativnih rješenja, pa su kritičari posebno podvukli neuzbudljivu “policijsku potjeru”, ponavljajući gejmplej, kao i slaba grafička rješenja. Poznati portali IGN i GameSpot posebno su se “obrušili” na Pro Street kojem su zamjerili nedostatak karakterističnih elemenata koji su tako dugo krasili franšizu. Pro Street je, inače, neočekivano uveo NFS fanove na “legalne” staze uobičajenih auto-trka - nešto što je fanovima bio potpuni promašaj.

Nakon serije od tri ne tako sjajna naslova, Need For Speed: Shift (2009) ponudio je ljubiteljima adrenalina na asfaltu dobru zabavu. Odlična grafika, ponovno uveden (i to odličan) pogled iz sjedišta vozača (tzv. cockpit view), te kvalitetan gejmplej bili su pravo osvježenje. Metacritic je ovom naslovu dao 83/100 (PC), a IGN 9/10 (PC).

Svega dva mjeseca poslije NFS: Shift izašao je i NFS: Nitro i to samo za konzole Wii i Nintendo DS. Nitro je obećavao sjajnu zabavu i to na egzotičnim lokacijama: Rio de Žaneiro, Kairo, Singapur, Madrid, Dubai. Na raspolaganju su bile pomalo nezgrapne verzije modela poznatih proizvođača: Dodge, Nissan, Mitsubishi, Hummer, Ford, Porsche i drugih. Policija je u ovom naslovu manje prisutna i agresivna, što je jedan od nedostataka koji kvari ugođaj. Kritičari nijesu bili pretjerano oduševljeni: EuroGamer 5/10, GameSpot 7/10, IGN 8/10.

Godinu kasnije, NFS se opet vraća starom konceptu ilegalnih uličnih trka i policijskoj potjeri, ali sada u onlajn svijetu kroz multiplayer koncept (tj. više igrača se takmiče povezani preko internet konekcije).Osim toga, razvojni tim EA je odlučio i da se vrati dizajnu mapa iz Carbon i Most Wanted edicija, a sve to našlo se u paketu nazvanom Need For Speed: World (2010). Po prvi put, NFS je lansiran kao online free-to-play naslov, ali s dosta problema. Dugo vremena je naslov stajao u beta verziji, da bi 2013. godine došlo i do promjene u razvojnom timu, a onda i do gašenja servera 2015. godine. Naslov je doživio fijasko: IGN, Metacritic i EuroGamer su mu dali šesticu.

Iste godine izašao je i Need For Speed: Hot Pursuit,ali iz labaratorije britanskog studija Criterion Games (od 2004. godine pod okriljem EA), koji je vratio franšizu svojim korijenima: trke luksuznih automobila i policijska potjera. Zanimljivo je istaći da je Hot Pursuit 2010 otvorio mogućnost razvoja policijske, a ne samo trkačke karijere. Kao i u klasičnim verzijama, nije bilo mogućnosti nadogradnje automobila. Naslov je dobio vrlo pozitivne ocjene na sajmu Electronic Entertainment Expo 2010, Gamespot ga je ocijenio sa 8.5/10, EuroGamer sa 9/10, dok je IGN dao 9/10 i titulu “Editor’s Choice”.

Uslijedili su potom Need For Speed: Shift 2 Unleashed i Need For Speed: The Run (2011). Shift 2 se pokazao kao uspješna priča i dobar nastavak NFS Shift, dok je NFS The Run naišao uglavnom na slabe ocjene zbog lošeg AI i nedostatka dobrog storyline-a.

Serija uspona i padova nastavljena je i u narednom periodu. Poslije obećavajućeg reboot-a Need For Speed: Most Wanted(2012), uslijedio je nešto manje popularan Need For Speed: Rivals(2013), a potom i možemo reći dva potpuna promašaja: Need For Speed (onlajn verzija, 2015) i Need For Speed: Payback (2016) s prosječnom ocjenom 6/10.

Nakon niza promašaja i dužeg lutanja, NFS je ispustio titulu najpopularnijeg naslova u žanru trke automobila i tako ostavio prostora mnogo uspješnijim naslovima, kao što su Forza Motorsport, Asetto Corsa Competizione, F1, MotoGP i iRacing. Igra iRacing je danas možda i najpopularnija e-sportska discilina u žanru auto-trke, a zbog izuzetno precizne i kvalitetne mehanike upravljanja predstavlja standard pravih simulacija.

Što se tiče budućnosti NFS-a, ona je za sada neizvjesna. U aprilu su procurile prve fotografije za koje pouzdani izvori tvrde da se radi o najnovijem NFS 2022 na kojem radi Criterion Games, dok je ovog mjeseca procurio gejmplej navodnog NFS Mobile - naslova predviđenog za pametne telefone. Ukoliko se ispostave tačnim navodi o ulasku NFS franšize na tržište mobilnih telefona, a NFS 2022 bude spektakularno urađen, onda je moguće da će se NFS vratiti na mjesto koje mu pripada.

Nekada prvi izbor za e-sportska takmičenja: NFS na World Cyber Games turniru

Need For Speed franšiza se u doba svojih poznatijih naslova nalazila i na nekada nejvećem e-sportskom takmičenju i nezvaničnoj e-Olimpijadi, World Cyber Games. Prvi put to se desilo 2004. godine i tada je na svjetskoj e-sportskoj sceni debitovao čuveni NFS: Underground.

Najbrži je tada bio Njemac Niklas “Sliver” Timmermann,koji je za taj uspjeh nagrađen sa 20 000 američkih dolara. Sljedeće godine titulu najboljeg u NFS: Underground 2 i nagradu od 20 000 dolara na WCG 2005 e-Olimpijadi odnio je Brazilac Giovani “GearGG” Magri. U Italiji, 2006. godine, Rus Alan Enileev uspio je da dođe do trona u disciplini NFS: Most Wanted, dok je 2007. godine u disciplini NFS: Carbon “1na1” nagrada otišla u ruke Brazilca Rodrigea “playArt_SpeedNG” Nunesa. Posljednji put NFS naslov se našao na WCG e-Olimpijadi 2008. godine kada su u finalu snage odmjerili Rusi Nikolaj “USSRxMrRASER” Frontov i Valerij “USSRxProStreet” Nikolaev. Nagradu od 10 000 američkih dolara tada je pokupio Nikolaj “USSRxMrRASER” Frontov. Na WCG 2009NFS je zamijenjen igricama Asphalt 4 (mobilni telefoni) i TrackMania Nations Forever, dok je na WCG 2011 debitovala Forza Motorsport 3.

( Boris Lipovina )