Bumerska jadikovka

Živio sam mirno, u većinskom dijelu čovječanstva, do prije nekoliko mjeseci kad sam shvatio da pripadam grupi u opadanju, da sociološki, kulturno i biološki rastačem svoje prisustvo u pravcu nestanka i nekompetencije za savremeno biće sve složenijeg života na planeti Zemlji.

Pomenuću samo dvije vijesti, pa da vidimo kuda će to da povede. Nedavno je, naime, objavljeno da Google više nije najpopularnija stranica na Internetu, što znači da je carska aplikacija i carski rez koji porađa pažnju većine trenutnog čovječanstva ona kineska zajebancija za djecu i neosjetljive poznata kao TikTok.

Priznajem da mjesecima pokušavam da se upišem u TikTokere, jer želim biti relevantan dok mudrujem o tehnološkim implikacijama novih medija na prirodu i društvo. Mučim se da uđem u taj mladenački svijet disperzivne pažnje i primim dozu sinkopiranog video treša, ali uzalud - ne ide. Odbija me sama činjenica da gledam sve te densere, očnjake, krupne kadrove i napucane usne, komičare, suve kolače i ostali repromaterijal. Ono što me pak suštinski odbija je manjak želje da otkrivam, manjak želje da učestvujem u igri samo zato što je TikTok postao glavni baja na mreži. I premda znam da neko ko nadmaši Google jeste novo božanstvo, odbijam da se pomolim u tom pravcu, držeći se starih običaja i analogne safre.

Ne, nije ovo davno vrijeme kad sam se pravio faca i odbio da kupim mobilni telefon, nisu ovo godine kad sam u odbijanju da položim vozački ispit htio podvući svoj manjinski potencijal i nepripadanje gomili tehnološki uslovljenih vršnjaka koji su se razmetali svojim spravama i turbinama. Jok, ovdje ne postoji voljni momenat, još manje filozofski, naprosto, TikTok više odbija mene, nego što ja odbijam njega. (Hoću reći, u ovom posljednjem razlazu sa modernim ne vidim svoju pobjedu, nego slutim da se od nečeg rastajem i da je to zlokobno osjećanje samo dijelom uzrokovano ranom ljetnjom deprom).

Druga vijest koja me je ovlaš frapirala i ostavila u manjinskom grču jeste da je najtraženiji pojam u svijetu pornografije „hentai“, što su portali ove godine javili kao neku benignu pop kulturnu zanimljivost. Naravno da je podatak globalan i da vjerovatno u Crnoj Gori pornofili i dalje ukucavaju „srbija“ „MILF“ i „anđela vještica“, ali svjetske brojke su neumoljive: izgleda da u vrlom novom svijetu zapadnih tekovina & tekućina caruju erotski crtaći dalekog istoka, što me praktično, žanrovski i misaono ostavlja bez teksta.

Mogu se još pozvati na Epštajnovu definiciju pornografije kao hiperrealnosti, koja je ovim animiranim obrtom dovedena do svoje krajnje tačke - nakon turbo modelovanja tijela, moćnih kara i silikonskih grudi, krupnih kadrova i nadrealnog mačizma koji je porno industrija sprovela do posljednjeg piksela & penija, došlo je vrijeme da se i ta hiperrealnost napusti i konačno zaroni u crtani film. Kao što je i TikTok, uostalom, konsekvenca kulture koja je video udarom na čeoni režanj napokon iz sebe najurila pisanje i tekst.

E pa ja tu izlazim, nesnađen ali odlučan. Nemam ti kad. Između TikToka i porno anima, biram treću stranu, srednju žalost i sudbinu manjine. Ličim na đevojku što je čarne oči klela na početku one epske pjesme (čarne oči da ne bi gledale), ispadam na krivini tehno-kulturnog derbija kao neželjeno ždrijebe obijesne kobile napretka.

Makar bio nekul i zatucan, boriću se za svoja manjinska prava i pokušati koliko je moguće da taj vrtlog slika barem malo uspori.

( Brano Mandić )