"Vremeplovčeva žena": Ljubav i gubitak neraskidivo povezani
Kler je lijepa studentkinja umjetnosti, a Henri, pustolovni bibliotekar. Znaju se od Klerine sedme i Henrijeve tridesetosme godine, a u braku su od njene dvadesetčetvrte i njegove trideset druge. Kler je pametna, vatrena i nezaustavljiva, i većinu života čuva nevjerovatnu tajnu
Nakon knjige, pa filma ljubitelji SF priče “Vremeplovčeva žena” (The Time Traveler’s Wife) napokon imaju priliku da uživaju i u seriji koja se od 16. maja prikazuje na platformi HBO.
Fanovi su najprije bili opčinjeni knjigom koju je napisala Odri Nifeneger, a objavljen je 2003. godine, zatim ih je osvojila filmska adaptacija, pa su sa nestrpljenjem iščekivali seriju koja je dugo najavljivana.
Kler je lijepa studentkinja umjetnosti, a Henri, pustolovni bibliotekar. Znaju se od Klerine sedme i Henrijeve tridesetosme godine, a u braku su od njene dvadesetčetvrte i njegove trideset druge. Kler je pametna, vatrena i nezaustavljiva, i većinu života čuva nevjerovatnu tajnu.
Od svog šestog rođendana, ima imaginarnog prijatelja - ljubaznog i duhovitog čovjeka (koji je nekad mlad, nekad star) koji se pojavljuje u šumi iza njene kuće i priča joj priče o budućnosti. Posjete misterioznog Henrija su svijetle tačke njenog djetinjstva. Kako godine prolaze shvata da njen prijatelj nije izmišljen, već putuje kroz vrijeme i posećuje je iz budućnosti - i to ne iz bilo koje, već iz njene.
Henriju je dijagnostikovan hrono-poremećaj: njegov genetski časovnik periodično se vraća na nulu i on tada putuje kroz vrijeme, a vuku ga trenuci emotivnih teškoća iz njegovog života, kako prošlog, tako i budućeg. Njegovi nestanci su spontani, njegova iskustva nepredvidljiva, nekad potresna, a nekad zabavna.
Glavne uloge povjerene su Rouz Lesli (Kler) koju je publika imala priliku da gleda i u seriji “Igra prestola” dok i Henrija tumači Teo Džejms. Serija se sastoji od šest epizoda, koje će nam donijeti mnogo više detalja od filma, a nastala u adaptaciji Stivena Mofata koji je bio zadužen za scenario, dok režiju potpisuje Dejvid Nater. Njih dvojica su i među izvršnim producentima uz Su Vertu, Brajana Minčina i Džozefa E. Ibertija. Ova ekipa radila je mnoge uspješne projekte među kojima su “Doctor Who”, “Šerlok”, “Porodica Soprano”, “Igra prijestola”...
O seriji “Vremeplovčeva žena” pričaju Mofat i Džejms....
Ova priča najprije kao knjiga, pa kao filmska adaptacija osvojila je publiku. Kakav je bio vaš pristup adaptaciji poznate, veoma voljene priče?
Stiven Mofat: Uvijek morate samo da ispričate priču. Opet, kad radite na nekoj priči koju publika voli ne idete od pretpostavke da za nju svi znaju i da je se svi sjećaju. Dakle, morate se ponašati kao da je u pitanju potpuno nova priča. Zapravo, čak i ako gledam drugu verziju Šerloka Holmsa ili bilo kojeg drugo projekta koji sam radio, oduševljen sam što vidim da je sve to ponovo urađeno. Najlakše zavesti publiku koja već voli tu priču.
Dejvid Nater: ...Kao režiser, mogu da kažem da je ponekad u pitanju ne čitanje izvornog materijala, jer za mene je scenario izvorni materijal. To je moja Biblija, u nekim aspektima zaista pokušavam da proučim i fokusiram se i ispitam što više detalja kako bi priča bila kompletna.
Zbog aktuelne pandemije nijeste imali uživo kastinge. Kako je bilo odraditi ga preko Zooma?
Stiven Mofat: Mislim, nije loše! Voljeli bismo da smo svi mogli da sjedimo za istim stolom, ali uspjelo je. Imali smo prave ljude. Siguran sam da Dejvid ima više da kaže o ovome. Taj kasting je bio organizovan da bismo provjerili da li između Rouz (Lesli) i Tea (Džejms) ima hemije, a da se oni zapravo nisu sreli. Nekako je uspjelo. Ali ne mislim da je audicija preko Zooma nešto sa čime bih svakako nastavio i ubuduće.
Dejvid Nater: Jedna stvar na Zoomu mislim da je bila interesantna je kada sam rekao Rouz da Teo Džejms čita za Henrija, na njenom licu je bio zanimljiv izraz, i pomislio sam: “U redu.” A onda kada su počeli da čitaju zajedno, osjetio sam vezu odmah. Vrlo malo su radili zajedno, upoznali se, ali se toplota među njima mogla osjetiti. Osjetio sam da ta veza postoji, što je fantastično.
U kom smislu je “Vremeplovčeva žena” savremena ljubavna priča i po čemu se razlikuje od nekih drugih ljubavnih priča?
Stiven Mofat: Mislim da je vrijeme u ovoj priči bubanj propasti. Vrijeme je neprijatelj. Kako se razlikuje? Razlikuje se jer će prije kraja priče on (Henri) izgubiti svoja stopala. I znate, imaju ograničeno vrijeme. To je priča koja je prava za knjigu, a govori o tome da koliko god da su srećni, koliko god bili zaljubljeni, “srećno zauvijek” ne postoji. “Srećan neko vrijeme” je najbolje čemu se neko može nadati. Šta ja mislim da je Odri uradila sa izmišljanjem ove priče, imala je srećnu vezu i pokušala da kroz nju objasni da je srećan odnos mjesto odakle dolazi tragedija, jer će se završiti. Žao mi je jer ti to pokvari dan, ali tako to ide.
Dejvid Nater: Tačno. Za sebe, ovo sam radio neko vrijeme i od svih poslova i velikih projekti koje sam uradio, ovo je najbolji. I moram da vam kažem, bolju ljubavnu priča na TV-u ili u filmovima nećete naći, to vam garantujem. Ova priča je vanvremenska, ali je i veoma pravovremena jer u periodu u kom smo bili odvojen zbog pandemije virusa korona, mislim da će ovaj serijal ponovo okupiti ljude.
Šta vas je privuklo da ispričate ovu priči? I kako ste dobili inspiraciju da to pretvorite u ograničenu seriju?
Stiven Mofat: U mom slučaju, pročitao sam knjigu kada je izašla i odmah zavolio priču. Apsolutno mi se dopala. Predivna priča. I u to vrijeme sam bio u vrlo ranoj fazi pisanja Doktora Who. I predložio ekipi da uradimo ovu seriju. Tako sam uradio epizodu pod nazivom Devojka u kaminu, koja ima neke sličnosti sa ženom Putnika kroz vrijeme. Shvatio sam da me je priča “otela” i da želim da joj se posvetim i da je realizujem.
Onda smo stupili u kontakt i bili prijateljski raspoloženi da radimo jer nam se svidjela ideja. Onda je došla projekcija jedne od epizoda “Doktora Who” koja me je asocirala na priču Vremeplovčeva žena. Posljednjeg dana Brajan Minčin, producent je spomenuo da je tražio prava da Vremeplovčevu ženu uradimo kao TV verziju. Sve smo završili za kratko vrijeme i na najbolji mogući način, a sve je došlo iz ljubavi prema knjizi.
Dejvid Nater: Imao sam mnogo uspjeha sa Varner Brothersom i televizijom i tako dalje. I jedina stvar koju znam od početka je da ako nešto ne osjećam, ne mogu da prikažem to. Ako me ne dirne scenario, ne dira me, ne mogu to da stvorim. Kad sam pročitao ovaj scenario, on je bio najličniji, najotkriveniji najambiciozniji - što se tiče pričanja emotivnije priče, nego ijedan koji sam pročitao do tada. Svaki trenutak je bio poseban. I to je bilo nešto što nisam mogao da odbijem.
Šta je ono što vas privlači u temi putovanja kroz vreme?
Stiven Mofat: Volim putovanje kroz vrijeme. To je drugačiji način gledanja na život. I to je ono što knjiga radi briljantno: postavljanjem svog života u zbrkani red, putovanje kroz vrijeme nas vodi da vidimo da su ljubav i gubitak neraskidivo povezani, da jedno povlači drugo. Ovo je, ja mislim, ogromna stvar: to znači da sreća povlači tugu, a da zajedništvo znači biti odvojen. Svjetlost znači sijenka. Privlačnost sveobuhvatnog žanra “Putovanje kroz vrijeme” je da ako možete putovati kroz vrijeme, možete otići do obale do koje ne može doći na bilo koji drugi način. Ne možemo se vratiti u jučerašnji dan ili prošlu nedjelju. Mjesta na koja nikada ne možemo da odemo posebno su egzotična za nas. A putovanje kroz vrijeme je odlazak na mjesta do kojih nikada ne možete doći.
Dejvid Nater: Smatram da publika i ljudi koji zaista vole naučnofantastične priče to dobijaju onu za koju će se emocionalno vezati. Toliko su dirnuti time, i tako dirnuti njima, i njihovi emocionalni životi su tako povezani u ovim pričama.
( Marija Vasić )