Naslijeđeni okovi patrijarhata i dalje stežu

Poigravajući se sa čistotom bjeline i svjetlom reflektora, vizuelna umjetnica iz Bosne i Hercegovine Nela Hasanbegović progovara o uvijek aktuelnim temama u društvu, stavljajući fokus na ženu i polazeći dalje ka široj slici...

Hasanbegović tako reflektore usmjerava na položaj žene u društvu, izražava se kroz različite medije konstantno problematizujući naslijeđene okove patrijarhata i dalje se krećući ka opštim i univerzalnim, svevremenim vrijednostima, kontrastima i izborima između svjetlosti i tame, u zajednici i unutar pojedinca...

Samostalnom, retrospektivnom izložbom “Govor bjeline”, Nela Hasanbegović predstavlja se crnogorskoj publici koja njena odabrana djela može pogledati u Podgorici, u galeriji Centar, Centra savremene umjetnosti, do 31. maja.

Hasanbegović ovom postavkom obilježava dvadeset godina umjetničke karijere, a istoimenom izložbom obilježila je i prvu deceniju svog stvaralaštva. Njena djela i ona sama evoluirali su tokom tog perioda, dok se promjene u društvu tek jedva naziru, tako da motiv stvaranja i borbe ostaje isti.

”Nela Hasanbegović se kroz svoj umjetnički angažman bavi kritičkim i etičkim promišljanjem pozicije žene kroz prizmu tradicije, društva, uloge, ali i vremena. Iako je akcenat prvobitno na ženi, ona je samo polazište za razmišljanje o širim pojmovima poput dobra i zla, ispravnog, pravednog, o smislu i o univerzalnim vrijednostima. Dakle, prevazilazi i samu ženu. Meni, kao kustoskinji, izuzetno su važna problematizovanja tradicije i naslijeđene kulture jer nas samo preispitivanje i mijenjanje lošeg vode ka boljem, a kao ženi, izuzetno su mi poznati svi okovi”, zapisala je u katalogu koji prati izložbu mlada kustoskinja Anja Marković.

Nela Hasanbegović je završila osnovne i magistarske studije vajarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a trenutno je kandidatkinja na doktorskom studiju umjetnosti na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, i interdisciplinarnom doktorskom studiju na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu. Izlagala je na više od 130 međunarodnih i domaćih kolektivnih i 19 samostalnih izložbi, a njena djela su uvrštena u muzejske i privatne kolekcije. Posebna područja njenog istraživačkog interesovanja su trodimenzionalna i intermedijalna umjetnost, a izražava se u različitim medijima, od instalacije, video radova, fotografija i performansa.

”Raznolika umjetnička praksa Nele Hasanbegović obilježena je konceptualnim i provokativnim pristupom koji istražuje odnos između kulturnog pamćenja i identiteta, roda, prostora, arhitekture, nadzora i kontrole - pretočena u djela koja propituju značenje stvaranja umjetnosti, dvosmislenost jezika, ograničenja i mogućnosti. Njena se umjetnost nikada ne suzdržava od uspostavljanja kritičkog odnosa sa mjestima na kojima je izložena, materijalima od kojih je napravljena, i ulogom gledaoca i stvaraoca”, navodi se u saopštenju povodom izložbe, a o svemu opširnije Hasanbegović govori za “Vijesti”.

Kakvi su Vaši utisci nakon otvaranja izložbe, kako Vaši radovi korespondiraju sa prostorom galerije Centar, znajući da obraćate pažnju na to?

Vidim da ste se pripremili i zapazili baš tu delikatnost mojih radova u korespondenciji sa samim prostorom i hvala Vam na tome. Obično nastojim da svoje instalativne radove dovedem u funkciju samog prostora, znači da ta relacija bude nadopunjujuća, a ne da prostor umanji kvalitet rada ili da rad ostane neprilagođen nekim prostornim gabaritima. Ovo je jedan vrlo poseban prostor koji mi je, samim tim bio zanimljiv i izazovan za postaviti radove, a dodatno s obzirom na to da je u pitanju 20 godina umjetničke karijere i da je bilo dosta radova koji su bili podesni da se na neki način uključe i budu zastupljeni na ovoj izložbi. Mnogo je u svemu tome pomogla i kustoskinja Anja Marković koja je nesebično pružala podršku tokom čitavog procesa. Retrospektivna izložba pod istim ovim nazivom bila je otvorena i prije deset godina u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, jer mi je ta bjelina uvijek podesna da napravi spoj tih različitosti kojima se ja bavim, kako u idejnom, tako i u medijskom pitanju, a vidjeli ste da su zastupljeni i različiti mediji, pa vjerujem i da su tako u ovom prostoru vidljiva sva moja različita interesovanja. Na izložbi su zastupljeni radovi koji pripadaju recentnim godinama.

Koliko se Vaš način izražavanja i umjetničkog jezika promijenio od tada i da li se značenje naziva promijenilo tokom prethodnog perioda i jesu li i radovi evoluirali zajedno sa Vama ili kroz Vas?

Ta evolucija je neminovnost, međutim u odnosu na tu prethodnu retrospektivnu izložbu, moj likovni rukopis se nije značajno mijenjao i on je vidljiv kroz svaki medij, iako na prvu medij nekada sugeriše nešto drugo, rukopis je nešto što ostaje prepoznatljivo i on se nije nužno toliko promijenio...

Šta za Vas znači taj govor bjeline, kako gledate na bjelinu, a s obzirom na to da u prostoru prikazujete flourescentnu bijelu boju, ako ona postoji, kao i bijeli odsjaj, a u svemu tome koristite i svjetlost reflektora i boju zidova galerije koji savršeno korespondiraji sa Vašim instalacijama?

Da, bjelina je ta koja u suštini povezuje sve te različitosti u jednu cjelinu i akcentira ih. Znači svjetlost kao određena frekvencija i ono što prepoznajemo kao bijelo je negdje bilo presudno za imenovanje same izložbe, kao i to da se sve te različitosti spajaju u jednu cjelinu, a to je jedino ta bjelina mogla da iznese i uspješno odnjeguje.

Žena, žena pod velom, u okovima, u kostimu, pokretu... o čemu govore sve te forme i oblici žene, da li su žene i dalje prinuđene da se pokrivaju i da li ih i dalje ograničavaju okovi?

Polazim iz pozicije žene, s obzirom na to da sam umjetnica, pa mi je to negdje i prirodna uloga, da sam žena. Naravno, kao i ostale žene na svijetu, ne bih to svela na neku balkansku regiju već posmatram globalno, nosim se sa različitim izazovima toga što sam žena. Nije uvijek isto biti žena na određenoj poziciji i biti muškarac na toj poziciji. Tako i ova izložba propituje te uloge, odnos prema ženi, postavlja pitanje može li žena da bira, ima li mogućnost odabira svoje bračne zajednice ili to neko dogovara za nju čime se bavi rad “Pod velom” koji ste i spomenuli. Drugi radovi se bave isto pitanjem žene, ali sa drugih pozicija propitujući neke druge probleme. U nekim od radova vidljive su i žene kao majke, tjelesne metamorfoze koje se dešavaju ženi kada želi da postane majka, tako da su na ovoj izložbi i kroz nju propitani različiti aspekti žene.

Većina tih stvari zvuči kao da su takve teme i dalje pod etiketom tabua, iako se sasvim prirodno dešavaju u različitim životnim etapama...

Pa, i dalje postoje teškoće s kojima se žene svakodnevno susreću na različitim planovima, tako da je to aktuelno pitanje koje dalje otvara nova pitanja na koja se traže odgovori. Žene generalno traže odgovore. Ono što je važno jeste da njegujemo inkluzivni duh, da budemo društvo koje njeguje različitosti i ono što treba da bude orijentacija, barem to mislim ja kao umjetnica. Svaka uloga žene treba da bude prepoznata, vrednovana na pravi i kvalitetan način i nipošto da se umanjuje u odnosu na ulogu muškarca. Savremeni feminizam ne bavi se isključivo ženom, već se bavi generalno pitanjima različitosti, tako da je zato dodatno jako važno to dodatno negdje zastupiti, taj inkluzivni karakter. Izložba o tome i progovara, naravno, kroz jednu prizmu subjektivnosti s obzirom na to da kad umjetnik ili umjetnica progovara o nekim pitanjima uvijek to dolazi iz njih samih, iz tog nekog unutrašnjeg prostora, a samim tim su to i neke polazne osnove od kojih i ja krećem, iako bi možda neko drugi krenuo od nečeg drugog.

Koliko je važno da baš umjetnost progovara ili pokreće takve teme?

Važno je da umjetnost pokreće ovakvu vrstu pitanja. Govoreći iz ličnog ugla i iskustva, naravno da umjetnica uvijek treba ostaviti prostor posmatraču za komunikaciju djela, jer posmatrač uvijek treba da ima priliku da iskomunicira i stvori neku svoju vlastitu predodžbu. Svakako, jednu od predodžbi, nudi i kustoskinja koja je napravila sjajan osvrt na cjelokupnu izložbu. Pitanja i sve ono što izložba propituje ima za namjeri i da se negdje rješavaju te problematike, zarad onih kojima je to neophodno.

Pratite li crnogorsku scenu i kako je vidite?

Poprilično sam upućena u tokove vaše savremene likovne scene, posebno zbog toga što imam dosta dobrih prijatelja i prijateljica koji su iz ove struke i koji stvaraju i djeluju u Crnoj Gori, ali i u drugim djelovima svijeta. Ono što generalno mogu reći o jednom ozračju, pogotovo ovom post-kovid, jeste da je lijepo vidjeli ovu vrstu muvinga, kretanja i svega onoga što negdje prikazuje život na samoj likovnoj sceni.

Imate li u planu možda još neku izložu u Crnoj Gori u narednom periodu, ili možda u Bosni i Hercegovini, takođe povodom 20 godina rada?

U planu svakako imam jednu novu, prije svega jednu samostalnu u Sarajevu, pred kraj ove kalendarske godine. Nijesam planirala da prenosim radove nigdje dalje, jer je to i jedna od specifičnosti ovih, uslovno rečeno skulptorskih, izložbi, što zahtijevaju transport, tako da je njih veoma teško prevesti iz države u državu a bez neke supe cijene taksi. Planove svakako imam, a moja osnovna očekivanja su da publika iskomunicira sa ovim radovima, da otvorim prostor za dijalog i naravno, da ipak pokrene određene procese promjena. Sigurna sam da hoće, ako ne u društvenom smislu, sigurno hoće u umjetničkom, jer umjetnost uvijek komunicira na pravi način i otvara pitanja i u ljudima nešto što možda ranije nijesu ispitali u samom sebi ili nijesu bili svjesni da se uopšte događa u njima i oko njih.

( Jelena Kontić )