Bojan Baća: Prisustvujemo činu kanibalizacije DPS-a

Nakon što je Vlada smijenila rektorku, imali ste zanimljivu definiciju onoga što se u stvari događa – “kanibalizacija DPS-a”. O kakvom procesu je riječ?

Volim sociologiju da definišem kao naučnu disciplinu koja se bavi proučavanjem nenamjer(ava)nih posljedica (is)planiranih akcija. A kako smo mi država u kojoj vrijeme ne protiče već se gomila, čini mi se da smo došli do tačke u kojoj su svi problemi sa kojima se DPS – pa time i država – suočava zapravo neanticipirani ishodi njihovih dosadašnjih politika i praksi. Istina, krize su ciklične u našoj post-socijalističkoj zbilji (1988–1989, 1997–1998, 2006–2007), ali uvijek su se rešavale unutar režima, tako što bi došlo do zamjene elita, eventualno do apsorbovanja dijela dojučerašnjih protivnika. Bojim se da smo ovog puta zašli u posljednju strukturnu krizu, s tim da je i DPS-u postalo jasno da se više ne mogu osloniti na oprobane recepte u saniranju nagomilanih problema. Dovoljno je da pogledate sastav Vlade i poslaničkog kluba vladajuće partije da vam odmah postane jasno kako su im ljudski resursi potrošeni. Jer, kada dugoročno forsirate udvorištvo i poslušnost u odnosu na sposobnost i stručnost, nužno klizite u entropiju.

Ovako odokativno, zanimljiva su mi dva procesa koja su dovela do ove krize. Prvo, DPS-ovu Crnu Goru gradili su kadrovi koji su se form(at)irali u jednoj ozbiljnoj državi kakva je bila SFRJ. Međutim, poredak koji su ti ljudi stvarali nakon raspada te države nudio je nepotizam i klijentelizam kao ključne mehanizme društvene mobilnosti. Institucije na kojima bi država trebalo da počiva počele su da se pune neznalicama i zabušantima, a vremenom su ti ljudi uspostavili – ako ne i institucionalizovali – modele ponašanja i kriterijume napredovanja bazirane na podobnosti i udvorištu koji su, nažalost, novim generacijama postali sasvim normalna i legitimna stvar. U tom smislu, ultimativni ishod Crne Gore koju je gradio DPS jeste državni aparat koji uglavnom počiva na neefikasnim institucijama i potpuno beskorisnom kadru. Kako vele kompjuteraši, garbage in, garbage out. Sada kad je kompletan sistem zapao u krizu, DPS je prinuđen da se osloni na ono što su posijali. Čini mi se da su shvatili da imaju pune ruke ničega.

Drugi proces pak odnosi se na rabljenje svega onog što smo naslijedili – od prirodnih resursa do industrije – kao da sjutra ne postoji. Paradoksalno, u navodnoj borbi za državu Crnu Goru, odnosno njen integritet i prosperitet, DPS je potpuno razorio njenu realnu osnovu. No, to tako biva kad vas tranzicija vodi od plana do klana u upravljanju i privređivanju. Koliko znate sposobnih a nepodobnih ljudi koji kreiraju neku novu vrijednost? A koliko pak znate onih nesposobnih a podobnih na teretu budžeta? S druge strane, tu je i problem “političke socijalizacije” koju je uspostavio i na kojoj počiva režim. DPS je naučio svoje birače da očekuju konkretnu uslugu za dati glas, pa se već na prošlim izborima vladajuća partija našla u procjepu kada je, u očajničkom pokušaju da zadrži vlast, prepustila brojne “pozicije” klijentima svojih koalicionih partnera time ostavljajući prevarenim – i, ne sumnjam, gnjevnim – dobar dio sopstvenih birača.

Sve veća zaduživanja jesu pokazatelj da DPS nastoji da održava sistem – odnosno, “sigurne glasove” – ali istovremeno ukazuje i na to da im ponestaje resursa i dobara koji će da podmiruju potrebe svih interesnih grupa unutar same vlasti. Kako su građane opljačkali i zajednička dobra poharali, a bogatstvo akumulirali i koncentrisali u ruke ljudi bliskih vlasti, sve što im preostaje jeste da otimaju jedni od drugih, da gaze jedni druge. Na to sam mislio kad sam rekao da je DPS počeo da se kanibalizuje. Na sve to dodajmo i to da su se, u međuvremenu, partijske elite isparanoisale (“Ko je sljedeći?”), tako da će sve manje brinuti o održavanju na vlasti, a sve više kako da spasu sopstvenu kožu, što bavljenje rekreativnim aktivnostima poput curenja informacija, izdaje, zabadanje noža u leđa čini sve izvjesnijim.

Kako vidite stanje na državnom univerzitetu? Od kada po Vama u stvari ne možemo govoriti o autonomiji UCG?

Dok slušam polemike oko “autonomije univerziteta”, imam osjećaj da se UCG nalazi u nekoj vrsti kvantne realnosti, pa su rektoresini profesori spremni da suspenduju klasičan pogled na stvarnost ne bi li identifikovali postojanje autonomije tamo gdje je mi ostali ne vidimo. Suština je pak u tome da sukob oko Visoke medicinske škole nije ništa drugo do još jedan simptom unutarpartijskih (interesnih) kontradiktornosti koje DPS nije u stanju da prevaziđe. Zanimljiva mi je bila rektoresina izjava da “Univerzitet Crne Gore nije prćija ni ovih ministra, ni ove Vlade, već države Crne Gore”. Univerzitet kao prćija. Nebitno čija, ali ipak prćija! How cool is that! Sad čitajte između redova: ako se za ovih trideset godina država mijenjala četiri puta, a vladajuća partija nijednom, čija je Univerzitet prćija zaista?

S druge strane, ako bacite pogled na “autonomiju” koju je univerzitetu darivala rektoresa, shvatićete da ona i njeni “autonomaši” pod tim pojmom isključivo podrazumijevaju pravo rektorese da uređuje svoj feud kako ona to ište, a da pri tom nikome ne odgovara. Čim je neko pozove na odgovornost – cvrc! – narušena je autonomija. Budimo realni, rektoresa je, poput “kraljeve desnice”, dovedena na Univerzitet da skrši svaku naznaku autonomije i UCG privede namjeni – pretvori ga u inkubator podobnih elita. Isto tako, ne kažem da su ovi jurišnici barona Bjelice – zovimo ih “bjelašima”, čisto da nadražimo crnogorske paranoidne nacionaliste – nekakvi pravednici koji žele UCG da pretvore u Frankfurtsku školu, jer su to isti oni koji su rektoresu i doveli u fotelju, a tokom njenog vladanja ponašali se poput perjanika joj. Sad samo služe drugom gospodaru, nema tu neke velike filozofije.

Biću ciničan i primijetiću kako je rektoresa, u jednoj svojoj kolumni iz septembra 1997. godine, tadašnje promjene u državi nazvala “novom političkom osjećajnošću”. Danas ishod te “osjećajnosti” ona naziva “trijumfom neprosvijećenog staljinizma”. Ne znam da li je time implicirala da je ovo između bio “prosvijećeni staljinizam”, ali malo šta tako lijepo opisuje planirane akcije DPS i njihove neželjene posljedice kao rektoresina politička lirika.

Zbog rektorkine smjene ostavku je dao ministar kulture. Nijesmo navikli da se ovdje tako lako napuštaju funkcije, a puno toga se u zemlji desilo.

Bilo bi kul kad bi rektoresa odlučila da napravi pastiš, omaž, reboot, nastavak – ma, sve to ujedno! – svoje čuvene predstave koja bi se zvala, recimo, Everyman đilkoš. Ovoga puta bi se kao disident u režimu “neprosvijećenog staljinizma” bavila “jednom epohom u kojoj su njeni junaci svojim djelovanjem bitno određivali istorijske tokove u post-socijalističkoj, DPS-ovskoj Crnoj Gori”. Jer, vidite, samo u takvoj Crnoj Gori mi možemo sebi da priuštimo luksuz da potez bivšeg ministra kulture proglasimo nekakvim primjerom čojstva i junaštva. Stvari treba sagledati u kontekstu, posebno kad se u “buntu” izvjesnih osoba nazire određeni obrazac. Kada se rektoresa usmjerila na fakultetske jedinice – da im ruši autonomiju, jelte – tad i samo tad se zabrinuo ex-ministar, glasnuvši se tekstom u kome nam je pojasnio kako je UCG ličio na “crnogorska porodilišta” prije dolaska rektorese. Svakog ko je dovodio u pitanje njene nazovi “reforme” optužio je da je protiv države, progresa i Habermasa. Tad je još i napisao: “Možda možemo proglasiti totalnu autonomiju u kojoj nam nijedna evaluacija neće biti potrebna, možemo se vratiti tradiciji škola i akademija iz perioda prošlih vjekova, u kojima ćemo tada beskrajno samozadovoljno kontemplirati kako smo najbolji, u fakultetskim kabinetima ukoliko iste posjedujemo, hodnicima ili parkovima.” To nam veli ex-ministar koji se aktivira samo kad rektoresu neko hoće da deaktivira. Ukratko, pitanje je koliko je ostavka ministra njegova autonomna odluka, a koliko postupanje po direktivi.

A kako vidite aktuelni politički momenat? Politička kriza traje, sukobi u opoziciji su sve češći, kao i jezik devedesetih, vlast se utvrđuje ili pokušava da povrati punu kontrolu nad ključnim polugama za održanje – od vojske do javnog servisa. Kuda ide ovaj brod?

Mislim da ne plovi u devedesete. Vlast je ostala ista, to stoji, ali je kontekst radikalno drugačiji. “Veliki snovi” koji su pokretali i lijepo i ružno u toj dekadi danas su tek malo više od razočarenja na javi. Eto, ratosiljali smo se real-socializma, vidjeli smo pravo lice kapitalizma, višepartizam se manifestovao kao puka oligarhija, dobili smo nacionalne države, ali malo su se kome – osim onim “snalažljivim” – ostvarili snovi o nekom boljem životu. Mi danas, eto, imamo i nešto što nazivamo “razočaranim independentistima”, a sve je više i “razočaranih DPS-ovaca”. Način na koji je režim stvarao osjećaj razočarenja i namagarčenosti kod ljudi od kojih je tražio da se bore za “velike ideje” biće premet nekih budućih istraživanja, ali mi se čini da su ta psihološka stanja dobrog dijela populacije rezultirala u apatiji i nespremnosti da se žrtvuje to malo, uslovno rečeno, komfora i mira koji imaju “od prvog do prvog”. Sjetite samo koliko je ljudi u vrijeme raspada SFRJ mogla da nadraži situacija na Kosmetu. Sasvim je druga priča ko je kapitalizovao na toj energiji i kako je zloupotrijebio, ali tad smo imali na desetine hiljada ljudi koji su bili spremni da se odrede u javnom prostoru i zamjere nekome glavonji. Danas se ljudi paze da ne lajkuju kakvu podršku protestima majki sa troje ili više djece.

U tom smislu, promijenila se i priroda javnog prostora, mahom su okupljanja u virtuelnom svijetu, tako da ako nas nečija retorika podsjeća na devedesete, nešto nisam ubijeđen da ta osoba zna da rukuje oružjem i da bi sjutra bila spremna da zapuca i propusti novu sezonu Gejmotrona. Trolovanje i botovanje su ventili koji radi najveći dio javnosti. Devedesete su poznata teritorija, znali bi kako s tim da se nosimo, ali ono što me plaši jeste da nas čeka nešto radikalno drugačije i mnogo gore. Antonio Gramši lucidno je primijetio da vrijeme čudovišnog nastupa kada stari svijet umire a novi još uvijek ne uspijeva da se rodi. I umjesto da se vraćamo u našu zonu komfora koju nam nude te famozne devedesete – u kojima je sve bilo tako crno-bijelo i lako za procesuiranje, jelte – bolje bi bilo da analiziramo aktuelnu situaciju i nijanse sive u njoj, pa možda i anticipramo što nas čeka u budućnosti.

Nerijetko se ovih dana čuje da živimo 1948, od suđenja vijeka, do rigidnih zakona koje vlast usvaja. Živimo li?

Mi smo najbolji primjer da se istorija ponavlja dva puta: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ako smo se 1948. godine plašili institucija sistema, danas im se smijemo. Kao da gledamo epizodu Simpsonovih u kojoj je Homer Simpson specijalni državni tužilac. Od samog suđenja zanimljivije su mi reakcije u javnosti. Kad je sve krenulo, ljudi su bili ogorčeni i ozlojeđeni, ali sada su u fazonu ljubitelja treš-filmova: “Pa, ovo je toliko loše da je dobro!” Znam i one koji se okupljaju da gledaju prenos, uz kokice i sve prateće elemente. A sam proces ima svoje nenamjeravane posljedice: DPS je ušao u priču o “pokušaju državnog udara” vjerovatno misleći da će to izazvati gnjev u narodu i riješiti se po kratkom postupku – plus, da navodnim suzbijanjem pro-ruskih snaga pokupi i koji poen kod Zapada – ali kako se radnja lošeg scenarija odvijala i kulminirala suđenjem, gnjev i strepnju zamijenili su smijeh i sprdnja, tako da je malo šta poljuljalo povjerenje u institucije sistema kao prenos ovog suđenja. Jer, ako su nam ovo sudovi i tužilaštva, ako su ovo mozgovi na kojima počiva sistem, DPS je uveliko izveo državni udar.

Pomenuli ste protest majki i nedostatak solidarnosti. Kakvo smo mi to društvo?

Društvo u kome svako želi da bude tolerisan, ali niko da pokaže solidarnost. No, solidarnost podrazumijeva određen rizik, ali i činjenicu da niste sporedni lik u sopstvenom životu. Uvijek me je intrigiralo to kako su tokom devedesetih tzv. “crnogorski independentisti” bili spremni da se solidarišu sa onima koje je država zlostavljala, dok su danas mnogi od njih svedeni na glasnogovornike i/ili pione režima. Jer, vidite, čim je država prestala da sponzoriše srpski nacionalizam i stavila crnogorski “na budžet”, sve te represivne i koruptivne prakse najednom su postale prihvatljive. Fascinira me taj momenat u kome su brojni kooptirani nazovi “građanisti” ubijedili sebe kako sve to rade jer vole državu Crnu Goru, za njeno dobro. Nisam psiholog, ali mi se čini da je mnogo lakše kad se stane ispred ogledala i kaže sebi da su se pare uzele zbog nekog višeg cilja, a ne zbog ličnih slabosti.

U tom smislu, “državotvorna priča”, odnosno žvaka o “odbrani identiteta” i uopšte ti grandiozni narativi – sav taj naš državni fetišizam i istorijska nekrofilija – savršeni su za prikrivanje svakodnevnih kukavičluka i sebičnosti. Ne samo kao način za prodavanje magle prosječnom biraču, već i kao psihološki mehanizam koji čini da kukavice i uhljebi sebe vide kao istorijske subjekte u borbi za stvar koja nadilazi njihov lični interes i komfor. Stalno ponavljam da to što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i Kornelijus Kastorijadis: sposobnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svog segment. A zvanična politika ljubavi prema državi trebalo bi da bude prva na listi za propitivanje.

( Milena Perović Korać (Monitor) )