"Prva dama Bara" stoji uspravno već sto godina

Barska Gimanzija čija je priča proteklih par godina obišla region i Evropu, sinoć je proslavila sto godina svog postojanja. Tokom jednog vijeka ona je prebrodila više neuslovnih zgrada, siromaštvo i veliki zemljotres ali je uprkos tome ostala akademski stub Bara.

Gimazija „Niko Rolović“ sa radom je počela 1921. godine u Starom Baru a sinoć je njen jubilej obilježen svečanošću u Domu kulture Bar u okviru koje je prikazan i dokumentarni film o njenom putovanju tokom jednog vijeka.

U filmu su o Gimnaziji govorili bivši i sadađnji đaci, direktori i profesori. Mjesto u njemu imali su i predstavnici prve generacije maturanata barske Gimnazije, Špiro Niković, dr Žarko Ivanović, Ruždi Hasanaga, Vladimir Vlado Lukšić. Oni su se prisjećali školskih dana i uspomena na generaciju 1956/57.

Maksim Lutovac, bivši direktor Gimnazije koji je na njenom čelu bio skoro 30 godina, u filmu je kazao da je prva pobjeda Gimnazije bila onda kada su joj ozbezbijedili električne priključke a odmah za njima su nastavili da prevazilaze ostale prepreke. On se prisjetio i rada u šatorima nakon zemljotresa i đaka i profesora koji su zajedno radili na obnovi Bara.

„U meni žive sjećanja na generacije đaka, nebeskih zvijezda, na generacije pedagoga kojima mogu danas samo da se poklonim i izrazim zahvalnost što sam imao sreću sa njima da sardađujem“, kazao je Lutovac.

Gimnazija je kičma koja je doprinjela razvoju grada i mladih i kao takva, kako je kazao Lutovac, ostaće luča grada, kako i dolikuje njegovoj prvoj dami.

„Vijestima“ je Lutovac kazao da jedan film ne može posvjedočiti svemu što je Gimnazija bila i što jeste ali da je svakako dobar način da se njena istorija približi mladima. Film ga je, kako je kazao, vratio u neka čudna ali i lijepa vremena pa je teško razaznati da li je to sjećanje ili fantazija.

Rekao je da tokom svog rada i života u ovoj školi najviše pamti vremena posle zemljotresa i posle bombardovanja, te dolazak u novu zgradu škole nakon trošnih magacina na staroj raskrsnici. Barani Lutovca smatraju jednim od najzaslužnijih za ugled koji Gimnazija danas uživa, što su i pokazali aplauzom kada je ušao u bioskopsku salu Doma kulture.

Jedan sako za slikanje

Predstavnici prve generacije maturanta kazali su da najviše pamte stroge ali pravične profesore, prijateljstva i disciplinu.

Grupna fotografija ove generacije nalazi se u hodniku škole a u filmu se odaje da svako od momaka nosi isti sako. Razlog za to je, kako su objasnili Ivanović i Lukšić, siromaštvo i skromnost koje je iskusila njihova genercacija. Prema njihovim riječima, tada su vladale druge vrijednosti i jedan sako je bio simbol zajedništva.

Prisjetili su se i zanimljive eksurzije na koju su nosili kantu marmelade i kantu sira za doručak, a hljeb kupovali usput.

Špiro Niković, general JNA u penziji i jedan od prvih maturanata, kazao je da pamti profesore po izrazu, ponašanju i hodu. „Gimnazija je hram znanja i ko počne školovanje u ovakvoj instituciji prvo je srećan što će naučiti toliko da kroz život porođe uspravno“, poručio je.

Ovogodišnja maturantkinja koja je otvorila program, Amina Bahović, „Vijestima“ je kazala da će se posebno sjećati inicijativa i akcija Učeničkog parlamenta i svih divnih ljudi koji su sa njom dijelili želju a promjenama i napretkom i svoje odjeljenje. „Gimnazija je simbol Bara a mladi ljudi njen duh i ja sam ponosna što sam imala priliku da budem njen dio“, poručila je Bahović.

Od istorije do čempres revolucije

U filmu se govorilo i o sječi višedecenijskih čempresa i rušenju krugova u dvorištu Gimnazije 2019. godine što je rezultiralo najvećim građanskim protestima u Baru do tada. Krugovi su izgrađeni nakon zemljotresa koji je pogodio Bar 1979. Zajedničkim snagama profesora, đaka i omladinaca iz Novog sada koji su pristogli u pomoć.

Priča o čempresima je ispričana kroz snimke nekada i sada i slike đaka koji se bore za očuvanje svog dvorišta.

Narator, Milan Vujović, u filmu kaže da je u januaru te godine Gimaziju zadesio drugi potres. Naspram neumoljivog činovničkog aparata i zagušene buke motornih testera stala je slobodnoumna mladost Gimnazije, njeni bivši i tadašnji đaci, njeni profesori i građanstvo Bara, ispričao je Vujović naracijom.

„Danas, na stogodišnjicu svoga postojanja, Gimnazija je škola bez dvorišta. Dok odgovorni ćute i ne preduzimaju ništa, ona stoji uspravno. Vertikala, uspostavljena davne 1921. prava je kao čempres i dan danas“, jedan je dio priče o „čempres revoluciji“ u filmu.

Lutovac je „Vijestima“ kazao su krugovi i veliki amfiteatar napravljeni tokom njegovog rada u školi i da je on bio inicijator sanacije dvorišta nakon zemljotresa. On je rekao da je ponosan na duh koji su đaci tada pokazali i da je u njima vidio vrijednosti koje se trudio da prenese i svojoj, tadašnjoj, Gimnaziji.

U uvodnom obraćanju direktorice škole, Marije Đonović, objasnila jeda su odabrali da filmom obilježe stogodišnjicu kako bi stvorili nešto što je trajno i u skladu sa vremenom. Ona je kazala da je jubilej samo prilika da se osvrnu i sagledaju njen značaj i mjesto koje su imali u njenom trajanju koje teče i danas.

Film gledaoce uvod sa pričom o samom početku postojanja Gimnazije pa prvo pominje Mitra Iličkovića, „velikog mecenu barske prosvjete“ koji se posvećeno borio da barska gimnazija otpočne sa radom, pa je 3. septembra 1921. godine otvorena niža četvorogodišnja gimnazija u Starom Baru. Bilo je upisano 87 učenika, a radila su samo dva nastavnika i dr filozfije Jovo Šundić, direktor.

U Kraljevini Jugoslaviji 1929. godine ukinuto je 29 nižih gimnazija, među kojima je bila i barska. Direktor Suđić ovo je nazvao neoprostivim nacionalnim grijehom u dopisu Ministarstvu prosvjete. Dvije godine kasnije barska Gimnazija je bila ponovo otvorena sa 136 učenika.

Prije prikazivanja filma direktorica škole je najboljim i istaknutim đacima dodijelila nagrade i priznanja za dostignuća tokom ove školske godine i cjelokupong školovanja.

Svečanosti povodom sto godina barske Gimnazije prisustvovao je ministar sporta i mladih Vasilije Lalošević, predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, predsjednica Skupštine opštine Bar Milena Božović, poslanik Midorag Lekić i brojni drugi Barani.

Autorke filma su direktorica Marija Đonović i pedagogoica Slavica Vujović. Autorka teskta naracije je profesorica Vesna Pavićević. Film je finansijski podržala Opština Bar, Hemosan, Otrant Star i Luka Bar. Dejan Senić potpisuje produkciju.

( Marija Pešić )