Kraj reprezentacije Jugoslavije: Politika na stadionima, nacionalizam, odlazak voljenog selektora...
Reprezentacija Jugoslavije je u jesen 1990. bila jedna od najboljih na svijetu
Fudbalska reprezentacija Jugoslavije isključena je sa Evropskog prvenstva 1992. u Švedskoj. Za mnoge je to bio kraj velikog tima, ali za neke i novi početak. Tako danas, 30 godina kasnije, piše njemački "Zidojče cajtung".
Reprezentacija Jugoslavije je u jesen 1990. bila jedna od najboljih na svijetu.
Omladinski fudbalski tim 1987. postao je prvak na Svjetskom juniorskom prvenstvo u Čileu, a 1990. izgubili su od Argentine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji.
"Evropsko prvenstvo 1992. u Švedskoj namjeravali su da okončaju titulom", piše Zidojče cajtung.
List svojim čitaocima objašnjava da je fudbalska reprezentacija bila simbol multietničke jugoslovenske države, i da su u timu bili igrači iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore i Slovenije.
"Oni su se od malih nogu susretali u sportskim kampovima", kaže sociolog Dario Brentin. "Razvila su se prijateljstva u kojima nacionalnost i etnička pripadnost nisu igrala nikakvu ulogu."
Politika na stadionima
No, "takva harmonija nije postojala u društvu", konstatuje njemački list uz ocjenu da su ekonomske krize i napetosti "podstakle čežnju za etnički homogenim samostalnim državama".
Nacionalizam je doveo do govora mržnje i nasilja.
Kada je Crvena Zvezda 1991. osvojila evropski Kup šampiona, njeni navijači više nisu mahali jugoslovenskim, već srpskim zastavama.
Na hrvatskim stadionima u Zagrebu i Splitu jugoslovenskoj himni se zviždalo, iako je reprezentacija jurišala ka Evropskom prvenstvu.
Pobjeda od 7:0 nad reprezentacijom Farskih ostrva u maju 1991. bila je posljednja u kojoj je Jugoslavija igrala u svojoj najboljoj postavi.
A onda su, piše Zidojče cajtung, Hrvatska i Slovenija u junu 1991. proglasile nezavisnost. "JNA, kojom su dominirali Srbi, željela je da povrati kontrolu prij0e svega nad hrvatskim teritorijama i – uslijedio je rat. U ratu u Hrvatskoj borili su se i huligani Crvene Zvezde iz Beograda, koji su činili i ratne zločine."
Uprkos ratu, jugoslovenskoj reprezentaciji omogućeno je da nastavi s pripremama za Evropsko prvenstvo 1992. – bez hrvatskih i slovenačkih igrača.
U martu 1992. i Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost.
"Manjina bosanskih Srba to nije htjela da prihvati, pa su njihove trupe opkolile Sarajevo. Stadion FK Željezničar u centru glavnog grada BiH bio je na prvoj liniji fronta. Došlo je do sukoba, nakon čega je jedna tribina izgorjela. Srpski snajperista ubio je jednog navijača koji je pokušavao da spasi ženu koja je pogođena", piše list iz Minhena.
Odlazak voljenog selektora
Te vijesti je selektor Ivica Osim dočekao u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu, sa velikom zabrinutošću.
On je rođen u Sarajevu i, kako piše list, "poistovjećivao se s multietničkom raznolikošću Jugoslavije".
Osim je reprezentaciju vodio od 1986, a nakon izbijanja rata, očajnički je pokušavao da dođe do svoje porodice u Sarajevu.
A onda, 23. maja, dvije i po nedjelje prije početka Evropskog prvenstva u Švedskoj, Osim je podnio ostavku.
"Moja zemlja nije zaslužila nastup na Evropskom prvenstvu", kroz suze je rekao selektor, naglasivši da je ostavka jedino što može da učini za svoj grad, koji se napada na pravdi Boga.
"Pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava“, prenosi njemački list Osimove riječi.
Krnja reprezentacija i bez svog voljenog selektora, nastavila put ka Evropskom prvenstvu u Švedskoj.
Ali onda je, 30. maja 1992, jedanaest dana prije početka takmičenja, usvojena Rezolucija UN broj 757, kojom su Jugoslaviji uvedene sankcije, a jugoslovenska reprezentacija isključena sa Evropskog prvenstva.
Novi početak za Hrvatsku
Za Hrvatsku, međutim, "to nije bio kraj, već početak nove ere", prenosi Zidojče cajtung ocjenu Ričarda Milsa, autora knjige "Politika fudbala u Jugoslaviji" (The Politics of Football in Yugoslavia).
Nova hrvatska reprezentacija izborila je četvrtfinale na Evropskom prvenstvu 1996. i zauzela treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.
Robert Prosinečki ušao je u istoriju kao prvi igrač koji je postigao golove za dvije zemlje – 1990. za Jugoslaviju i osam godina kasnije za Hrvatsku.
Fudbal je "pratio formiranje hrvatske nacije", ali godinama koje su uslijedile pokazao je takođe "koliko je tanka granica između rodoljublja i nacionalizma" – "Ultrasi iz Beograda slavili su Ratka Mladića, a oni iz Hrvatske veličali ustaški pokret".
Jugoslaviju je na Evropskom prvenstvu 1992. u Švedskoj zamijenio tim Danske.
I dok su jugoslovenski igrači odavno bili kod kuće, zaokupljeni sopstvenim brigama, Danska je, podsjeća Zidojče cajtung, uspjela u finalu da pobijedi glavnog favorita – reprezentaciju Njemačke.
( Deutsche Welle )