Inspiraciju ne priznajem kao pojam
Likovni izraz je vid komunikacije koji umjetnica Ivana Stanić koristi kao i svaki drugi, a svojim djelima komunicira sa publikom, društvom i samom sobom. Izložba njenih slika i crteža biće otvorena večeras u Budvi, u Spomen- domu “Stefan Mitrov Ljubiša”
Izložba slika i crteža, fuzija dviju potreba umjetnice Ivane Stanić, biće otvorena večeras u Budvi, u 20 časova u Spomen-domu “Stefan Mitrov Ljubiša”. A produkt kojih potreba je ova izložba i šta posjetioci mogu očekivati, Stanić za “Vijesti” otkriva:
”Ova izložba je fuzija dvije potrebe. Potrebe za pitanjima, za traganjem i nađenim, za dva rukopisa, za predstavu dualnosti ljudske prirode u koje god je vi okvire smjestili kao posmatrači. Moji su, vrlo vjerovatno, samo meni jasni. Pokušavam sebi da postavim kvalitetno formulisano pitanje, a znam da pravi odgovori dolaze s tog izvora”, priča ona na početku i dalje najavljuje:
”Za ovu priliku i Spomen-dom pripremila sam 16 mini-formi portreta svakodnevice, portreta stanja kako emotivnih, socijalnih i promišljajućih, neki vid ogledala za posmatrače. Pored figurativnih ‘zapisa’ odvojila sam i sebi šest bitnijih većih formata iz apstraktnog ciklusa ‘buđenje’... Prvi su rađeni kombinovanom tehnikom na papiru, a drugi isto, samo na platnu. Moj standardni rukopis”, kaže Stanić.
Likovna kritičarka Iva Kerbler, u tekstu kataloga, zapisala je da Stanić upravo “u slikocrtežima malog formata u kombinovanoj tehnici sabija svu energiju i tematiku urbanog miljea”, i to na “ishodišnom tragu ekspresionističkog crteža i senzibiliteta”...
”Pritom, pokazujući podjednako veliku upućenost u nasljeđe njemačkog slikarstva Nove stvarnosti iz dvadesetih i tridesetih godina 20. vijeka, eha dadaističkih i nadrealističkih postupaka kolažiranja paralelnih stvarnosti u kadru slike, kao i savremenih inačica umjetnosti graffita, stripa ili dječijeg crteža. Njezina je tematika strogo urbana, od prizora tzv. urbanog pejzaža, intimističkih prikaza mlade izgubljene generacije, raznih karikaturalnih likova čija lica-maske svjedoče o nesnalaženju u vremenu i prostoru, do vrlo psihološki istančanih portreta emotivno i psihički nestabilnih pojedinaca koje je potrošio život, bilo da se radi o ljubavnim razočaranjima, raspadanju klasične forme obitelji ili gubitku opće egzistencijalne orijentacije”, piše Kebler.
Na pitanje šta je ovoga puta osnovni, polazni motiv njenih radova, ali i šta je inspiriše na stvaranje, umjetnica ističe da radi radi rada i stvaralaštva, a motiv je, kaže, uvijek isti.
”Inspiraciju, kao što sam već ranije govorila, ne priznajem kao pojam. Rad je nasušna potreba onoga koji pokušava da stvara jer ga to čini u duhovnom smislu živim, a u duševnom zdravim. Motiv je uvijek isti... Dobro iskomunicirani odnos sa samom sobom i sa posmatračem. Likovni izraz je vid komunikacije kao i svaki drugi”, objašnjava ona.
Kebler dodaje da je svaki “slikocrtež jedna zasebna mala psihološka studija koja promatrača zove na pomno dubinsko proučavanje slojeva prizora” i zapaža da Ivana Stanić nikada ne teži nekom površnom, jednodimenzionalnom efektu slike.
”Kod nje nema patvorene psihodelije, haosa prizora, bilo kakve ideologije i estetike ružnoga koja je sama sebi svrhom jer je tobože u trendu. Jednako tako, nema ‘igranja’ na emocije promatrača. Njezini su urbani prizori i studije likova koji žive na gradskoj pozornici duboko autentične i proživljene, i iz svakog crteža osjeća se duboka empatija umjetnice prema ljudima koje prikazuje, bez imalo podsmijeha, ironije, cinizma ili namjernog potenciranja groteske. Ivana Stanić empatijski bilježi i prenosi emotivno i psihološko polje portretiranih likova u svojim djelima, daleko od superiorne pozicije umjetnika kojemu su takvi motivi tek dobra inspiracija za umjetničku kreaciju, jednako kao što je u svojem autorskom rukopisu daleko od citiranja ili parazitiranja nad stilom nekih većih uzora”, ističe Kebler.
U svemu tome, Stanić koristi specifičnu paletu boja, ali veoma pažljivo povlači i linije. Reklo bi se da su linija i boja možda i najvažniji (gradivni) elementi nekog likovnog djela, pa ostaje otvoreno pitanje da li se ikada može reći da ih je neko “savladao”...
”Varijacije na temu su ogromne, nesagledive i uvijek moguće. Uvijek može više i bolje. Linija i boja su vrlo efektni i jasni, konstituitivni elementi likovnog djela. Linija je kost, a boja meso. Linija misao, a boja emocija”, jasno ističe Stanić u razgovoru za “Vijesti”.
Pa ipak, bez obzira na linije koje nerijetko bivaju okviri, ona ne robuje nekoj formi ili zadacima, već kao da istražuje prostranstva i domene i linije i boje, a tako i sebe same, svog uma, pa i društva...
”Jedino moja nametnuta forma i začaurenost u lične stereotipe i neznanja su jedini izazov koji je za prevazilaženje. Drugo ne priznajem. Naravno, kvalitetnu kritiku primam kao najvredniji dar”, konstatuje umjetnica.
Sa druge strane, šta za nju kao autorku i umjetnicu znači preispitivanje i istraživanje sopstvenih granica, sloboda i unapređivanje potencijalnih mogućnosti izraza, te da li je i koliko umjetnost bitna u tom procesu, Stanić kaže:
”Umjetnost je, za autora, vrlo jasan put borbe sa samim sobom i put rasta, kao što neko drugi pronalazi svoja sredstva tako nama stvaralaštvo i rad daju mogućnost za samoostvarenjem, za jedinstvom sa sopstvenim bićem”, objašnjava.
Njeni radovi, pa tako i izložbe, često su ispraćeni i nekim aktivističkim porukama sa ciljem osvješćivanja i pokretanja ljudi i društva, a da li nešto želi da poruči ovom postavkom i o čemu zapravo progovara, na šta upozorava i referiše, kaže da je pitanje koje zahtijeva opširan odgovor koji i dalje ne bi bio potpun...
”Ovo pitanje zahtijeva opširan odgovor koji bi samo zagrebao one sfere koje zaokupljaju moj um i misije koje ja mislim da imam. Ali, ona najosnovnija i meni nekako najjasnija, pokušaj je brutalne iskrenosti i poštovanja onoga što jesmo. Individualnosti, a opet i nerazdvojivosti od grupe, kako apsurdna svakodnevica utiče na sopstvo i kako to baš ono isto utiče na okolinu. Da li će nas pojesti mediokriteti ili ćemo glasno biti ono što jesmo uživajući u tome na koncu ili ne”, navodi Stanić.
Ona ističe i da je “angažovana umjetnost danas neophodan i jedini ljekoviti vid izraza”, bilo umjetničkog izraza ili izraza slobode, sebe, identiteta, individualnosti...
”Iako se mi svi istinski nadamo da će čista estetika prevladati angažovana umjetnost je danas neophodan i jedini ljekoviti vid izraza. Misija umjetnika jeste da ide makar malo ispred svog vremena, da bude ono što jeste i polazeći od sebe samokritikom ili prosto svojom ljudskom prirodom razbistri već ustajali mulj i primitivizam”, poručuje Stanić.
A očekivanja od večerašnje izložbe su da bude lijepo njoj i svima koji dođu na otvaranje, zaključuje ona i poziva ljubitelje umjetnosti i sve druge posjetioce da pogledaju izložne “slikocrteže”.
Bavi se kulturnim aktivizmom i humanitarnim radom
Ivana Stanić (Andrić) je akademska grafičarka i profesorka likovne kulture. Rođena je 1982. godine u Kotoru. Odrasla je u Podgorici gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju i gdje trenutno živi i stvara. Diplomirala je na novosadskoj Akademiji umetnosti 2005. godine, na odsjeku grafika u klasi profesora Zorana Todovića.
Nakon završenih studija odlazi u Diseldorf u Njemačkoj gdje četiri semestra provodi usavršavajući crtanje i slikanje u klasi profesora Herberta Brandla. Na Univerzitetu u Vupertalu stekla je DSH sertifikat (najviši stepen poznavanja njemačkog jezika za strance).
Tokom boravka u Njemačkoj bavila se kulturnim aktivizmom i humanitarnim radom, što je nastavila da radi i po povratku u Crnu Goru. Kao pedagog intenzivno se bavila temom “Likovna umjetnost kao sredstvo komunikacije djece iz spektra autizma”, te likovnom umjetnošću u službi psihoterapije. U saradnji sa Educo centrom radila je na projektu asimilacije pripadnika romske populacije deportovanih iz Njemačke. Aktivno stvara i izlaže i do sada je imala više grupnih i samostalnih izložbi. Osnovala je i pokrenula Kulturnu Bazu Kunst koja okuplja autore iz različitih umjetnosti, a koji se putem Baze umrežavaju, sarađuju, komuniciraju, ali i u okviru koje su više puta organizovane humanitarne aukcije.
( Jelena Kontić )