Sidnej, Pariz, Njujork...

Čudesni su ovi “pametni” telefoni! Začas vas prebace s kontinenta na kontinent.

Katkad mi zvrkne poruku iz Australije Slobodan Lazović, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Crnogorskog kulturno-umjetničkog društva “Njegoš” u Sidneju.

- Kako se može dobiti Tvoja najnovija knjiga? - pita Lazović.

- Jedino ako neko otuda dolazi u Crnu Goru. Može i poštom, ali to je za naš budžet mnogo. Nadam se da imaš moje Priče iz Australije?

- Pa, imam sva tvoja izdanja koja si mi dao jedne prilike. Moguće da ja dođem ako mi supruga bude u redu. Ona već duže vrijeme nije dobro, tako da od njenog zdravlja zavisi moj dolazak tamo.

- Nadam se da će supruga biti dobro; radujem se tvom dolasku.

- Pa i ja se nadam jer nada posljednja umire, što se kaže kad se neko nada. Vidjećemo u danima pred nama. Pozdravljam...

Rođen je na podgoričkom Zabjelu, 1942. godine. Rano je ostao bez oca Vujadina, pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Učio u titogradskoj Osmogodišnjoj školi “Milorad Musa Burzan”. A zatim završio zanat i otvorio svoju radionicu koja se nalazila u Ulici Novaka Miloševa, odnosno, po podgorički, “u dvorištu Stijovića”. Kvalifikovani bravar metalske struke, Lazović, dolazi u Australiju 1972. godine sa suprugom Dragicom i sinom Vujadinom. U Sidneju dobijaju ćerku Zoricu. A onda, jedne avgustovdke zimske noći 1977. Slobodan Lazović i Rade Miković, obišli su u Kabramati, radničkom sidnejskom kvartu, nekoliko crnogorskih porodica i predočili im želju da osnuju crnogorsko kulturno-umjetničko društvo. Ubrzo su formirali inicijativni odbor u sastavu: Slobodan Lazović, Rade Miković, Ratko Vujošević, Lazo Radić, Miro Maslovarić, Vojo Bošković i 16. oktobra 1977. osnovali Crnogorsko kulturno-umjetničko društvo “Njegoš”, koje u Sidneju i sada uspješno djeluje...

U dalekom svijetu, pojedini crnogorski iseljenici “propišu”. Objavio je Lazović nekoliko knjiga o našim iseljenicim u Australiji: “Njegoševci petog kontinenta”, “Naše legende” i na engleskom, ”Our legends - under the sounthern cross”.

- Seoba ljudi je oduvijek bilo i biće. Neke zemlje matice imaju više, a neke manje podataka o svojim sunarodnicima u rasijanju, zavisno o kojoj se zemlji naseljenja radi - kaže Slobodan Lazović. - Na primjer, sa američkog kontinenta, koji je bio mnogo bliže i poznatije odredište, postoji zavidan broj podataka o doseljavanju našeg naroda na te prostore. O Crnogorcima u Australiji, posebno kada se radi o prvim generacijama, ima vrlo malo, skoro nimalo zapisa. Upravo to je bio razlog da me je stalno zaokupljala misao da pokušam da na ovaj način, zapisivanjem, doprinesem oživljavanju ličnosti doseljenika i njihovog života i naseljavanja ovdje u Australiji. I ja sam iseljenik i moji se motivi zasnivaju, prije svega, na pijetetu odnosa prema tim našim “pionirima”. Oni su svima koji smo iza njih došli, ostavili putokaz kako treba živjeti i poštovati novu zemlju, ali i čuvati običaje i tradicije predaka u svojoj otadžbini. Dobro je poznato da su među prvim putnicima u prekomorske zemlje bili baš stanovnici Crne Gore; najčešće iz Boke kotorske, Budve i Petrovca (Paštrovići), Crmnice i drugih krajeva Crne Gore. Radili najteže poslove do kojih se moglo doći. Zapošljavali su se na sječi šuma, plantažama šećerne trske i brojnim rudokopima Australije. Brzo bi se prilagođavali u novoj sredini i poslije izvjesnog vremena dovodili svoje najbliže...

Lazović naglašava da mu je namjera bila da u svojim knjigama zapiše činjenice o ljudima koji su malo ili nimalo, bili zastupljeni u dosadašnjim zapisima o našim doseljenicima.

- Vjerujem da će nekoliko njihovih ličnih životnih primjera potvrditi jedno prisutno poučno pravilo: nikad nijesu izgubili svoj identitet; naprotiv, bili su na njega gordi i uvijek ga s ponosom isticali, bez obzira koje je političko doba bilo, ili bilo kojoj političkoj opciji oni sami bili bliži - veli Slobodan Lazović. - To su izvanredni primjeri i biseri našeg kulturnog nasljeđa, jer su daleko od svoje grude sačuvali i prenijeli te osobine i odlike na svoju djecu...

Pedeset godina je u Australiji; pedeset godina daleko od svog jezika, svoje kulture, rodnog Zabjela, Crne Gore.

Želim njegovoj supruzi Dragici brzo ozdravljenje, pa da Slobodan Lazović, ovog ljeta (odnosno ove australijske zime), dođe u Crnu Goru...

Svicnu mi onomad iz Pariza poruku Branka Bogavac; koristim priliku da joj čestitam prijem u Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti.

- Hvala, dragi Slobo. I ja tebi čestitam za divne tekstove u štampi koje svaki put doživljavam kao pravi prijateljski poklon. Ljubim moju Smilju, a tebe puno pozdravljam... I to se čudo dogodi: postadoh akademik! Samo da znaš da se nijesam kandidovala; Akademija me je predložila i izabrala. Hvala, Slobo, još jednom, još se pitam da li zaslužujem.

- Kako da ne zaslužuješ!

- Onda je i na tebe red. Bože, kad bi se sabralo sve što si napisao, uredio, koliko bi toga bilo.

- Ha, ha... Čuš! Novinar akademik!? Najbolja mu je akademija ako srećno izbjegne kakvu maljugu po glavi. Ođen te najviše vole kad ojdeš na Čepurke! (šalim se).

- Dobro si me nasmijao. Pa zato me čudi što mene tamo ne poslaše?

- Ti si odlikovana francuskim Ordenom - vitez umjetnosti i književnosti; gotovo šezdeset godina Parižanka... Ćao; idem u market, preksjutra nam je pedeset godina braka...

- Divno i srećno!

- Hvala! Baš se napričasmo.

- Dobro si me nasmijao, a sad se potrudi za svečani ručak i slavlje. Grlim čvrsto moje drage prijatelje...

I sjutradan, poruka od Branke.

- Ja sada pišem neki tekst za časopis u Petnjici, pa sam se okrenula tim knjigama i svakoga dana otkrivam s čuđenjem ko je ta Branka s toliko pozitivnih i pametnih tekstova koji su pisani o njoj. Otkrivam je i divim se, je li to ona čobanica iz bihorskog sela Bor!? Bez ove knjige to bi mi bilo neko maglovito sjećanje, a ovdje su, moliću lijepo, materijalni dokazi - poručuje Branka. - Mislim da je tako i kod tebe. Hvala unaprijed za tvoju knjigu, za naš susret preko knjiga, najljepši susret koji ostavlja traga. Grlim vas oboje i želim da ste zdravo... Hvala ti za ono oko Saše...

Duge su noći iseljeničke.

Obično pred ponoć, kljufne mi poruku iz Njujorka, stari prijatelj, Hasan Pupović, Plavljanin, već pedest godina Njujorčanin. Supruga mu, Šeha iz Trpezi kod Petnjice; dragi sagovorncici iz mojih putopisnih reportaža.

- Najprvo, zdravo, dobri i cijenjeni druže i prijatelju! - šalje mi Hasan onomad iz Njujorka fotografiju i nazdravlja sa suprugom Šehom.

A onaj mlađani Plavljanin, Denis Pupović, o čijem su herojskom činu izvijestili brojni mediji, rođak mu. Išao je Denis na posao s drugarom, Ircem, i kad je vidio da je jedan, bolešljiv čovjek, pao na šine neposredno pred dolazak zahuktalog metroa, skočio je Denis i spasio ga sigurne smrti.

- To mi je od brata od strica - veli Hasan. - Ovamo su dvojica braće; vrlo su pedantni, baš kako treba...

Došao je Hasan Pupović u Ameriku 16. januara 1973. i nastanio se u Bronksu.

- Pošao sam najprvo na zlatarski zanat, izlivao u pozlatici metalne narukvice, pa nijesam volio hemikalske rastvorine; nijesu bile pogodne za disanje: onda sam u Bronksu radio u fabrici koja je proizvodila kasetne futrole za magnetofone - priča mi Hasan Pupović. - Prvu zgradu od šest stanova i dućanom, kupio sam 1985. a zatim i ranč u blizini Njujorka. Kupio sam i kuću na podgoričkom Koniku, do Škole “Marko Miljanov”, zatim sam se oženio sa Šehom koja mi je bila nafačna; imam tri ćerke, Elvedinu, Fahretu i Bademu i dva sina, Elvedina i Ismet-Pašu, dvije snahe, Nizahetu i Amerikanku Karen i fala dragom Bogu, zdravih i lijepih šesnaestoro unučadi. Sagradio sam 2016. godine super lijepu kuću na babovini, na planini Kofiljači, preko puta Visitora, da je usred Budve ne bi je bilo sram...

I: sjećam se, ljeta 1993. godine. Rado smo divanili u njujorškom restoranu “La Maganette”, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice: Živko Nikolić, legendarni crnogorski filmski reditelj, zatim Gusinjanin Bajram Vukelj, Plavljanin Hasan Pupović. Pridružio bi nam se katkad iz svoje obližnje ordinacije, veliki gospodin, doktor Dušan Kosović.

- Kosović je sila! - veli Bajram Vukelj. - On je majka sirotinjska.

Dušan je duša od čovjeka; izrazito osjećajne prirode, uvijek spreman da nevoljnicima pomogne.

Kad je radio u Titogradu, Kosovićev ljekarski pregled koštao je sto dinara.

- Za taj novac moglo se kupiti jedno jaje! - kaže doktor Kosović. - Ovdje, u Americi, za jedan moj pregled mogu kupiti hiljadu jaja!

A Bajram i supruga mu Nurka, sagradili kuću u Ulcinju.

- Od volje smo sagardili tu kuću - veli Nurka. - Neki nam se čude što smo napravili kuću u domovini. A ja njima kažem da je to moja Crna Gora. Tamo ću da gradim i kvit!

Nurka iz Kvinsa.

Zajagrilo.

- A; bogami, zima je strašna u Njujorku - kaže Živko Nikolić. - Prošle zime, sve što sam imao obukao sam, i, opet, ne pomaže...

Prolaze svakojake fizionomije, raznih boja i nacija; svako nosi svoju tajnu dolaska.

- Svi donose taj grumen zemlje svoje. Onda, te boje, rase, najednom se stapaju - veli Živko Nikolić. - U početku su vam ti odnosi boja drastični, ali vremenom to izblijedi. Dobro bi bilo kada bi mi tamo to razumjeli. Jer, ovdje se ljudi okupljaju oko posla, oko života, a ne oko ideologije...

Slavni reditelj je u Njujork došao, kaže, “iz okrvavljenog zavičaja”. Tri-četiri godine, skoro, nije ništa radio tamo, odbijali su ga u Zajednici kulture Srbije za projekat koji je nudio.

- Tako sam se osjetio tamo suvišnim i potražih više sreće ovdje, u ovom prostoru. Za dvadeset godina rada sve što sam snimio, snimio sam u Crnoj Gori. Treba prelomiti nešto u sebi - kaže Živko Nikolić. - Treba da se naviknem na nešto drugo. Da li ja mogu uopšte nešto da snimim van Crne Gore?! To je moj veliki problem. Što sad? Formirao sam jedan svoj svijet. Sad treba ući u neki drugi, tuđi. To je bolno. Pripremam projekat za igrani film. Ovdje moraš da imaš više varijanti. Jer, šansa dođe, ali isto tako nestane. Na žalost, to nije Crna Gora...

Daleko su rodni Ozrinići, a između surovi okean.

- Ja taj okean doživljavam kao daljinu neku nepremostivu - veli Živko Nikolić. - Iz dana u dan je sve to, nekako, dalje. To doživljavam kao kosmički beskraj...

S njim je i sin Luka, trenira košarku, namjerava da se upiše na koledž...

Još tokom prve polovine devetnaestog vijeka, Crnogorci su dolazili u Njujork.

Dolaze i danas.

( Slobodan Vuković )