Rastegljive granice besmisla

”I am right. I’m always right. One time I thought I was wrong, I found out I was right.”

Jerry Lee Lewis

Moram vam priznati, odmah na početku, da sam 30. maja, u prošli ponedeljak, svojim prisustvom uveličao nešto što je oficijelno nazvano: Izborna skupština NVO Savez arhitekata Crne Gore - kojom prilikom smo jednoglasno izabrali novo rukovodstvo SACG - na čelu sa predsjednikom... kako li se zvaše taj momak, falim te Bože...

U paketu sa predsjednikom smo izabrali i potpredsjednika, te tri člana i jednu članicu Upravnog odbora, uz nezaobilaznu drugaricu sekretaricu.

Uglavnom sam prestao da se pojavljujem na arhitektonskim manifestacijama otvorenoga tipa koje se organizuju na teritoriji Crne Gore - majke naše, slava joj i milost - ali Dunjica je ipak uspjela da me nagovori da ovjerimo tu, nazovi-izbornu, nazovi-skupštinu.

Dunjica je kriva. Dunjica je namjeravala da “pred svima” isproziva Filipa Aleksića - najstarijeg druga gradonačelnika Podgorice, te glavnog arhitekte Glavnog grada Podgorice, a ujedno i predsjednika SACG u predhodnom sazivu - za neke pare, koje joj je Filip, navodno, ostao dužan, na konto Dunjicinog angažmana u SACG u minulom periodu.

Dunjica je sačekala da Filip podsjeti prisutne (12 arhitektica i arhitekata se upisalo na spisak prisutnih - plus predsjedavajući i njegova vjerna projekt-koordinatorka) na pogolema postignuća SACG u periodu njegovog predsjednikovanja - a zatim je osula drvlje i kamenje na njega.

Ne velim da mi nije bilo neprijatno - uglavnom zbog Filipa - koji mi je čak i simpatičan u pokušajima da se uozbilji, ne bismo li ga ozbiljno shvatili i mimo funkcije najstarijeg gradonačelnikovog druga.

Šalu na stranu, ne osjećam da postoji prostor da se stvari, vezano za Filipovu ozbiljnost, bitnije poprave po vertikali - a što se tiče horizontalne ravni, jasno se vidi da Filip gomila iskustva i polako širi svoju kolekciju jeftinih političkih trikova - što će reći da marljivo uči od manje simpatičnih, ali zato znatno okretnijih i beskrupuloznijih kolega u Vukovićevoj prvoj postavi Uprave Glavnog grada.

Reci mi jesi li ikad bila prijavljena u SACG? - pita Filip Dunjicu. Ispostavilo se da nisam - veli Dunjica - ali ne svojom krivicom. Rekao si mi da ćeš me prijaviti, ali me nikad nisi prijavio. Nemaš, znači, knjižicu? - uporan je bio Filip itd.

***

Kako bilo, hajde, rekoh, da ipak mi ovjerimo ta grdna postignuća SACG u minulom periodu na oficijelnoj stranici SACG (sacg.me).

Kad tamo... Ništa.

Čuveni (Rifatov) Statut SACG iz davne 2012. godine, Izvještaj o radu SACG 2012, te Finansijski izvještaj SACG 2012. - to je sve što sam iskopao na pomenutoj adresi, ispod taba O SACG/Dokumenta. Što će reći da smo, kao struka, u ozbiljnoj regresiji.

Sumnjam, ruku na srce, da postoji bilo kakav povijesni trag o činodejstvovanju Nebojše Adžića na poziciji prvog čovjeka SACG - u periodu između 2012. i 2017. - a sumnjam i da je Filip u potonjih pet godinicah osjetio potrebu i/ili obavezu da ostavi nekakav trag vrijedan pomena za sobom.

***

Dakle, ako uzmemo da sam ovjerio izbor pete postave SACG u prošli ponedeljak, 30. maja - a ovjerio sam, moram vam priznati, i povijesni trenutak izbora četvrte postave SACG, 7. jula davne 2017. godine, u podrumu Hotela “Ljubović” (ili kako se već zvao taj hotel u tom trenutku) - čemu sam posvetio i čitav jedan tekst - u jedinstvenoj sam poziciji da ukažem na neke paralele i da donesem neke zaključke.

Arhitekti danas - reče freškoizabrani predsjednik SACG 7. jula 2017. u podrumu hotela koji više ne postoji - manje zarađuju od zidara i keramičara - i priznade, ničim izazvan, da mu se često dešava da mora da pozajmi 20 eura od automehaničara - i nama, koji smo se ko-zna-zašto zadesili tada u tom podrumu, odjednom se otvoriše oči. Progledasmo i shvatismo strahovite razmjere degradiranosti arhitektonsko-urbanističke struke u CG - i zapitasmo se ima li lijeka.

Ispostavilo se, eto, da nema lijeka - možda i zbog toga što niko od nas nije bio voljan da u minulom periodu preduzme bilo što po bilo kojem važnom pitanju.

Bog mi je svjedok da je malo falilo, poslije svega, da Filipa Aleksića častim 20 eura - ali procijenih da bi Filipu sigurno promakao smisao tog gesta.

***

U tekstu koji se 15. jula davne 2017. godine pojavio na ovom istom mjestu - pod naslovom “Bizarni skup u hotelskom podrumu” - rekoh da bi najbolje bilo da “svi mi koji smo (...) prisustvovali istorijskom silovanju prečiste djevice arhitekture od strane složne bratije u podrumu bivšeg Hotela “Ljubović” u Podgorici - kao i svi koji su bili dovoljno pametni da se ne pojave u tom podrumu te večeri - pokušamo da zaboravimo te jezive scene - jer ne postoji način, bojim se, da utičemo na novu bratiju da skrene sa puta koji ne vodi nigdje”.

I još rekoh da se “ispostavilo da smo te večeri, u tom podrumu, značajno proširili granice besmisla u kojem se godinama i decenijama davi CG arhitektonsko-urbanistička struka”, te da svaki put kad proširimo granice besmisla - u bilo kojoj oblasti - odmah osjetimo poriv da te proširene granice besmisla i dalje širimo...

Što se tiče nove postave na čelu SACG - volio bih, prije izricanja presude, da vidim plan i program njihovog djelovanja - barem toliko su nam dužni - ali ako krenemo od činjenice da nam novi predsjednik na Izbornoj sjednici ništa nije rekao o planu i programu - uglavnom je govorio grandioznoj personalnoj žrtvi koja je, izgleda, bila neophodna da bi se očuvala jadna iluzija da je arhitektonsko-urbansitička struka u CG organizovana - onda nijesam daleko od konstatacije da ćemo nastaviti, kao struka, u smjeru daljnjeg rastezanja nevjerovatno rastegljivih granica besmisla. Ali ipak dajmo toj ekipici vremena...

I za kraj - moram konstatovati da nas tzv. predsjednik tzv. SACG kojega smo izbrali u prošli ponedeljak - i to jednoglasno - nije pozvao na piće nakon tzv. Izborne skupštine - što bi bio trošak od dvadesetak eura, otprilike - jer sam ubijeđen da barem polovina delegata ne bi prihvatila poziv...

Žali bože tih euro i po što potroših za gorivo do UDG i nazad u prošli ponedeljak...

( Borislav Vukićević )