Moj Jezuse, u šta sam se pretvorio

U centru sela zabodena crkva sa natpisom Pridi, ljubi Jezus. Uza crkveni zid izlivena je figura Isusa kako blagosilja vojnika. Ratnik je klekao, Isus mu dodiruje šljem kao centar svemira. Preko puta je zasad jagoda, plastenik i brdo sa pšenicom. Jagode puštaju miris do staračkog doma iznad kojeg svjetluca groblje.

Staza vodi pokraj šina, a livadu sječe put ukršten sa nadvožnjakom. Tu se već izlazi iz sela, kao da nikad nisi boravio u njemu. U potiljku ostane miris jagoda, do novog mjesta sa crkvom, kućama i metalnim pijevcima kupljenim u Lidlu.

Jebeš ovakvu Evropu, nit je selo, nit je grad. Fali psovača, kletvi i probušenih auspuha, nema golfa jedinice da za sobom vuče kotur bodljikave žice, nema birtije sa gajbama za lokalne momke. Vidokrug je lišen balege, ograđen ravnim linijama. U motelu se služi šampanjac uz jagode i kolač u obliku kardinalske kape sa čipkom od šećera. A ta zvona, ta katolička buka cijeli dan, osobito kad je svetac, to se izdržati ne može. Premoć vjerskog kalupa u jednom mirnodopskom, barenom stanju.

Nema dvorišta sa šutom, nema potoka sapunice, niko ne kune traktor, ne izliva stubiće u dvorštu, ničija guzica nije zinula iz garaže. Samo sunce uporno pogađa sunčani sat pod prozorom uglednog domaćina: na trijemu su obješeni srp i grabulja za turiste kojih nema, jer nema šta da se vidi.

Varoški dječaci prozuje cestom, daju znak rukom prije nego što skrenu, uzorna djeca, sa zlatnim vlasima pod kacigama i toplim štruklom za večeru. Prije molitve, prije počinka, usniće ti mali biciklisti neki cyber-kmetovski san novih generacija iz Male Škofje, Žužemberka, Trebnja… Odsječeni, začarani, na pola puta od Zagreba do Ljubljane, porinuti u beznačajnost, zeleni krajevi motokultivisanog pejzaža razaraju maštu putnika. Slasne bašte sa boranijom, prozori bez svjetla, nevidljiva čeljad u domovima. Kerovi nijemi. Na raskrsnicama nema priče, na ulici nema susreta, u pričama nema raskrsnica.

Starija žena kaže drugoj na rastanku, “ajde”. Ta je sigurno Bosanka, negdje duboko u njoj ljulja se rat fiksiran zlatnom alkom u uhu. Jezici umiru na ulicama idealnog evropskog sela. To je varoš bez ograda, valjda zato nema lopova. Ili nema lopova, pa ograde nikom ne trebaju.

Tu sam se dosjetio: biće jedan lupež u ovom mjestu! Tu sam se probudio iz bijede putopisa i dao sebi pravo da krenem u avanturu. Sa ljubljenom ženom, stražarkom čistog srca, držim telefon kao ručnu bombu koja svijetli dok prolazim pored staračkog doma, pored crkve i sunčanog sata, Isusa i vojnika. Spuštamo se ka jagodarniku, bokovi plastenika su otkriveni, nekoliko koraka od trotoara skrećem sa ceste kao da bih mokrio, čučnem i berem jagode, žderem na brzinu, ruke su mi krvave od soka do lakata. Pružam jagode svojoj Evi, trapavi Adam u pobrkanoj slici prvog grijeha.

Neka bude bar nekog prestupa u deželi, neka bude grijeha u ovom zagušljivom maslovarskom i malovaroškom poretku dolenjskog pakla!

Slatke su jagode, ali slađi je poriv da radiš protiv uniforme svelog predgrađa koje te odbija svojim uredbama. A zapravo sve funkcioniše, i trebalo bi da je to najbolji od svih svjetova. Ideal. Kombinacija prirode i rasvjete, trotoara i njivice. Ipak, sve je porazno, dosadno, bez međusobne veze, pod zvonikom koji ne patiše i budi divljaka u meni.

Kleknuo sam u jagode, kao pred ličnim bogom, pustio slast da se razlije plućima i svemu da smisao. Moj mali slatki prestup, mea maxima culpa, za spas duša mnogih. Tako mislim, tako radim, takav život sanjam.

Moj Jezuse, u šta sam se pretvorio, ni Slovenija mi ne valja.

( Brano Mandić )