Vladimir Putin - novi vazal Kine

Kada je predsjedavajući Mao Cedung došao u posjetu Josifu Staljinu u zimu 1949. godine u velikoj mjeri je izgledao kao mlađi podređeni. Staljin ga je pustio da nedjeljama čeka u njegovoj snijegom okovanoj dači Broj 2, 27 kilometara izvan Moskve, gdje se poniženi i uštogljeni kineski lider žalio na sve, počev od kvaliteta ribe do neudobnog dušeka.

Kada su dvojica komunističkih lidera prionuli na posao, Staljin je izdejstvovao povoljni dogovor po kojem je Mao bio primoran da kupi rusko oružje i tešku mašineriju na kredit na koji je Peking morao da plaća kamatu.

Sedam decenija kasnije, dinamika moći se radikalno promijenila. Malo prije invazije na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin otputovao je u Peking na Zimsku olimpijadu kako bi proglasio “prijateljstvo bez ograničenja” sa kineskim liderom Sijem Đinpingom. Ovih dana, međutim, nema sumnje u to ko je u tom odnosu supersila.

Kineska ekonomija vrijedna 18 biliona dolara je sada deset puta moćnija od ruske. Peking je taj koji će diktirati uslove spasonosne finansijske pomoći.

Dok se Rusija suočava sa slabljenjem ekonomije pod sankcijama i evropskim naftnim embargom, Kina je očigledni potencijalni dobrotvor kojem će se Putin okrenuti.

Si dijeli Putinov animozitet prema Zapadu i NATO alijansi, međutim to ne znači da će on bezuslovno nuditi milostinju.

Glavna Sijeva strateška briga su kineski prosperitet i bezbjednost, a ne spasavanje Rusije. Peking će vjerovatno kupiti makar dio nafte preusmjerene iz Evrope, ali uz ogroman popust u odnosu na svjetske cijene.

Kina će Rusiji pomoći samo u mjeri u kojoj neće na sebe privući sankcije i ugroziti sopstvenu sposobnost da prodaje robu bogatim zemljama u Sjevernoj Americi i EU.

Granice u “odnosu bez ograničenja”

Javno, Kina snažno demonstrira političku solidarnost s Moskvom. Povećala je ukupnu trgovinu s Rusijom, suštinski je napustila Ukrajinu, proširila finansijske transakcije bez upotrebe dolara ili eura i udvostručila buduću saradnju za razvijanje vojne tehnologije pritom sprovodeći zajedničke vježbe u regionu Pacifika.

Sergej Lavrov, ruski šef diplomatije, priznao je da je budućnost njegove zemlje uz Kinu, rekavši: “Sada, kada je Zapad zauzeo diktatorsku poziciju, naše ekonomske veze s Kinom će rasti još brže”.

Takođe, djeluje da je i sam Si veliki poštovalac Putina na ličnom nivou. Jun Sun, direktor Kineskog programa u Stimson centru, naziva to njegovim “ruskim kompleksom”. (Od izbijanja rata, Si je preko telefona razgovarao samo sa Putinom, ne i sa ukrajinskim kolegom Volodimirom Zelenskim.)

Međutim, postoje prilično ozbiljne granice takozvanih odnosa “bez ograničenja”. Makar za sada, Kina naglašava zapadnim državama da ne prodaje oružje ili djelove za avione Rusiji. Peking ne želi da se i sam nađe na meti sankcija, tako da je postavio granice odnosa. Za Putina je više zabrinjavajuće to što je Kina takođe odlučila da skupo naplati svoju podršku. Peking, na primjer, želi da ograniči rusku izuzetno unosnu prodaju oružja Indiji, kineskom rivalu s druge strane Himalaja.

”U potpuno drugačijem scenariju u odnosu na onaj iz Hladnog rata, Rusija će biti mlađi partner moćnijoj Kini. To će iritirati Putina”, kazao je Metju Krunig, zamjenik direktora Skaukroft centra za strategiju i bezbjednost u Atlantskom savjetu.

Uloga druge violine nije scenario kakav je Putin zamišljao kada je u februaru odlučio da napadne Ukrajinu, podstaknut željom da povrati izgubljenu slavu njegove nacije.

Ipak, trebalo je to da predvidi. Kina je država koja je opsjednuta ispravljanjem istorijskih poniženja i vraćanja pozicije globalnog lidera. Vrijeme kada je Sovjetski Savez bio ideološki - i ekonomski - superioran u odnosu na komunističku Kinu je davno prošlo. Kompanija Huavej gradi ruske 5G mreže, dok je Rusiji potrebna kineska saradnja u svemu počev od djelova za avione do razmjene valute. Važno je i istaći da ne uvode samo SAD i Evropa sankcije Moskvi, već to čine i druge velike azijske ekonomije: Japan, Južna Koreja i Singapur.

Andrej Kortunov, generalni direktor Ruskog savjeta za međunarodne poslove sa sjedištem u Kremlju, sumnja u to da je ruska elita voljna da služi Kini kao mlađi partner. Međutim, on ne vidi puno alternativa. “Od kada je počeo konflikt, Rusiji je Kina potrebnija nego ranije jer je Kina na mnogo načina jedina na raspolaganju budući da su ekonomske veze između Rusije i Zapada narušene, a Rusiji nametnute sankcije.”

Naftna računica

Možda najveće pitanje za Kinu jeste koliko daleko će ići da pomogne Putinu da pobijedi EU embargo na rusku naftu. Ova evropska zabrana će napraviti veliku rupu u ruskom budžetu osim ukoliko se ne uključe drugi veliki kupci.

Zahvaljujući odluci o tome koliko će nafte kupiti, Peking ima ogroman uticaj na Moskvu.

Rusija i Saudijska Arabija su već dva najveća snabdjevača Kine naftom. U maju, uvoz ruske sirove nafte preko mora u Kinu dostigao je najveći nivo u zadnjih dvije godine sa 1,14 miliona barela dnevno, što je više od 800 000 barela dnevno koliko je iznosio u 2021, pokazali su podaci kompanije Vorteksa analitiks.

Međutim, to se prije može objasniti zdravorazumskom kineskom ekonomskom računicom nego kao izraz političke solidarnosti. Usljed međunarodnih sankcija trgovci izbjegavaju rusku sirovu naftu, zbog čega dolazi do mini zakrčenja, a Rusija kao posljedicu toga prodaje naftu za 20 do 30 dolara jeftinije u odnosu na cijene na međunarodnim berzama.

Imajući u vidu da Kina uvozi preko 10 miliona barela dnevno, svakako postoji prostor da kupi dodatne količine naročito u trenutku kada pokušava da ponovo pokrene ekonomiju i postepeno ukida mjere zaključavanja uvedene zbog pandemije u ključnim gradovima poput Šangaja.

Kina će Rusiji pomoći samo u mjeri u kojoj neće privući sankcije i ugroziti sopstvenu sposobnost da prodaje robu bogatim zemljama u Sjevernoj Americi i EU

Međutim, Rusija je EU prodavala oko 2,4 miliona barela dnevno. Imajući u vidu kineske bezbjednosne bojazni i otpor prema prevelikoj zavisnosti od pojedinačnih snabdjevača, malo je vjerovatno da će Kina odjednom početi da kupuje svu naftu, koje Rusija sada ima na pretek.

Na sličan način, Kina je u prednosti i po pitanju gasa. Neposredno prije napada na Ukrajinu, Putin je potpisao dogovor sa Sijem u kojem je pristao da poveća izvoz prirodnog gasa na 48 milijardi kubnih metara godišnje, sa skromnih 4,1 milijardu kubnih metara iz 2020. Rusija takođe planira novi gasovod, Snaga Sibira 2, zahvaljujući kojem bi se ruski izvoz gasa lakše preusmjerio iz Evrope prema Kini.

”Međutim, problem je u tome što i u tim pregovorima Kina drži sve karte u svojim rukama”, naveo je u maju Nikos Tsafos, glavni savjetnik za energetiku grčkog premijera. “Kao i u slučaju prve trase Snage Sibira, Kina će se žestoko cjenkati. U ovom trenutku se ne zna da li je Kina spremna za dogovor. Rusija će vjerovatno ponuditi veoma primamljive uslove - ako ni zbog čega drugog onda iz očaja. Postavlja se pitanje hoće li ih Kina prihvatiti. Hoće li pasti u iskušenje zbog povoljne cijene, ili će dva puta razmisliti da u ovom trenutku treba povećavati zavisnost od Rusije?

Sporan izvoz ruskog oružja Indiji

Potreba Rusije za saveznikom poklapa se sa rastom kineske nametljivosti. Što je Moskva više izolovana, to će više morati da pomogne Kini u njenim geopolitičkim ambicijama.

Godinama, kineski zvaničnici tiho lobiraju kod ruskih kolega da smanje prodaju oružja Indiji, koja je povremeno imala krvave granične sporove sa Pekingom.

U periodu između 2017. i 2022, Indija je bila najveće tržište za izvoz ruskog oružja, nakon čega je slijedila Kina, pokazuju podaci Međunarodnog instituta u Stokholmu. Borba protiv indijskih vojnika naoružanih ruskom opremom možda nije zabavna za Kinu, ali je svakako unosan posao za Rusiju.

”Prije rata Rusija je bila veoma tvrdoglava i tvrdila je da Kina nije u poziciji da joj diktira kome će prodati oružje. Međutim, mislim da će Kina biti u toj poziciji za pet godina”, kazao je Aleksandar Gabuev, ekspert za odnose Kine i Rusije u Karnegi organizaciji.

Što se Indije tiče, ona se trudi da zadrži otvoren odnos s Putinom. Nju Delhi, kao i Peking, grabi jeftinu naftu, mada istovremeno želi da očuva snažne odnose sa SAD.

”Rusija oslabljena ratom i sankcijama, ali ne haotična i nestabilna odgovara dugoročnim interesima Kine”, kazao je Bobo Lo, bivši zamjenik šefa australijske misije u Moskvi koji sada radi na Loui institutu. “Ruska izolacija će je dodatno pogurati u poziciju mlađeg partnera u tom odnosu i pritom povećati njenu ekonomsku i stratešku zavisnost od Kine.”

Nadmoćna pozicija

Današnja promjena u odnosu snaga djelovala bi neobično onima koji su pjevali “Internacionalu” u Moskvi u poslijeratnom periodu. SSSR i Narodna Republika su imali teške odnose decenijama, uprkos njihovoj navodnoj ideološkoj bliskosti.

”Tokom 1950-ih činjenica da je Kina bila mlađi partner bila je vrlo neprijatna, jer je u Pekingu preovladavao stav da je Moskvi prečesto više stalo do odnosa sa Zapadom po cijenu odnosa sa Kinom”, kazao je Džozef Torigian, autor djela “Prestiž, manipulacija i prisila” o odnosima Staljina i Maoa.

”U slučaju Staljina i Maoa, Staljin je bio učitelj, on je bio titan komunističkog pokreta. Kada je Staljin preminuo, Mao je prezirao Hruščova kao nekoga ko ne razumije ideologiju. Kada se Deng Siaoping sreo sa Gorbačovim, Deng je navodno mislio da je Gorbačov idiot.”

Mada Si i Putin imaju bolji lični odnos od njihovih prethodnika, oni takođe imaju različite stavove o budućoj ulozi njihovih država u svijetu.

Si je sav fokus usmjerio u obezbjeđivanje trećeg predsjedničkog mandata, naoružan pričom da će učiniti Kinu - tržište duboko isprepleteno sa Zapadom - prosperitetnijom i vremenom nadmašiti SAD i postati najveća svjetska ekonomija. Sankcije bi uništile taj plan.

S druge strane, Putin je u težoj situaciji. On će rado uzeti sve što mu Kina ponudi imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazi njegova zemlja - čak i ako to znači da na Rusiju gledaju kao na slabijeg partnera Kine.

”Problem je u tome što on na konflikt u Ukrajini istinski gleda kao na ključni u borbi za opstanak njegovog režima”, kazao je Gabuev. “Manje se plaši od toga da ga Kina drži u šaci, jer je fokus zapravo na borbi protiv SAD. Ukoliko Kina pruži neophodne resurse - i istovremeno se ne bude miješala u unturašnje stvari Rusije - to je cijena koju on prihvata da plati kako bi nastavio svoju protiv SAD.”

Prevod: N. Bogetić

( “Politiko” )