Veče sjećanja na Ranka Jovovića
"Rankovi stihovi su, naprotiv, incidenti, misaono-emotivni ispadi protiv stereotipa, protiv zadatih formula i klišea, protiv svega što je rutinsko, svakodnevno, površno, lažno i bezlično, svega što je opšte mjesto i mrva s tuđe trpeze, kako u poeziji tako i u svakodnevnom životu i ponašanju“, kazao je profesor Veselin Matović
„Ranko je jedan od onih rijetkih, bogomdanih, pjesnika koji ne 'spjevavaju' svoje pjesme, nego ih zapisuju, pa otuda u njegovoj poeziji nema tzv. 'pjesničkih Potemkinovih sela', nema ni 'đinđuva sa trakama', ni vještačkih konstrukcija, ali ima života, ima patnje iskonske i istinite i, ima etike“, kazao je profesor Veselin Matović na tribini „Svobodijada“ koja je bila posvećena pjesniku Ranku Jovoviću.
Matović je pročitao izlaganje sa promocije Jovovićeve, ispostaviće se, posljednje knjige „Ni dana bez kajanja“.
„Daleko je Ranko od onih pjesnika, koji se, kako on kaže, 'šunjaju po knjigama, tražeći inspiraciju', koji se dovijaju i domišljaju, da zabave i zavedu, da obmanu neznavene i površne, da od tanke žice saviju svoje stihove, paukove mreže za muve-čitaoce. Rankovi stihovi su, naprotiv, incidenti, misaono-emotivni ispadi protiv stereotipa, protiv zadatih formula i klišea, protiv svega što je rutinsko, svakodnevno, površno, lažno i bezlično, svega što je opšte mjesto i mrva s tuđe trpeze, kako u poeziji tako i u svakodnevnom životu i ponašanju“, kazao je Matović.
Prema njegovim riječima, Jovović je pjesnik impulsa, koji, u ime smisla i odgovornosti, „vjerujući u moć riječi, mora da reaguje na svaku provokaciju“, jer ga na to „tjera najdublji unutrašnji razlog, usud njegovog karaktera, i njegovog rođenja“.
„To je, uostalom, zadatak umjetnika u svakom vremenu, pa iako to ponekad liči na sizifovski i suicidan posao. Zato je Rankova poezija, odistinska poezija, istinita i iskrena, to je njeno svojstvo, dakle, ono što je čini onim što jeste, ono što svaku valjanu poeziju čini onim što jeste. Iskrenost, kriterijum iskrenosti, prvo je i osnovno mjerilo poezije. U cjelini gledano, Rankova poezija, iako duboko intimna, ispovijedna i meditativna, najvećim dijelom pripada onom žanru koje teoretičari književnosti i profesori zovu angažovanom poezijom, razumije se, u pozitivnom značenju toga pojma. Istina je da nema velike poezije koja nije angažovana poezija, poezija kao izraz otpora slobodnog duha onome što unižava čovjeka, što mu oduzima slobodu i ugrožava ljudskost“, istakao je Matović.
Jovovićeva poezija je, kako je kazao Matović, „opora, zubata, trnovita, smjela, muška, hajdučka, neka ljuta, ren-poezija, od koje zubi trnu...ali, takav je i život“.
Dragan Lakićević, glavni urednik Srpske književne zadruge, prisjetio se Rankovih studentstkih i pjesničkih beogradskih dana, vremena kada su pjesnike „jednako poznavali konobari i profesori fakulteta“, a kada su „pjesnici došljaci u Kolarcu sticali staž i postajali kandidati za urbane boemske legende“.
„Usmena riječ bila je uvažena i pamćena koliko i ona štampana...Ranku je čini se, bilo važnije da bude prisutan i budan među pjesnicima, legendama sa ulice i iz školske lektire“, kazao je Lakićević.
Kako je istakao, Jovović je bio „liričar sa epskom hrabrošću, gospoče, vječiti mladić“, omiljen i poštovan i od prijatelja i on onih koji su se nalazili sa suprotne strane.
„Poezija Ranka Jovovića je sumorno svjedočanstvo o nesitosti varvara koji nisu samo ratovali, i još ratuju protiv Boga i brata“, kazao je književnik Budimir Dubak.
Moderatorka večeri, i urednica tribine „Svobodijada“, pjesnikinja Milica Bakrač, kazala je da je Ranko Jovović za života nosio zaslužene epitete koji su ušli u pamćenje naroda: „srpski Jesenjin, princ poezije, bard, plemić, pjesnik koji liči na antičkog heroja“.
„Živio je svoju Poeziju, čije je ime pisao velikim početnim slovom jer je po njemu poezija nosila ime živog bića... I imenicu Otadžbina, pisao je velikim početnim slovom, jer, za njega, otadžbina nije bivala nešto opšte, nešto svakidašnje, nešto što posjeduje svako, već nešto veliko i sveto, lično, što se nosi u djelu, srcu i krvi“, kazala je Bakrač.
Kako je istakla, oštre pjesničke sablje, riječi Ranka Jovovića, dijelile su ljude na čovjek ili nečovjek.
„Imao je u svom stvaralaštvu širok skup riječi, koje su, čini se, bile zaista svojstvene samo njemu. Nosile su posebnu težu i poruku, imao je naše, i svoje lične poetske junake: u pjesmama se obraćao svojim dobrim ljudima ili nadljudima, koje je krasila naddobrota, nadljepota, nadhrabrost, nadiskrenost, nadvjernost i sve one vrline koje je čitavog života nosio Ranko Jovović. Rankova Crna Gora bila je groblje najrođenijih, i neizmjerna ljubav prema kćerima i prijateljima. Prema braći i sestrama piscima“, istakla je Bakrač.
Tribinu “Svobodijada“ organizovala je JU „Zahumlje“ u okviru junskog repertoara Nikšićke kulturne scene, a Rankove stihove su čitale studentkinje Nikolina Babović i Jelena Šaković.
( Svetlana Mandić )